Vrlo su živahne i “na gasu” su od jutra do mraka, obožavaju životinje, a iako će se posvaditi pa i počupati zbog igračke, jedna su drugoj najveća zaštita. Kada poraste, Valentina želi biti liječnica. Ona je, inače, povučenija od sestre Kristine. Bez obzira na to što su blizanke, karakterno su poprilično različite. Valentina i Kristina iz Bušetine nadomak Virovitici na svijet su stigle kao prve hrvatske sijamske blizanke.
Rođene su 16. siječnja 2019. godine, i to u 33. tjednu trudnoće, a bile su spojene donjim dijelom prsnog koša, zajedničkim crijevima i jetrom. Pothvat kojim su u proljeće iste godine uspješno razdvojene u KBC-u Rebro upisao je hrvatske liječnike u sam svjetski vrh medicine. Sestre danas imaju četiri i pol godine, a tko god ih upozna, u trenutku mu ukradu pažnju.
– Da, definitivno su “razmaženije” od starije sestre i brata, Maje i Petra – reći će u šali njihova majka Marija Tambolaš. – Dugo su bile u bolnici, imale su već osam mjeseci kada su stigle kući pa su im bake, djedovi, kao i ostatak obitelji poklanjali zaista puno pažnje, vjerojatno su svi htjeli nadoknaditi propušteno vrijeme. Bili su ih željni – nadovezuje se.
POVEZANI ČLANCI:
Kada je saznala da je trudna, Marija Tambolaš bila je mlada majka dvoje djece, a liječničke prognoze nisu bile obećavajuće. Da je slušala liječnike, prve hrvatske sijamske blizanke možda ne bi ni došle na svijet. No ta hrabra žena nije dvojila, a njezine su djevojčice na koncu postale – čudo s Rebra. Mariji je danas 29 godina, teška je životna borba iza nje i supruga joj Petra, ali i neprocjenjivo iskustvo. Dok razgovaramo, optimistična je i vesela, a kao prateći vokali u pozadini odjekuju dječji glasovi. “Micooooo...” – čuje se. – Tako je od jutra do mraka.
Trenutačno raspravljaju o jednoj mački i nose je uokolo, ona im glumi bebu, ali baš se lijepo ponašaju prema njoj. Bit će farmerice kada odrastu. Jako vole životinje – kaže nam mama Marija. Kakav im je odnos sa starijom sestrom i bratom? – Izmjenjiv tijekom dana. Malo se tuku, malo svađaju, malo viču, ali uglavnom se svi zajedno lijepo igraju. Složni su, iako se pet puta u danu posvađaju oko gluposti, no brzo se pomire i nastave igrati kao da se ništa nije dogodilo – odgovara ona. Štite li Kristina i Valentina jedna dru gu u bratsko-sestrinskim odnosima?
– Itekako! Ako su Ivan i Maja nešto skrivili, njih dvije će ih odmah izdati, a ako je jedna od njih dvije napravila nešto što nije smjela, nema šanse da će je ova druga otkriti. Jedna će drugoj oteti igračku, pa i počupat će se, ali na svoju seku blizanku ne daju. Imam dojam da je jedna drugoj odvjetnik pa, primjerice, u si tuaciji u kojoj je Valentina sramežljivija, Kristina će za nju govoriti, objašnjavati, branit će je – kaže mama.
Karakterno su, reći će ona, dosta različite. – Valentina je sramežljivija, povuče nija, veća je maza, a Kristina je ratobor na, pričljivija, čak i kada prvi put neko ga vidi, treba joj pet minuta da počne komunicirati kao da se znaju oduvijek. Meni su one i fizički dvije različite osobe. Naravno, sličnost postoji, no nisu mi uopće identične, iako će drugi reći da nalikuju kao jaje jajetu. Mama je neprestano s njima pa vidi najsitnije različitosti – dodaje. Djevojčice, inače, ne idu u vrtić, čuva ih majka, a već na jesen iduće godine kreću u – malu školu.
Vrijeme uistinu leti... Kada se osvrne pet godina unatrag i prisjeti trenutka kada je saznala da nosi sijamske blizanke, pa njihova rođenja, operacije i oporavka, našalit će se da je u tom razdoblju prilično ostarjela. – Postaralo me užasno. Doslovno imam hrpu sijedih na glavi. Fizički je bilo čak podnošljivo, iako smo često putovali iz Slavonije u Zagreb, no psihički je bilo uistinu teško to podnijeti. Nekih se stvari danas ni ne sjećamo, valjda nam je mozak to potisnuo, nagon za preživ ljavanje odradio je svoje, ostale su nam samo lijepe uspomene. Kada se prisjeća mo, naravno, sve oživi, ali to je prošlo, one su dobro i gledamo naprijed, u sretniju budućnost – ističe Marija. Iako je logično pomisliti da su djevojčice još premalene da bi razumjele što su proživjele, njihova će nas majka odmah razuvjeriti.
