Da je Ana Konjuh, 15-godišnje tenisko čudo iz Dubrovnika, osvojila dvostruku krunu na juniorskom Australian Openu, to već zna cijeli svijet. Malo manje se zna da je Ana u svim tim napornim mečevima na vrućem australskom betonu igrala za svoju godinu dana stariju sestru Antoniju. Koja se, mnogi će to reći, vratila iz mrtvih poslije teške i tajanstvene bolesti.
– Antonija se u rujnu prošle godine jako razboljela, oboljela je od autoimune upale mozga, od koje valjda oboli samo 100 ljudi na svijetu. No, liječnici isprva nisu znali o čemu se radi. Kad su postavili dijagnozu, tata je nalaze slao na provjeru u Oxford i nakon nekoliko dana došla je potvrda da se radi o toj bolesti. Dva mjeseca bila je vezana uz krevet u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Vegetirala je, nije mogla govoriti ni jesti, izgubila je 16 kilograma. Kao da nije bila s nama. Liječnici su se bojali da će prestati disati, pa su je zamalo stavili u umjetnu komu. Oporavila se Božjim čudom, iako su se doktori u jednom trenutku pobojali da će doživotno ostati vezana za krevet. To nas je doista razveselilo, Bog ju je pogledao, uslišio naše molitve, sad se polako vraća – priča nam Ana.
Nigdje ne liječe bolje
Njezina majka Iris (43), koja je često s njom u Zagrebu, dodala je:
– Meni je, moram biti iskrena, najvažnije da je Antonija dobro, da se oporavlja, a ovo s Aninim uspjesima je dodatni bonus. Naše cure u 22 godine, koliko ima najstarija Andrea, nisu bile ozbiljnije bolesne, sve je završavalo s upalama grla, tako da nikad nismo bili u ovakvoj situaciji. Kad vas nešto tako strese, počnete drugačije razmišljati, više cijenite život, zdravlje. Antonija je bila na dnu dna, ali, eto, sve se dobro završilo. Nakon tri tjedna rehabilitacije u Krapinskim Toplicama, vratila se u školu. Ima problema s pamćenjem, mozak joj ne može najbolje apsorbirati nove podatke. Recimo, pročita pitanje i onda se ne može sjetiti ni pitanja a kamoli odgovora na njega. A iz vremena prije bolesti sjeća se i najsitnijih detalja. No, zato se ne sjeća da je bila bolesna, da je bila u bolnici.
Iako su mogli potegnuti i međunarodne veze, Iris i suprug Marijo (46) odlučili su Antoniju povjeriti na brigu domaćim liječnicima. I nisu se pokajali.
– Raspitivali smo se malo, ali sve su spoznaje govorile da je ona ovdje imala odličan tretman, da se nigdje u svijetu ta bolest ne liječi bolje. Ona je cijelo vrijeme bila na intenzivnoj, imala je dobru njegu. Svaka čast liječnicima, ali dvostruko više pohvalila bih sestre jer su je obilazile svaka dva sata, namještale je, okretale da ne bi dobila rane od ležanja, masirale je, svaka dva dana su joj prale kosu, a njezina je kosa duža od Anine. Kad sam to vidjela, zaključila sam da Antonija to ne bi dobila nigdje u svijetu. Naša je medicina kvalitetna i toga trebamo biti svjesni i kad je kritiziramo – napominje gospođa Iris.
I u tim teškim trenucima Ana je pokazala iznimnu tjelesnu i psihičku snagu. S 18 pobjeda u nizu, u prosincu je osvojila dva turnira u SAD-u (Eddie Herr i Orange Bowl) a u siječnju i Australian Open te kao prva Hrvatica postala prva juniorka na ITF-ovoj listi. No, nije joj bilo lako.
– Kad je Antoniji bilo najteže, ja sam u Dubrovniku igrala dva turnira iz kategorije ITF Futures. Igralo se pred domaćom publikom, svi su me pitali za sestru, i bila sam jako zabrinuta i nisam se mogla usredotočiti na tenis. No, sad je sve to iza nas. U Australiji sam igrala za Antoniju i nisam osjećala umor.
