Zvonko Marić, nekadašnji vratar rođen 1957. godine u Živinicama u BiH, u Dinamo je došao 1977. godine iz dubrovačkog GOŠK Juga – nakon što je toga ljeta kao “ispomoć” došao braniti za Dinamove juniore na Kvarnerskoj rivijeri i tamo briljirao i osvojio turnir – te ostao gotovo punih deset godina. U Dinamovim povijesnim knjigama vodi ga se kao osvajača Kupa maršala Tita 1980. i 1983. godine, te naslova prvaka 1982. godine. U toj epskoj šampionskoj sezoni Marić je branio u prva dva kola, protiv OFK Beograda i Crvene zvezde, te u 6. kolu protiv Sarajeva na Grbavici (tada se stadion Koševo renovirao za Olimpijske igre). Potom je u prvoga vratara šampionskog Dinama bio promoviran Marijan Vlak, Tomislav Ivković bio je drugi, a Zvonko Marić treći vratar.
Zvonko Marić ima 29 službenih nastupa za Dinamo, ukupno 190, živi u Zagrebu. Zvonko Marić otac je Dinamova sportskog direktora Marka Marića, rođenoga 1983. u Zagrebu. Kada je tata Zvonko 24. svibnja 1983. iz Beograda sa suigračima donio pehar pobjednika Kupa Jugoslavije, nakon pobjede Dinama nad Sarajevom (3:2), sin Marko bio je star mjesec dana.
Za razliku od oca Zvonka, Marko Marić prošao je sve Dinamove uzrasne kategorije, od pionira do juniora, no – opet za razliku od oca – Marko nema nijedan službeni nastup za Dinamo. Statistika kaže kako je taj defenzivni vezist, Vieirine stature – visok 189 cm – tamo 2002. i 2003. godine skupio 19 nastupa u prijateljskim utakmicama za Dinamo.
Igrački put Marka je kroz karijeru vodio u Marsoniju, Zagrebovu Kranjčevićevu, Grčku (Egaleo, Xanthi), Francusku (Lille – gdje se sprijateljio s poznatim suigračima Patrickom Kluivertom i Michelom Bastosom) i SAD (Chicago Fire), a šest mjeseci živio je i u New Yorku, gdje je trenirao s Red Bullom, ali prije potpisa ugovora teško se ozlijedio i tada je podvukao crtu pod svoju igračku karijeru.
Marko Marić bio je član mladih hrvatskih selekcija, sve do uzrasta do 21 godine. U njoj je jednom bio u zapisniku u kvalifikacijskoj utakmici, kada ga je izbornik Slaven Bilić vodio na gostovanje u Švedsku. Hrvatska je tog 7. rujna 2004. godine u Trollhättanu slavila s 2:0 pogocima Eduarda da Silve i Grgurovića, Marić je s brojem 16 odgledao utakmicu s klupe, a s brojem 7 nastupio je Luka Modrić.
Marko među ostalome u svom životopisu u dresu Zagreba ima dvije pobjede nad Hajdukom iz proljeća 2005. godine. Dapače, Marko je tada u Zagrebu bio suigrač Sergeja Jakirovića (pa i Brnasa, Ibričića, Bartolovića, Brkljače, Vidovića...) s kojima je Zagreb pod vodstvom trenera Mile Petkovića nokautirao na Poljudu bijele 2. travnja 2005. godine s 1:0 golom Rajka Vidovića, a 7. svibnja 2005. Zagreb je – opet s Marićem u sastavu – u Kranjčevićevoj nadigrao Hajduk s 3:2. U obje te utakmice Hajduk je bio predvođen Markovim najboljim prijateljem Nikom Kranjčarem, kojemu je Marko u ljeto 2008. godine bio vjenčani kum. Kumstvo je uzvraćeno prije osam mjeseci, kada je rođen Markov sin Niko Thiago, a Niko Kranjčar bio mu je krsni kum.
Marko Marić svojedobno se okušao i u ugostiteljstvu, pa je 2011. godine bio otvorio “Le Maison des Waffles”, odnosno “Kuću vafla”, lokal u Masarykovoj ulici u Zagrebu, u kojemu su se prodavali originalni belgijski vafli. Marić se za belgijske vafle zainteresirao nakon što je u ljeto 2007. godine potpisao za francuski klub Lille iz istoimenog grada koji se nalazi u blizini belgijske granice.
