Do 2020. depresija će biti druga po raširenosti bolest u svijetu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, svaka treća osoba tijekom života pati od nekog oblika anksioznosti. Međutim, o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj još se nerado govori, za razliku od onog fizičkoga, o kojemu spremno dijelimo i najintimnije detalje.
– Ponekad mi se čini da je ljudima neusporedivo lakše reći da idu na kolonoskopiju nego govoriti o svojim osjećajima – primjećuje Adrian Pezdirc, jedan od naših najboljih glumaca mlađe generacije koji je s nekoliko prijatelja 2015. osnovao udrugu BoliMe. U svojem volonterskom radu bave se mentalnim zdravljem mladih, a njihova kampanja “Kad te boli, moraš reći” u kojoj sudjeluju mnoge osobe iz javnog života izazvala je veliku pažnju. Navedeni citat dio je web serijala “Pričamo” koji objavljuju na YouTubeu. Uz to održavaju edukativne radionice u školama, o mentalnom zdravlju progovaraju kroz umjetničke instalacije… Planovi su im veliki, pa najavljuju i otvaranje prvog muzeja empatije.
Čudi količina okrutnosti
– Ideja o BoliMe rodila se u studenome 2014. u mojim osobnim promišljanjima o patnji vrlo mladih osoba čiji razorni intenzitet dovede do toga da odluče – otići. To su situacije koje te temeljno potresu, a ista je emocija bila i u Adrianu, kao i u jednom 4. razredu kojem sam predavala filozofiju. Učeći iz naših zajedničkih iskustava, već iduće godine u javnost smo izišli s inicijativom BoliMe, glasno artikulirajući osjećaje o kojima mnogi šute – prisjeća se Marina Vitković, profesorica filozofije i hrvatskoga jezika i književnosti koja radi u jednoj zagrebačkoj gimnaziji.
– Ubrzo smo pozvali redateljicu Juditu Gamulin da nam pomogne osmisliti videokampanju, a pridružila nam se i dizajnerica Draga Komparak. Kako su nas od početka znali diskreditirati pitanjima tko smo mi da govorimo o mentalnom zdravlju, drago mi je što se našem timu pridružilo dvoje vrhunskih stručnjaka: psiholog i psihoterapeut Mihael Kozina te docentica i znanstvenica Mirnada Novak. Veliku podršku dobili smo i od dr. Ivane Portolan Pajić iz Ureda za zdravstvo Grada Zagreba – govori Adrian Pezdirc. Marina Vitković u međuvremenu i sama dovršava edukaciju iz psihoterapije.
– Školski djelatnici trebaju sustavniju podršku za usavršavanje svoje skrbnosti za mladog čovjeka, a ne samo za svoje predmete, planove i programe. Posljedično, trebamo i socijalno i emocionalno pismene političare i kreatore obrazovnih politika. No tu već ulazimo u domenu idealizma – kaže M. Vitković, dodajući da u ovakvom obrazovnom sustavu ne bi ostala ni dana da ne postoje mladi ljudi čije je svjetove privilegija i zadovoljstvo upoznavati. Zanimljiva je ta teška lakoća njihova življenja. Iako su unutarnja previranja cjeloživotna, nikada nisu toliko emotivno nabijena kao u adolescenciji. Tu su nezadovoljstva sobom, izazovna prijateljstva, turbulentne ljubavi, nezadovoljavajući odnosi s roditeljima, životni gubici i traume…, nabraja nam profesorica, ističući da je u kontekstu egzistencijalnih potresa koje proživljavaju srednjoškolci izrazito zabrinjava manjak stručnih suradnika u školama, među kojima mnoge nemaju zaposlenog psihologa. Na sustavne probleme upozorava i Miranda Novak, docentica na Odsjeku za poremećaje u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Njezin akademski fokus interesa su prevencijske znanosti i promicanje mentalnog zdravlja.