U nedjelju će Ana s hrvatskom ženskom reprezentacijom otputovati u Izrael gdje naše tenisačice očekuje turnir Euroafričke zone.
– Zahvalila bih izbornici Ivi Majoli na pozivu. Nadam se da ću i igrati – iako mi je rekla da o tome ne smijem govoriti – te da ćemo se dobro slagati i postići dobar rezultat, pa će nas ljudi možda moći gledati i u Hrvatskoj. U svakom slučaju, imamo perspektivnu reprezentaciju, uz Donnu Vekić i mene, tu je i Ajla Tomljanović koja se vraća nakon bolesti i Petra Martić koja je ozlijeđena.
U kakvim ste odnosima s Donnom?
– Dobre smo, ponekad treniramo zajedno. Vučemo jedna drugu.
Svake večeri mirisale smo vino
Većina sportaša ima neki ritual uoči mečeva. Ana nije iznimka.
– Vjerujem u Boga, ali sam, kao i većina sportaša, malčice i praznovjerna. Svi imamo nešto svoje, kod mene je to na svakom turniru različito. U Melbourneu smo moja cimerica Adrijana Lekaj i ja svake večeri išle u hotelski bar i pridruživale se našim trenerima i Ivi. Oni bi popili po čašu vina, a nas dvije bismo samo uzele čaše, pomirisale vino, nazdravile i vratile se u sobu jer su nam rekli da smo nepoželjne. I, druga stvar, soba nam je stalno morala biti neuredna. Jer kad smo došle, soba je bila mala, a mi smo imale previše prtljage i nismo znale kamo ćemo sa stvarima. Tako smo je ostavile prvi dan, a takva je naša soba ostala i sljedećih dana. Malo neuredno za cure, ali donosilo je sreću.
Pale su i neke oklade, neki su dobili nove frizure...
– Ah, to sam ja dobila okladu protiv tate i dvojice trenera. Obećali su da će, ako ja osvojim Grand Slam turnir, obojiti kosu u ružičasto i obrijati glavu na nulu. I sad, ja sam tati oprostila, ne dam mu ni jedno ni drugo, ali Kiki (Kristijan Schneider, nap. a.) voli te oklade pa je otišao u frizerski salon obojiti kosu. No, kako nije bilo ružičaste boje, ofarbao se u boju cikle, kao bakice. No, sad će se u Zagrebu doista obojiti u ružičasto, ali ne mora se brijati. Samo, morat će s takvom frizurom sa mnom na barem jedan turnir, ha-ha...
Ana već četiri godine živi u Zagrebu. Sve je manje mala s Lapada, a sve više mala iz Vrbana.
– Na Vrbanima imamo stan. Priviknula sam se već, čak sam počela i govoriti zagrebački, što moji ne mogu smisliti. Ni prije nisam imala jak dubrovački naglasak jer ja i nisam baš iz centra grada. Praktično se osjećam Zagrepčankom, iako će mi Dubrovnik ostati u srcu – kaže Ana i otkriva kakav je dnevni raspored jedne šampionke:
– Dnevno imam četiri sata teniskog treninga i još sat i pol kondicijskog. Upisala sam dopisnu Birotehničku školu u Gundulićevoj, turistički smjer. Položila sam dosad pet ispita, imam još sedam. Ako se napravi dobar raspored i ako ga se pridržavate, sve se stigne. Mama mi puno pomaže, a i tata kad je na njemu red. Oni se, naime, izmjenjuju: sedam dana je sa mnom mama, sedam dana tata, sedam dana sam na turniru. Malo izgleda komplicirano i zahtjevno, ali privikli smo se na to.
>>Ana Konjuh: Popila sam gutljaj šampanjca, iako ne smijem
Tako mlada, a tako uspješna. Hrvati su pokazali da su pravi sportaši i da se naša zemlja ima čime ponositi.