Hrvatski veslači Valent i Martin Sinković osvojili su svoje treće zlatna medalje na olimpijskim igrama u karijeri obranivši naslov olimpijskih prvaka u dvojcu na OI u Parizu.
Sinkovići su do zlata stigli fantastičnim finišom, 500 metara prije cilja bili su četvrti s dvije i pol sekunde zaostatka za vodećim Britancima Oliverom Wynee-Griffithom i Tomom Georgeom uz minimalni zaostatak za drugim Rumunjima i trećim Švicarcima. No, tada su dignuli tempo, vrlo se brzo odvojili od Rumunja i Švicaraca da bi u zadnjih 100 metara dostigli i prestigli Britance te ciljem proći u vremenu 6:23.66 minuta, 45 stitinki ispred drugih Britanaca.
A iza braće Sinković stoji jedan vrlo zanimljiv čovjek. Ako ne računamo 75-godišnjeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Matešu, koji se ionako ne natječe i ne stanuje u olimpijskom selu, najstariji član sportskog pogona hrvatske delegacije na ovogodišnjim Olimpijskim igrama jest 72-godišnji veslački trener Nikola Bralić.
Stručnjaku koji je izgradio i ispolirao trofejnu braću Sinković, jednom od najboljih svjetskih veslačkih trenera današnjice, ovo su sedme trenerske Olimpijske igre. Brale je rođen u prosincu 1952. u Prisoju (općina Dicmo), nedaleko od Sinja, odakle je krenuo njegov uspon na krov svijeta. A sve je počelo od motorički vrlo aktivnog djetinjstva.
– To je bilo nešto nezamjenjivo i nenadoknadivo. Djetinjstvo s puno rada, puno igre i druženja. A radilo se što god da ti otac naredi. Katkad u vrtu kad je trebalo zalijevati ili plijeviti, katkad u polju ili vinogradu. Nas šestero djece čuvalo je stoku i krupnog i sitnog zuba. I svi moji su živi, jedan brat i četiri sestre, među kojima su dvije blizanke. Sestre su raštrkane po Splitu, Dicmu, Klisu, Čiovu, a brat je na gospodarstvu u Dicmu, na obiteljskom imanju.
Tako je to nekad bilo na selu. Mogao si se igrati tek kada si odradio kod kuće ono što se od tebe tražilo.
– Pazio sam na nastavi i čim bih izašao iz škole, riješio bih domaću zadaću da mogu biti slobodan. A igra bi uslijedila tek kada bih odradio obiteljske obveze. Verali smo se po stablima, utrkivali, hrvali, igrali nogomet i graničara. Organizirali smo između sebe natjecanja, tko će više skočiti, tko će dalje baciti kamen i slično... Kupali smo se po okolnim "lokvama", gdje god je bilo vode, a odlazili smo i na bazen u Sinju.
Zar je Sinj na prijelazu 50-ih u 60-e imao bazen?
– Bogme jest jer su od tamo bili neki tada utjecajni ljudi poput Vice Buljana, revolucionara iz NOB-a, kasnijeg gradonačelnika Sinja. A ti su ljudi ondje instalirali i tvornicu "Dalmatinku", tvornicu konca, koja je svojedobno zapošljavala 3000 ljudi. U Trilju je bila tvornica plastične mase "Cetinka", a u Sinjskom polju djelovalo je poljoprivredno poduzeće. Osim toga, nekad je Sinj imao i putničku zračnu luku i zrakoplovi za Split dolazili su u Sinj.
Nikola Bralić organizirano se počeo baviti sportom tek nakon odlaska u Split radi srednje škole.
– Prije osmog razreda preselio sam se u Split, gdje sam sa sestrama stanovao kod strica. Uključio sam se u nekoliko klubova, pa tako i u nogomet i u košarku, a najduže sam ostao u karateu, negdje godinu i pol, i onda je slijedilo veslanje. Kada sam počeo pohađati gimnaziju, imao sam sreću da imam vrlo aktivnog nastavnika tjelesnog odgoja koji nas je angažirao, sve muškarce, za gimnastiku, odbojku, košarku, nogomet, atletiku, a veslao sam i u Gusaru, i to mi je dalo širinu da mogu upisati Kineziološki fakultet i da budem među boljima na prijemnom ispitu.
Kao i na prijemnom, Nikola je uspješan bio i tijekom studija. Prepoznao je to i profesor Laštovica pa ga je preporučio Mladosti kao jednog od najboljih i najperspektivnijih studenata.