– Pitanje kako promicati mentalno zdravlje u školama sržno je pitanje sustava: moje je stajalište da to ne treba biti ekskluziva za stručne suradnike. Moderna i uređena društva imaju konsenzus da je mentalno zdravlje svačiji posao koji treba biti dio svakodnevice, bez etiketiranja. Kada bismo od najranijeg školovanja učiteljicu podučili kako da se brine za svoje mentalno zdravlje, kako da s učenicima njeguje brižne odnose, da ih podučava suosjećanju i rješavanju problema, tako bismo zaista odgajali neke nove generacije – kaže M. Novak, dodajući da je važna i edukacija kako prepoznati probleme djece i mladih, te što s njima učiniti. Miranda Novak uz udrugu BoliMe posvećeno volontira i u Centru za djecu i mlade Modus, zajedno sa psihoterapeutom Mihaelom Kozinom.
– Iskustvo volontiranja utjecalo je na moju odluku da se zaposlim u školi, u kojoj me svaki put iznova zaprepasti količina okrutnosti koje učenici znaju pokazivati jedni prema drugima. Srećom, još uvijek ima mladih koji su spremni prijaviti nasilje i oni trebaju našu podršku. Ali podršku trebaju i počinitelji nasilja i njihove obitelji, jer očigledno je u njihovoj dinamici nešto krenulo ukrivo. Takve me stvari uvijek potaknu na akciju. S druge strane, postoje i situacije u kojima sam potpuno bespomoćan. Kada se mladi suočavaju s gubicima koje donose ozbiljne bolesti ili smrt roditelja, ne preostaje ništa osim da u toj bespomoćnosti budem uz njih – iskren je Kozina. Razgovarajući s tim stručnjacima koji su veliku energiju usmjerili u poticanje mladih na razgovor o problemima koji ih muče, zanimalo nas je imaju li hrvatski srednjoškolci veće ili manje predrasude o psihičkom zdravlju od generacije svojih roditelja.
– Rekao bih da je stanje čak postalo gore. Gotovo svakodnevno razgovaram s roditeljima koji traže da pozovem njihovu djecu na razgovor jer vide da im je loše, ali djeca odbijaju javiti se jer bi netko mogao misliti da nisu normalna – upozorava Kozina. U videima kampanje “Kad te boli, moraš reći” uz njega i Pezdirca pojavljuju se i Zoran Šprajc, Iva Šulentić, Frano Mašković, Snježana Tribuson, Bojan Navojec, Nevena Rendeli, Marija Škarićić, Ivan Šarić, Tihana Lazović… Između ostaloga, cilj im je destigmatizirati psihoterapijski proces i potaknuti mlade da potraže pomoć.
– Društvo je silno napredovalo tehnološki, ali smo i duboko polarizirani, što politički i vrijednosno, što financijski. Šokantni podaci istraživanja govore o tome da osamdeset posto ljudi s ozbiljnim teškoćama na planu mentalnog zdravlja nikada ne dobije pomoć, a više od polovice ljudi kojima je pomoć potrebna radije ignoriraju ili potiskuju svoje probleme. Ponekad mi kažu i da njima nitko ne može pomoći ako si ne mogu pomoći sami, a nerijetko je u pozadini jako velik sram što se ne mogu samostalno iskobeljati iz problema. Neki se ne javljaju jer im nedostaje znanja o simptomima, a mnogi i ne znaju gdje zatražiti podršku – objašnjava Miranda Novak. I zaista, nakon što su lansirali svoju kampanju, u samo nekoliko dana preplavile su ih poruke mladih koji nisu znali kome se obratiti s problemima koji ih tište.
– Vrlo brzo pokazalo se da je naše djelovanje potrebnije nego što smo mogli zamisliti. Otkrijete svašta u tom strahu i odgovornosti kad vas roditelji i mladi ljudi svakodnevno pitaju gdje da zatraže pomoć. Otkrijete i kaos sustava, deklarativne zakone, savjetovališta koja rade jednom tjedno dva sata, ustanove u sektoru mentalnog zdravlja koje ne rade ništa, njihovo međusobno natjecanje i nesurađivanje, more neznanja, ali i sjajne sugovornike iz različitih polja zainteresirane za temu mentalnog zdravlja. Na kraju se sve svede na pojedinca koji u kaosu sustava ima kapacitet čuti. Svojim korisnim savjetima u početku nam je mnogo pomogao dječji i adolescentni psihijatar Aran Tomac, a u međuvremenu se, nažalost, odselio u Irsku – ističe Marina Vitković. U skladu s nazivom njihove kampanje, pitam ih – što mlade najviše boli?
