Bitka za Svijet se privodi kraju. Fašizam polako zauzima institucije, ovladava polugama moći i iz defenzivnih marginalija narasta u dominantno nasilje. Nekad periferan ekstremistički tor, okupljalište maloumnih paranoika koji čuju glasove u glavi i cjelokupni društveni život svode na izmišljene neprijatelje, ponovno je u prilici kreiranja kaosa po vlastitoj mjeri primitivnog pojednostavnjenja odnosa uzroka i posljedica. Već sada treba okupiti sve pametne i hrabre da bi se postfašistički svijet osovio na noge, da bi se ponovno izgradila slobodna misao u misli slobode budući da će se ovaj, koji se akceleratorno degenerira u zloupotrebi ideje slobode, strovaliti u nekom od oblika opće konflagracije, bila ona moralno-didaktička ili materijalno-militaristička. Iz ove perspektive rat nije nezamisliv, ali on ne ovisi o onima koji ga ne žele. Gospodari rata uvijek su se javljali na krilima ekskluziviteta oslobađanja. A u fašizmu samo su zlo i primitivizam univerzalni, sve ostalo je logično limitirana pretpostavka malograđanskog duha što izrasta iz nakazne sredine. Nositelji fašizma bez ikakvih iznimaka emocionalno su hendikepirane osobe koje mrzeći određene skupine ljudi otklanjaju vlastiti strah u mogućnosti suočavanja s činjenicom da su ti suspektni oni sami. Možda je najpreciznija studija rasta fašizma/nacizma sadržana u sceni filma Cabaret u kojoj pjesma plavokosog Hitler-jugenda iz stiha u stih na noge diže goste na idiličnoj terasi krčme smještene na rubnom koridoru selo-grad. U stihovima se niže pastoralna atmosfera, prepuna idiličnih, od ljepote i nevinosti gotovo ljepljivih slika ukorijenjenosti ljudi u tlo, ali u gradaciji napetosti, bez i jedne izrečene opake misli, razina prijetnje neprekidno se povećava kroz jednostavan mobilizacijski poziv malograđanskim masama da ustanu združeni u ostvarivanju prirodnog prava na prisvajanje budućnosti. “I dalje mislite da ih možete kontrolirati”, ključna je rečenica na kraju scene u kojoj svi (osim jednog rezigniranog starca) na terasi stoje i frenetično, bez razmišljanja pjevaju isti refren u čast domovini i njezinoj budućnosti, a protiv budućnosti cijelog svijeta. Ali ključna je to rečenica i cijelog filma, kao i nefilmskog prezenta u kojem se širokogrudno otvaraju institucionalni prostori nadirućem kaosu. Neki i dalje misle da ih se može kontrolirati premda ne shvaćaju da duže vrijeme uopće nisu u toj situaciji i da nadirući već dulje vrijeme kontroliraju njih. I baš tajnost i inverzija svakog standarda leži u srži praktične primjene fašizma. Logično postaje apsurd, a apsurd logično i onda više ništa nije nemoguće. U takvoj atmosferi grča i paranoje moguće je da je Trump predsjednik, da slobodni EU diže ograde i žice, da će po školama bivši oficiri JNA držati prozivke kako tumačiti ili iskrivljavati činjenice o Domovinskom ratu, da će mjericu domoljublja određivati bivši boljševički sekretari i pripuzi ili, ako su mlađi, oni koji bi boljševički sekretari i pripuzi bili samo da je ostao prošli sustav, jer im je ta manira ostala iz njihovih staljinističkih obitelji. Samo u takvoj paranoji moguće je da o transparentnosti govore bivši udbaši, da predsjednica iz ureda demonstrativno makne bistu maršala, a ostavi bistu njegova generala premda su zajedno, u istom vremenu gradili i uspostavljali istu vojsku i istu državu. U istom tom vremenu je i običan predsjedničin put u SAD moguće proglasiti državnom tajnom, što otvara vrata legitimnim špekulacijama pa jedino što mogu logično pomisliti jest da je, kad se toliko odupire otkrivanju istine, predsjednica u SAD išla na tajni sastanak svoje masonske lože, iluminata ili trilaterale. Što se mene tiče, bio bi to prihvatljiv predsjedničin iskorak prema neslužbenim institucijama snage, mudrosti i ljepote, ali je pitanje bi li bio prihvatljiv i za njezine glasače. Pa možda žena zato i šuti.
Duboki poremećaji standarda doveli su i do toga da je kriminal otkriven u samoj srži vlasti, doslovno u Vladi i njezinoj zgradi, u središtu identiteta moći domovinskoj zahvalnosti. Dakle, država nam je pokvarena do srži. Zbog svega toga naivno je danas tješiti se da fašizma nema jer se iza ugla nitko nije pojavio u crnim košuljama i jer se ne pale knjige, ne zabranjuju novine, masovno se ne hapsi. Doduše, ne još. Fašizam je danas franšiza. Širi se korporativno-planski, ima menadžerski stav i lice političke korektnosti i okupira prostor interesnim krakovima ispuštenim kroz cjevovode sustava, iskorištavajući sve njegove slabosti i popucane instalacije. Da bi se prilagodio tehnologiji, i on je prilagodio tehnologiju. Odustajanje od dijela folklora nadomjestio je zaoštravanjem sadržaja. Fašizam 21. stoljeća ima iskustvo 20. stoljeća i tok do terminalne faze, umjesto nasilnim općim maršem ili paljenjem “rajhstaga”, transformirao je u niz manjih i naoko nepovezanih juriša na institucije. Perfidna besmislenost u odnosu prema vlastitoj naciji i odlučnost u izmišljanju neprijatelja u tuđoj ostale su istovjetne opako idiličnoj pjesmi iz Cabareta. Kome pripada budućnost? Papa je djelomično u pravu kad kaže da je bolje u džepu imati Bibliju nego mobitel jer nisam siguran što od tog dvoje više zrači, što brže izaziva tumore. Vijesti koje se šire iz oba ova “aparata” i budućnost za koju se otimaju krvava je da može biti još krvavija.
> > 'Zbog terorističke prijetnje Europi moramo čim prije izgraditi sustav domovinske sigurnosti'