– Nijedan ispit nisam dvaput polagao. Prvu godinu studija bavio sam se veslanjem, a već od druge i treće počeo sam raditi kao veslački trener, najprije volonterski, a onda honorarno. Kao profesionalni trener počeo sam raditi 1. siječnja 1977. i trener sam do današnjeg dana.
Zar ga nije zanimala znanstvena karijera na fakultetu?
– Pa jest, ali za to nisam dobio pravu priliku na predmetu fiziologija, na kojem sam bio demonstrator. Što se tiče veslanja, draže mi je bilo veslanju učiti djecu nego – a bilo je i takvih – nezainteresirane studente.
Isprva je radio s klincima na Trešnjevci, a onda je stigla ponuda iz Mladosti.
– Njima je preminuo trener Stjepan Župan, jedan od najboljih u bivšoj SFRJ.
Da bi ga animirali, ponudili su mu i stan na korištenje.
– Bio je to dvosobni stan, naslonjen na klupske prostorije, ali bez kupaonice pa sam se tuširao u klubu. Nakon što sam se oženio, dogradio sam kupaonicu, a kada mi je dodijeljen gradski stan, teško mi je bilo napustiti dotadašnji stan. Bio sam za njega sentimentalno vezan.
Budući da nije imao ozbiljniju sportsku karijeru, na natjecateljsko se iskustvo nije mogao značajno osloniti.
– U to vrijeme nije bilo dovoljno školovanih veslačkih trenera od kojih si mogao naučiti nešto specijalno. Crpio sam znanje iz onoga što sam sam veslao, što sam naučio na fakultetu, što sam vidio na natjecanjima, o čemu sam razgovarao s drugim trenerima. I tako, malo-pomalo, a trajalo je to dugo, išla je moja trenerska karijera. Bilo je uspona i padova, a krajem 90-ih krenulo je s lijepim rezultatima.
Kad je osjetio da bi mogao biti dobar trener?
– Svake godine radio sam pomake u svom poslu. Oni su mi davali motivaciju da se još više angažiram, da sam pokušam stvoriti uvjete za rad. Radio sam pritisak na klupsku upravu da mi osigura uvjete. Koliko sam se morao educirati, toliko sam se morao i brinuti o nabavi čamaca, kardiosprava. Ispočetka smo radili utezima od betona, no malo-pomalo počeli smo nabavljati sprave poput takozvanih gladijatora, sprava s puno mogućnosti. Da naučim kako raditi snagu, pomogao mi je Branko Zemunik, koji je studirao u isto vrijeme. Znali smo da on to zna te s njim i danas surađujemo.
Paralelno s trenerskim poslom u VK Mladosti Nikola je radio i kao demonstrator na predmetu veslanje, ali i na fiziologiji.
– U karijeri mi je najviše pomoglo to znanje iz fiziologije. To mi je omogućilo da shvatim kako organizam radi, kako razvijati funkcije. Sve to puno bolje shvatiš kada dobro poznaješ fiziologiju.
Ono s čim hrvatska trenerska struka treba danas hvatati korak jest elektronika.
– Sada imamo sve sprave, a ono gdje nam ove veslačke sile bježe jest elektronika, ti sofisticirani sustavi za praćenje sportaša. U to još nismo dovoljno ušli.
Kao što Nikola sam kaže, trenerski mu je krenulo 90-ih godina.
– Prve Olimpijske igre bile su mi one u Atlanti 1996., kada su Saraga i Banović bili šesti. Oni su bili materijal za nešto više, no kako je Banović studirao u inozemstvu mi tu sezonu nismo bili dovoljno zajedno, nismo imali dovoljno zajedničkih kilometara.
Prvu veliku seniorsku trenersku medalju osvojio je sa 47 godina.
– Bila je to svjetska bronca Sarage i Martinova, prva medalja za Hrvatsku u olimpijskoj disciplini. Taj je dvojac bio dobar, no tu nismo izvukli maksimum. Možda u doziranju treninga nisam uspio dovoljno zaštititi Saragu pa su nas njegove ozljede godinu poslije stajale možda i olimpijske medalje.
A prilika za nju bila je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine.
– Saragi je te sezone dvaput pucao mišić i na kraju smo bili osmi. Nismo naplatili to što smo godinu prije bili treći na svijetu, što je bio signal da se može puno. No, u komfornoj zoni ne možete napraviti rezultat pa smo s intenzitetom treninga išli malo riskantnije te su se Saragi dogodile djelomične rupture mišića.