– Dok sam igrao u Lilleu, imao sam prijatelja po imenu Remy, vlasnika predivnog lokala kod kojeg sam probao vafl, odnosno gaufre, kako se to kaže na francuskom. Lokal je bio uređen u neobičnom stilu, sa svakog predmeta u lokalu visjela je cedulja s cijenom i sve ono što ti se svidi možeš i kupiti, od stola za kojim sjediš pa nadalje. Njegovi vafli bili su vrhunski, zainteresirao sam se za prodaju vafla, a kako je Remy u to vrijeme želio otvoriti lokal s vaflima u New Yorku, razmišljali smo da to zajedno napravimo. Odustali smo od toga jer smo shvatili da bi se, za uspjeh lokala, netko od nas morao preseliti u New York i voditi lokal. Tada sam pomislio kako bi bilo dobro da otvorim lokal s vaflima u Zagrebu – izjavio je 2011. godine Marić u intervjuu za Nacional, te dodao:
– Postoji jako puno recepata za vafle koji se rade od tijesta sličnog onom za palačinke i to svatko može napraviti kod kuće. U Belgiji postoje lokali koji prodaju tisuću njegovih vafli dnevno. Kada su me prijatelji posjećivali u Lilleu, svatko je probao vafle i svi su bili oduševljeni.
Tog zgodom otkrio je i drugu stranu profesionalnoga nogometaša.
– Ne mogu se po zarađenom novcu uspoređivati s mnogim drugima, ali malo je nogometaša koji do 35. godine zarade toliko da do kraja života ne moraju ništa raditi. Od početka profesionalne nogometne karijere razmišljao sam o tome čime ću se poslije baviti. Obožavam čitati knjige, gledati filmove, učiti jezike zemalja u kojima živim, upoznavati ljude i kroz ta upoznavanja stvaraju se ideje. Od Lillea do Londona je vlakom 75 minuta. Kad god sam imao slobodan dan, odlazio sam Kranjčaru. Jednako tako on je dolazio k meni. Ne želim reći da je nogometaš kojeg ne zanimaju druge stvari glup. Postoje ljudi čiji je život samo u nogometu, ali ponekad želiš razgovarati i o drugim stvarima.
U srpnju 2016. godine Večernji list objavio je kako je Dinamov stručni stožer pojačan Markom Marićem, koji će biti prevoditelj i pomoćnik treneru Zlatku Kranjčaru. S kojim je prethodno bio surađivao u katarskome Al Ahliju.
– Želio sam ostati u nogometu, Zlatko Kranjčar pozvao me da idem s njim u Katar kako bih mu pomogao u radu i komunikaciji. Prihvatio sam poziv, ostao sam s njim do kraja, uživao sam radeći s Kranjčarom. Vratio sam se u Zagreb i upisao trenersku Akademiju pri HNS-u, jer će trenerski posao biti moja budućnost. Kranjčar me prije nekoliko dana opet pozvao da se priključim Dinamovu stožeru, a to se ne odbija – kaže Marić, koji govori četiri jezika: engleski, francuski, grčki i slovački, a služi se i njemačkim.
– Naučio sam jezike zemalja u kojima sam igrao, to me jednostavno zanimalo i relativno sam ih brzo svladao. A slovački znam iz druženja s kapetanom Slovačke Robertom Vittekom, s njim sam igrao u Lilleu i ostali smo prijatelji, obiteljski se družimo. Oni dolaze ovamo na more, ja sam često bio u Bratislavi...
Osim s Cicom Kranjčarem, Marko Marić surađivao je i s Romeom Jozakom u njegovoj izborničkoj eri u reprezentaciji Kuvajta, a u Dinamu je bio asistent i Ivajlu Petevu, Mariju Cvitanoviću i Nikoli Jurčeviću. Od siječnja 2021. do prosinca 2022. bio je najbliži suradnik Ivana Leke u kineskom klubu Shanghai Port. Taj je uspješni, dobro uigrani trenerski dvojac trebao suradnju nastaviti i u Hajduku, no Marko se – kao dijete Dinama – Ivanu zahvalio na pozivu. Marko je sebe oduvijek vidio samo u Maksimiru...
Tako se u svibnju 2023. godine ponovno pojavio u Dinamu, te na poziv tadašnjega člana Uprave Darija Šimića postao koordinator u Dinamovoj školi, a od ožujka 2024. godine ustoličen je za sportskog direktora. Posljednji prijelazni rok otkrio je svu raskoš Marićeva dužnosničkoga talenta. U Marićevoj eri, te u suradnji s Markom Vukelićem, u Maksimir su stigli Maxime Bernauer i Ronaël Pierre-Gabriel, pa ovoga ljeta Kolumbijac Juan Córdoba i Marokanac Samy Mmaee... uglavnom – Marko ima “oči” po cijelome svijetu, zna prepoznati igrača, a radi u potpunoj tišini i uz maksimalnu diskreciju, kako i dolikuje sportskom direktoru velikoga kluba.
Ne znam tko je Marko Marić, ali za sada je sposobniji nego Kalinić i to kažem kao Hajdukovac.