Bez ijednog incidenta, uz jako policijsko osiguranje. Dvije su to ključne, ali neodvojive slike s jučerašnje prve povorke ponosa održane u Sarajevu. Ove dvije slike jedna bez druge ne mogu, jer stvarnost u kojoj godinama žive pripadnici bosanskohercegovačke LGBTIQ zajednice ni izbliza ne nalikuje onoj mirnoj, gotovo idiličnoj slici koja je jučer otišla u svijet sa sarajevskih ulica.
Na društvenim mrežama proteklih se dana počeo dijeliti video još iz 2015. kada su građani Bihaća iskazali mišljenje o tome što bi učinili kad bi saznali da im je susjed – heteroseksualac. “Ubio bih ga”, “Udavio bih ga kao mačku”, “Ispucao bih ga”, “Preselio bih se”, bili su najčešći komentari građana koji, pokazalo se, i ne razlikuju heteroseksualca od homoseksualca, ali mrziti znaju. O njihovoj tmurnoj svakodnevici govore i činjenice: one vidljivije prebijaju, vrijeđaju i pljuju, one skrivene roditelji zatvaraju.
Prvi u nizu pokušaja povećanja vidljivosti ove populacije, Queer festival u Sarajevu 2008., okončan je u krvi kada je nekoliko desetaka vehabija uletjelo među uzvanike i preselilo mnoge od njih na kirurgiju. I održavanje subotnje povorke pratila su dva kontraskupa s kojih je odaslano mnogo homofobnih poruka, uz pozdrav “Allahu Akbar”.
No prvi sarajevski Gay Pride, posljednji s predznakom ‘prvi’ na Balkanu, ipak je prošao u miru, bez suzavca, nacističkih pozdrava i kamenja kojima je zasut prvi zagrebački, održan prije 17 godina. Usprkos teškim riječima na sarajevskim ulicama, na društvenim mrežama i u javnom prostoru, BiH je položila svoj prvi veliki ispit snošljivosti prema različitosti. Pred istospolnom zajednicom u našem susjedstvu dug je i trnovit put, ali nezaustavljiv. Kao što je još 2013. proročki otpjevao sarajevsko-zenički bend Dubioza kolektiv: “Ja neću u Evropu, nek’ ona dođe nama”, tako i bi. Gubeći strpljenje, Europa je jučer naprasno stigla u BiH, bojeći je spektrom duginih boja.
I ja i Vi znamo da nije tako. Tisuću pajkana, snajperisti i nemogućnost ikakvog prilaska veselom društvu.