Na Svjetskom prvenstvu u Luzernu 2001. uslijedio je Nikolin dotad najveći uspjeh – drugo mjesto hrvatskog osmerca na Svjetskom prvenstvu koji su činili Martinov, Vučičić, Smoljanović, Nikša i Siniša Skelin, Čuljak, Boraska i Vujević te kormilar Petriško.
– U to vrijeme to je izgledalo nestvarno koliko i da Hrvatska sama napravi nosač zrakoplova.
Medalju je osvojio i na sljedećoj svjetskoj smotri, održanoj 2003. u Sevilli.
– Tada smo imali odličnu posadu četverca s kormilarom i medalju, brončanu, osvojili su Boraska, Martinov, Jukić i Saraga s kormilarom Travašem.
Kako je prošao na Igrama u Ateni?
– Tamo sam trenirao četverac bez kormilara – Vučičić, Boraska, Dragičević, Milin – koji je na Olimpijske igre prošao kroz iglene uši, a na samim Igrama osvojili smo 11. mjesto.
U Pekingu 2008. nije ga bilo.
– Prije Pekinga trenirao sam Vekića i Kušurina, no njih je preuzeo kolega Milinković i oni su na koncu bili osmi.
I onda je formiran onaj famozni "Croatia Express", četverac na pariće (braća Sinković, Damir Martin i David Šain) koji će hrvatskom veslanju donijeti dotad najveće uspjehe. A prvo veliko odličje ta je posada osvojila 2010. na jezeru Karapiro na Novom Zelandu.
– Na Novom Zelandu postali smo svjetski prvaci, a godinu poslije na Bledu bili smo treći. U Londonu 2012. osvojili smo olimpijsko srebro, a nakon toga svjetsko zlato u Južnoj Koreji.
Svih ovih godina stekli smo dojam da ako i za čim žali, onda je to olimpijsko zlato iz Londona.
– U London smo došli kao favoriti. Te sezone pobijedili smo u svim utrkama osim u toj olimpijskoj. Imali smo peh da se vjetar naglo promijenio, a ja sam namjestio vesla za drukčije uvjete. Osim toga, u silno želji da upravo oni na tim Igrama zgrabe prvo zlato, dečki su malo izgorjeli. Bili smo najbolji tu sezonu, a ispalo je da smo morali spašavati drugo mjesto.
Na sljedećim Igrama više neće biti "Croatia Expressa", ali se dogodila najtrofejnija hrvatska posada, koju su činili, i danas je čine, Valent i Martin Sinković. A složna braća osvojila su najprije zlato u Riju (u dvojcu na pariće) te potom i u Tokiju, ali u posve drugoj disciplini (dvojac bez kormilara). Kad smo ga pitali koje je od ta dva zlata veće postignuće, nije se mogao odlučiti.
– Oba su postignuća jako velika jer smo napravili ono što nitko nikad nije. Braća Sinković najprije su u dvojcu na pariće postala europski, svjetski i olimpijski pobjednici, a isto to ponovila su i u dvojcu bez kormilara.
Za bolje razumijevanje, dvojac na pariće je čamac u kojem veslači imaju po dva vesla, a u značajno nestabilnijem dvojcu bez imaju po jedno veslo.
– To da budete najbolji na svijetu s istim ljudima u skulu i rimenu veslačka struka cijeni.
A struka je to i pokazala kada je 2015. Nikolu Bralića proglasila najboljim trenerom na svijetu. Doduše, s obzirom na nepobjedivost Sinkovića, možda je Brale mogao još koje godine zahvaljivati na toj prestižnoj nagradi, no on za tim ne žali koliko za prohujalim godinama.
– Osvojili smo što smo osvojili i mladost je polako prošla. Svi zajedno ušli smo u zrele godine, ja životne, a dečki natjecateljske, koje donose svoju problematiku.
Trener je već pet desetljeća. Premda školovan stručnjak, dijelom je i samouk. Upornošću, tipičnom za čovjeka s krša, neprestano je tragao za novim znanjima.
– Hodao sam po seminarima, simpozijima. Permanentno sam se educirao, istraživao sam dostupnu literaturu, komunicirao s kolegama. Najveći dojam na mene ostavio je Srboljub Saratlić, trener iz Novog Sada. Od njega sam pokupio najviše korisnih stvari. A najviše znanja stekao sam pak na akademiji Svjetskog veslačkog saveza u španjolskom Banyolesu, na kojoj sam proveo dva i pol mjeseca i gdje je glavni predavač bio tada najveći trenerski autoritet Thor Nielsen, stručnjak koji je u karijeri osvojio osam olimpijskih i više od 30 svjetskih zlata.
