"Quo Vadis Vukovar", velik je natpis brojnih plakata kojima je oblijepljeno središte toga grada, a kojim je jučer prošlo više tisuća branitelja invalida, članova obitelji poginulih u Domovinskom ratu i političara. Ljudi u kilometarskoj koloni došli su se pokloniti žrtvama na 11. obljetnicu pada Vukovara u neprijateljske ruke. Iako se iza plakata koji pita kamo ide Vukovar skriva reklamna kampanja jednog kafića, bilo je onih u koloni koji su se zapitali kamo stvarno ide jedan od najrazrušenijih hrvatskih gradova tijekom Domovinskog rata. U njemu pet godina nakon mirne reintegracije još vlada nezaposlenost, a ruševine nekad lijepih kuća i vila miješaju se sa žarko crvenim krovovima obnovljenih domova.
- Pitaju se to i Vukovarci, ali sve više samo hipotetički. Ne dobivamo konkretne odgovore nego samo obećanja. Vlast, kako prošla tako i sadašnja, u pravilu nas se sjeti samo jednom na godinu, i to baš na dan spomena žrtvama - kažu Vukovarci.
Neradni dan ništa ne znači
Jučer je u Vukovaru bio neradni dan. Produženi vikend vukovarskim nezaposlenima ionako ništa ne znači, a tek su nešto više bili zadovoljni školarci. Barem oni koji idu u škole s hrvatskim nastavnim programom. Oni su naime, odlukom Gradskog poglavarstva oslobođeni nastave dok su njihovi kolege koji pohađaju nastavu po srpskom programu jučer trebali biti u školskim klupama.
- Sve je manje nacionalnih razlika među mladima. Nas najviše zabrinjava što ne vidimo budućnost u Vukovaru. Ne znamo gdje bi se mogli zaposliti i vjerojatno ćemo morati otići iz grada u koji smo se vratili nakon višegodišnjeg progonstva - kažu 16-godišnje Branislava i Nina, učenice Ekonomske gimnazije, žaleći se još da njihov grad, koji se nekad dičio nazivom grad mladih, zaspi svake večeri oko 21 sat, ulice opuste, a zabave za mlade nema.
Vukovarce je jučer iznenadio jedan vlak koji je prvi nakon lipnja 1997. godine stao na središnjem željezničkom kolodvoru. Prije pet godina ispred ratom razrušene kolodvorske zgrade isto je tako stao i Vlak mira u kojem je bio i predsjednik Franjo Tuđman. Jučer je pak 400 putnika vlaka koji su se došli pokloniti vukovarskim žrtvama dočekala još neobnovljena kolodvorska zgrada iz koje buja još veći korov nego prije pet godina. Kada će stići sljedeći vlak ne zna se jer je taj jučerašnji bio izvanredan u organizaciji HŽ-a i Udruge branitelja Podravke.
- Prolaze me trnci i ne mogu vam opisati kako se osjećam. Nakon rata bio sam u Vukovaru samo jednom i to doslovce na pet minuta - kaže vukovarski branitelj Josip Privileggi, prvi dragovoljac Domovinskog rata s Malog Lošinja koji je u obranu Vukovara stigao 10. kolovoza 1991. Početkom studenog 1991. je ranjen, suborci su ga izvukli i prebačen je na liječenje u Varaždinske Toplice, odakle je pobjegao na osječko bojište.
Do Vukovara teže nego "91.
Doduše, bilo mu je lakše 1991. doći do Vukovara nego jučer. Na put je naime krenuo još u nedjelju s Malog Lošinja, i to autostopom do Zagreba.
- Znate, novčani problemi. Imam ženu i dvoje djece a mjesečna invalidnina mi iznosi 900 kuna. No ništa mi nije bilo teško - ističe Privileggi.
U Vukovaru najbolje funkcionira tržnica. Tamo se ne vide nacionalne razlike, svi prodaju i preprodaju i kupuju. S druge strane, dio Vukovaraca ne bi se složio da funkcionira i pravosuđe. Tako misle i u obitelji Novak, s čije su tada nedovršene kuće 1991. godine neprijatelji odnijeli tone težak nosač antena jer je glava obitelji bio i ostao pasionirani radioamater. Nosač je prenesen na zgradu bivše Tekstilne škole i trebao je poslužiti za antene radiopostaji za vrijeme okupacije. Novakovi su 1997. podnijeli kaznenu prijavu sa zahtjevom da im se oteti nosač vrati. Ovih dana dobili su odgovor od Suda u kojem stoji da je predmet pojela zastara, i to još prošle godine. Zašto slučaj nije ranije riješen - ne zna se.
To je samo jedna od sličica vukovarskih apsurda i neriješenih problema. Iz vlasti se tvrdi da će glavni problemi ipak biti riješeni te da će za Vukovar bolja budućnost početi 2008. godine. Vukovarci poučeni dosadašnjim neispunjenim obećanjima tome baš i ne vjeruju.
Renato Ivanuš
