U osmini Božića i u dosluhu s blagdanima vezanim uz njega logično nam se mogu postaviti neka pitanja na koje valja tražiti ili pak naći odgovor. Dok u božićnom otajstvu kršćani proniču u tajnu Božjeg "silaska" u svijet, u tajnu njegove kenoze, odnosno ogoljenja od božanstva koje se stavlja u ravninu s ljudima, dotle se već dan nakon Božića spominjemo mučeništva sv. Stjepana, zatim proslava sv. Ivana, apostola ljubavi, a potom i blagdan Nevine dječice.
Sve to skupa kao da sabire iskustvo svijeta i postojanja kao iskustvo koje neprestano isprepleće najdublji misterij, okrutnu ljudskost, nezaustavljivu nužnost ljubavi i nevinost postojanja naspram surove prijetnje kao jedne te iste zbilje. Čovjek se logično može pitati: Je li se išta promijenilo od Isusova povijesnog rođenja za svijet? Uronjeni u svakidašnjicu, kao da očekujemo nagli prekid problematičnog i zlog u svijetu i prebacivanje u neku rajsku zbilju. Je li se s Božićem dogodio taj skok, i smije li se to očekivati?
Smijemo li barem sanjati o takvoj zbilji? Shvati li se Isusovo rođenje u takvom bajkovitom kontekstu, očito da se smislu Božića iskrivljuje značenje. Svekolikost postojanja nužno upućuje na misterijski sadržaj Božića. Isusovo rođenje govori o opredijeljenosti Božjoj za svijet u kojemu On želi mijenjati ljudsko srce. Promijenivši njega mijenja se sve. No, to nije završen proces. U tom procesu traju radosti, nade, strepnje, muke, napori da se živi iz ljubavi. Božić je otajstvo koje traje.
Ostvaruje se prema mjeri osobne opredijeljenosti za njegove vrijednosti. Isus svojim rođenjem unosi svjetlo u ljudsko postojanje, daje mu božanski pečat i otvara perspektive koje se još uvijek dovršuju. Zbog toga Božić ne može biti bajka. Isusova božanska priča nije istovjetna s našom potrebom da pobjegnemo u mit. Upravo zbog toga što se on opredijelio za ovaj i ovakav život, za ovu i ovakvu ljudsku stvarnost, za dobrotu usprkos zloći, za ljubav usprokos mržnji, za praštanje usprkos osveti, za život usprkos smrti.
Valja se radovati, pjevati božićne pjesme, darivati se i čestitati no, još i daleko više, valja prihvatiti izazov da se u ovaj i ovakav svijet na Isusov način unosi vrijednost najelementarnijih odnosa u dobroti i ljubavi, u praštanju i pomirenju. Valja vjerovati da Božić, makar mu slijedile muke i trpljenja, ushiti i razočaranja, ima snagu unutarnje preobrazbe. Božić nas, dakle, želi uključiti. Zato i jest tako izazovan blagdan. Jer, u svakome čovjeku, makar i zapretana, leži dobra jezgra. Ona prvotna božanska stvarnost koja se, poput Božića, treba rađati za ovaj i ovakav svijet.
