Baku Katu Nikičić (78) i njezina sina Filipa (55) život nikada nije mazio, ali prije nekoliko dana postao je gotovo nepodnošljiv. Dio zida njihove stare i derutne obiteljske kuće u Slavonskom Kobašu doslovno se srušio. Kuhinja i smočnica sada su posve otvorene pa kiša i hladnoća prodiru u kuću. Filip je nezaposlen i žive od 903 kune Katine mirovine, tako da zid nemaju čime obnoviti. Čuvši za to, članovi udruge Limes pokrenuli su humanitarnu akciju kako bi im omogućili život dostojan čovjeka.
– Šokirali smo se kada smo vidjeli u kakvoj neimaštini živi dvoje naših sumještana. Oni nikada ni od koga nisu tražili pomoć, mislili su da tako mora biti i pomirili se sa sudbinom – kaže predsjednik udruge Josip Jagodar.
Poznati po pomaganju susjedima slabijeg imovnog stanja, mladi Kobašani odlučili su još jednom uzeti stvari u svoje ruke. Iako je kuća praktički zrela za rušenje, u nedostatku novca za gradnju nove, za prvu će im ruku barem sanirati postojeću. Pozvali su sve ljude dobre volje da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu skromnoj obitelji. Budući da su i Kata i Filip bolesni, voljeli bi im kupiti i perilicu rublja te novi štednjak na drva.
– Od srca hvala našim mladima. Nismo očekivali da će nam pokucati na vrata. Pitali su nas što nam još treba, mi smo rekli ništa. Samo da se popuni taj zid ako se može. Za ostalo ćemo se već snaći – kazala je skromno baka Kata. Akcija je djelomice već urodila plodom. Naime, udruzi se javio građanin koji je spreman financirati gradnju novog zida. Oni, pak, koji žele pomoći u opremanju kuće Nikičićevih svoje donacije mogu ubaciti u kutije koje su mladi slavonski humanitarci postavili po okolnim trgovinama.
>>Humani tamburaši pomogli nepokretnoj Aniti
>>Završena humanitarna akcija za potrebe obitelji Renate Dragičević iz Tovarnika
Neka se javi netko tko nije skinuo suzu iz oka. Hvala vam plemeniti ljudi koji ste pokazali da ste ljudi i da volite ljude. Ne možemo se osloniti na nečiji novac, da li će dati oni koji imaju, ali ako imaju dušu i osjećaje neka pomognu nemoćnima i nezaštićenima. Ovi nezaštićeni ljudi vrijedni su divljenja zbog svoje skromnosti i ponosa. Oni nikome nisu željeli biti teret, što samo dokazuje njihovu iskrenost, poštenje i poniznost. Nažalost nisu oni jedini koji se bore za život u svojoj skromnosti i poniznosti, a takvim ljudima moramo pomoći, oni su samo naši susjedi, oni su samo ljudi koji bi svakome dali i pomogli pa i onim zadnjim što u kući imaju. Zato suza ne klizi zbog njih samih, već zbog dobrih ljudi koji se javljaju i koji pomažu susjeda u nevolji. Neka im Bog podari sreću i zdravlje.