Broj svojih velikih medalja ne prati pedantno, ali ono u što je siguran jest sljedeće:
– Znam da sam sedam puta bio europski i šest puta svjetski prvak i da imam tri olimpijske medalje. A bilo je i drugih i trećih mjesta.
Zanimalo nas je kako Nikola zamišlja svoj trenerski smiraj.
– Svaka karijera ima svoj uspon, plato i silaznu putanju. Malo bi me bilo sram da doživim veliki pad, no postupni bi bio normalan.
A njegov odlazak sa scene bit će vezan i uz odlazak braće Sinković.
– Kao klupski trener već sam u mirovini, no s Hrvatskim olimpijskim odborom imam ugovor o djelu i dok me oni trebaju, ja ću raditi. Kada oni osjete da im više ne trebam, da im ne donosim benefit, povući ću se.
Za njega i Sinkoviće vrijedi zakon spojenih posuda. No tko je tu koga više stvarao: trener Sinkoviće ili zlatna braća njega?
– Podjednako je to. Ne možeš se razviti u vrhunskog trenera ako ne radiš s vrhunskim sportašima. Bez takvog materijala ni ja ne bih postigao ovo što jesam, a vjerujem i da sam ja njima bio vrlo jaka stručna potpora. A što si stručniji, to bolje upravljaš sportskom formom. Ako želiš stručno rasti, moraš pratiti posljednja dostignuća u tehnologiji treninga i stalno uvoditi neke nove stvari koje sportaši moraju prihvatiti.
U to ime Irena Škorić snimila je dokumentarac "Kako sam stvorio braću Sinković".
– Film je snimljen potkraj moje trenerske karijere i u njemu se vidi da to nije neki glamurozan život, već je pun teškog rada i odricanja, ali i lijepih rezultata.
Jednog od najcjenjenijih svjetskih trenera zamolili smo da našim čitateljima pokuša predočiti koliko je veslanje – u svijetu poznato kao akademski sport – zapravo i rudarski sport.
– Mogu povući paralelu s boljim rekreativcem koji troši 10 do 15 kalorija u minuti, dok ih veslači troše 30-ak po minuti. Sinkovići na jednom treningu potroše i do 2000 kalorija i to je iznimna energetska potrošnja. Nema sporta koji koristi toliko puno mišića kao veslanje, koje pak koristi sve opružače i sve privlakače, pa zato i dolazi do takve energetske potrošnje. Pri maksimalnim opterećenjima, na 180 do 200 otkucaja srca, braća Sinković procirkuliraju 35 do 40 litara krvi u minuti, dok je kod prosječnog čovjeka koji sjedi na 70 otkucaja u minuti ta brojka pet litara.
Zanimljiva je i ona njegova izjava da je u trenerskoj karijeri najviše učio na vlastitim pogreškama.
– Najbrže i najefikasnije se uči kada dobiješ po leđima, zbog vlastitog neznanja, pa i gluposti. Nisam bježao od vlastitih pogrešaka, a kritike nisam uzimao kao uvredu, već kao motivaciju. Kad mi nešto nije bilo posve jasno, pitao sam one za koje sam mislio da znaju, pa tako i profesore s fakulteta.
Neke od tih pogrešaka svojedobno je podijelio i s nama.
– Imao sam u rukama dobrih juniorskih posada u vrijeme kada nisam pridavao toliku važnost tehnici koliko tjelesnoj pripremljenost i taj sam naraštaj možda i zakinuo. Bili su radišni, imali su vrhunske predispozicije, a ja im nisam dobro posložio zaveslaj. Kad su došli Banović, Saraga, Marušić, Martinov, Smoljanović, tu sam već imao bolju metodologiju razvoja tehnike, a s braćom Sinković otišao sam na još jednu razinu više.
A kad je preuzeo Sinkoviće, koliko mu je trebalo vremena da shvati da se radi o zlatnoj žili?
– Čim sam ih preuzeo. Oni su imali juniorske medalja, a ja sam te njihove bronce i srebra uspio pretvoriti u zlata.
A jedan je njegov sportaš svoje jake zaveslaje pretvorio u kirurški precizne ruke. Naime, Tomislav Smoljanović postao je vrstan ortoped, kojem je na operacijskom stolu bio i Bralić.