– U posljednje vrijeme najviše radim s adolescentima koji imaju anksiozne ili depresivne smetnje. Muči ih adaptacija na školu ili fakultet, brine ih kako se svidjeti drugima, a istodobno zadržati sebe. Važna tema su odnosi s roditeljima, otkrivanje seksualnosti i seksualne orijentacije, strah od budućnosti. Dio ih je tužan, bezvoljan, a sve češće dolaze mladi koji se samoozljeđuju. One s kojima radim najviše boli osjećaj usamljenosti i izoliranosti u kombinaciji s mnogim stresovima i pritiscima da budu uspješni – kaže Miranda Novak. Pojašnjava kako im većina mladih zapravo dolazi s osjećajem da su neadekvatni i da su time kakvi su iznevjerili obitelj, a istodobno ne mogu naći način kako da pripadaju vršnjacima. Izolacija najviše boli, a u pravilu ide ruku pod ruku s razvojem anksioznih i depresivnih smetnji. Vidljiviji simptomi mogu biti loš školski uspjeh, razvoj ovisnosti, poremećaji u prehrani i povećana agresija.
– Jako sam zabrinut i povećanjem tzv. cyber bullynga među učenicima. Prijetnje koje emailom, društvenim mrežama ili Viberom upućuju jedni drugima i rječnik koji pritom koriste teško je razumjeti. Sve govori u prilog silnoj frustraciji koja ih potiče na agresiju – otkriva nam Kozina, dodajući da problemu pridonosi i privid anonimnosti na internetu, koji počiniteljima daje dojam da nisu odgovorni za svoja djela. S druge strane, u situacijama u kojima je neposredna podrška nedostupna, upravo neki internetski servisi mladima omogućavaju pristup informacijama o mentalnom zdravlju.
– Važna je edukacija o medijskoj pismenosti i usmjeravanje mladih kako tehnologiju iskoristiti u vlastitu korist, a pri tome ne zaboraviti biti čovjek. U obrazovnom sustavu površno se glorificiraju inicijalno dobre stvari, recimo opijeni smo idejama pisanja projekata, povlačenja novca iz fondova EU, a ne razumijemo smisao projekta, opijeni smo premisom STEM-a u obrazovnom sustavu, a ne razumijemo da STEM nužno traži i SEL (socijalno-emocionalno učenje) da bi sustav bio u ravnoteži, da bismo svi bili dobro. Ne možemo se ljutiti i optuživati ih da su otuđeni, ako nismo ni pokušali otvoriti prostor za njihov glas – upozorava Pezdirc. Iako je odgovornost države za mentalno zdravlje mladih ključna i neupitna, poteže se i problem emocionalne pismenosti roditelja.
Pogubljeni smo
– Potresu me i primjeri u kojima su mladi zreliji i kompetentniji od roditelja. Što reći djetetu čiji se roditelji nikad nisu snalazili, a ne žele pomoć i ne žele se mijenjati? Djeca tu ostaju bez potpore i bez vodstva, bez osjećaja sigurnosti. Ponekad treba alarmirati školu i centar za socijalnu skrb, surađivati s psihijatrijom… takvi vas slučajevi angažiraju do maksimuma – objašnjava psihologinja Miranda Novak. Dodaje kako joj najteže padaju situacije u kojima su mladi sami u svojoj muci, suočeni s nerazumijevanjem okoline i očekivanjem roditelja da se promijene… i porukama da su oni problem.
– Šire je pitanje i kako ekonomske prilike podržavaju roditelja u nastojanjima da budu bolji i prisutniji u životima svoje djece. Ljudi se trude preživjeti, zadržati posao, voze djecu na aktivnosti i stalno nekamo jure, pogubljeni smo u tome. Mislim da je mojim roditeljima bilo lakše jer je život prije bio sporiji i jednostavniji – kaže psihologinja.
– Moramo raditi na prevenciji. Nedostaje nam strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja mladih, a takvi momenti testiraju zrelost društva. Briga o cjelovitom zdravlju počinje od prvog dana života – zaključuje Marina Vitković. Udruga BoliMe započela je važan novi korak na tom putu.