– Doktor Smoljanović mi je operirao kuk. Htio sam baš njega jer kada nekog treniraš, onda znaš koliki je on profesionalac i u svojoj struci. Oni koji su studirali teške fakultete i pri tome bili uspješni veslači, to su ljudi kojima morate vjerovati. Na mene to ostavlja dojam kao da su završili dva fakulteta.
No nije to bilo jedini put da je Brale išao pod kirurški nož.
– Nakon što mi je doktor Smoljanović operirao kuk, uslijedile su rekonstrukcije desnog i lijevog ramena, a ostao sam i bez bubrega. No, fizički se osjećam dobro.
To s odlaskom na operacije ramena pomalo je i bizarna priča.
– Oba ramena su mi morali rekonstruirati zbog padova s bicikla tijekom treninga. Prvi put sam pao zbog djece, a za drugi put mi nitko nije kriv jer sam samo na trenutak pustio upravljač i on se zaigrao. U pokušaju da ga smirim, stisnuo sam prednju kočnicu pa me katapultiralo na rame. I tada ste mogli čuti tračeve tipa "kakav je on to trener koji ne može istovremeno pratiti veslače na vodi i ono što se zbiva na stazi". A moje je pitanje što su pješaci radili na stazi za veslačke trenere. Kad sam usredotočen na tehniku svojih veslača, nije lako procijeniti gdje su pješaci ili je li nečiji pas na uzici ili nije. Vidim ga perifernim vidom, ali ne znam je li povezan s vlasnikom ili nije.
Ono što ponajbolje govori o Braletovoj posvećenosti svom zvanju jest to da je termine svojih operacija usklađivao s treniranjem svojih posada.
– Kuk su mi operirali samo dva dana nakon povratka sa Svjetskog prvenstva, a i operaciju ramena sam odgodio za vrijeme poslije Svjetskog prvenstva. Nažalost, operaciju bubrega nisam mogao odgađati.
Nije, ali je zato već nakon manje od deset dana, još s otvorenom ranom, došao na Jarun i montirao stolicu na pola staze da bi mogao pratiti trening. A to je možda i najbolja slika o ovom neponovljivom veslačkom stručnjaku i njegovoj inficiranosti trenerskim poslom, protiv koje, očito, nema lijeka. Svjesna je toga i Nikolina supruga Đurđica, koja nam je, nakon premijere dokumentarca, ovako govorila o tome kako obitelj podnosi tu njegovu (pre)veliku posvećenost sportu.
– Uvijek sam mu bila podrška, jedino mi je teško padala ta naša razdvojenost. Radila sam u prosvjeti i ljeti sam imala godišnji odmor kada je njemu pak bila puna sezone i teško smo se pronalazili u vremenu i prostoru. Jednom mi je rekao da će se nakon Olimpijskih igara u Parizu ostaviti veslanja, no koliko poznajem svog Bralića, on će, bude li mogao, nastaviti raditi i dalje. A za to će, dakako, od mene imati apsolutnu podršku jer ja sam se naviknula na takav način života. Ništa nije ljepše nego kada osvajate medalje za svoju zemlju i kada se vama u čast diže zastava i svira himna.
Sreli smo tada i njihovu kćer Ivanu, koja nam je također ispričala neke crtice iz obiteljskog života Bralićevih.
– Malo ljudi zna koliko je žrtve utkano u te medalje. Tatu sam viđala vrlo malo, a s njim nikad nisam bila na moru ili putovanju. Zapravo, putovali bismo zajedno ako bi me poveo na koju veslačku regatu.
Budući da tata Nikola više nije idealnog zdravlja, a nije ni u idealnim godinama, tko može biti korektiv njegove prenaglašene strasti prema sportu? Evo što nam je kći Ivana rekla nakon premijere filma o njenu ocu:
– On će raditi dok god je fizički za to sposoban. Nikad se neće povući, njega će jednostavno netko drugi morati umiroviti.
Hoće li biti tako, preostaje nam vidjeti. Doduše, sjećamo se i da nam je, ne tako davno, upravo Brale kazao ovo:
– Volio bih se više posvetiti unucima, osmogodišnjem Niki i šestogodišnjoj Anji. Da ih uvedem u svijet sporta.
Nekako smo dojma, ma kako završile ove Olimpijske igre, da će Nika i Anja ipak morati još malo pričekati djedov puni angažman.
>> Pogledajte tetovaže vatrenih
Sinkovice je stvorio njihovo tata