– Vjerujte mi – nisu malene, itekako shvaćaju. Otkad su postale svjesne sebe, gledaju svoj fotoalbum često i kad god to požele, a čim nam netko novi dođe u goste, pokazuju mu fotografije i objašnjavaju da su se njih dvije rodile skupa. Pokazuju gdje je kojoj bila infuzija, objašnjavaju što je senzor za ruku, da je to mjerilo kako srce kuca, znaju da im je tubus u ustima služio za disanje jer nisu mogle samostalno disati, svega su one toga svjesne. Iako, mislim da ne razumiju što znači biti povezan i kakvu su ozbiljnu operaciju proživjele, za to trebaju još malo porasti, ali one znaju da su se skupa rodile i dugo bile u bolnici, ništa tu ne skrivamo.
Prijatelji su na igralištu znali uočiti njihove ožiljke i pitati ih što im je to, a onda bi im jedna od njih odgovorila: “To me doktor rezao da nisam više sa svojom sekom, da mogu sama hodati i jesti”. Objasnimo im sve na malo ljepši, dječji način i onda tu nema više pitanja – podcrtava Marija.
– Valentina je dugo bila u bolnici, nosila je stoma-vrećicu čak godinu i pol, što je izazivalo nadutost i nelagodu pa je bila povučenija. No tu je seka bila za nju i njezin odvjetnik pa kad bi Valentinu netko pitao zašto ima tako napuhan trbuh, Kristina bi rekla: “Seka je puno jela i to tu mora biti da seku ne boli trbuh, nemojte pitati više!” Vjerujemo da je taj naš pristup bolji nego da im nešto uljepšavamo jer možda u tom slučaju ne bi imale samopouzdanja danas-sutra, kad odrastu. Ovako znaju što se dogodilo i na to gledaju pozitivno – nadovezuje se ona.
Sijamske blizanke Valentina i Kristina na svijet su stigle gotovo dva mjeseca prerano pa su od mah nakon rođenja u KB-u Sveti Duh oživljavane i premještene na Rebro, gdje su održavane na životu s nezrelim plućima i crijevima. Okupljen je ubrzo tim od čak 23 čla na koji je na KBC-u Zagreb radio zahvat razdvajanja. Povijesna je operacija trajala 15 sati, a sudjelovalo je u njoj 14 liječnika – kirurzi, plastični, abdominalni, kardijalni, anesteziolozi… Pothvat je zahtijevao detaljnu pripremu i razradu.
POVEZANI ČLANCI:
Kada su s mjesec i pol završile na operacijskom stolu, 2. ožujka, blizanke su bile stare svega šest tjedana i težile su, zajedno, tri i pol kilograma. Prema statistici, jedan par sijamskih blizanaca rađa se na svakih 250.000 po rođaja, a od 40 do 60 posto njih su mrtvorođenčad. Češći su kod ženske nego kod muške djece. Uspješno je do danas razdvojeno između 200 i 300 takvih blizanaca u svijetu. Svjedoči to koliko je senzacionalan pothvat zagrebačkih liječnika.
Inače, da Marija nosi spojene bebe, prvi je vidio ginekolog Tvrtko Kovačević iz Virovitice, a on ju je, kaže, ohrabrio i davao nadu da će na koncu ipak sve biti dobro. Tjedan dana kasnije stigla je i potvrda. Liječnici su majci savjetovali da prekine trudnoću, no iako bi se nakon svakog povratka kući s pregleda isplakala, ona nikada nije dvojila što treba napraviti... Drukčiju si odluku, kaže, nikada ne bi oprostila. Blizanke su prvi put stigle doma u Bušetinu nadomak Virovitici 29. kolovoza 2019., četiri mjeseca nakon operacije.
Nije bilo opuštanja, na kontrole su morale ići svaka tri tjedna. Dok su malene bile u bolnici, obitelj Tambolaš obnovila je staru kuću u Bušetini, kupljenu još prije četiri godine, a Marija je položila i vozački ispit kako s mališanima ne bi morala više vlakom putovati na preglede u Zagreb, ali i da ne bi ovisila o vozačkoj pomoći rodbine i susjeda.
Nakon operacije razdvajanja djevojčice su prošle još nekoliko manjih zahvata. – Nadamo se da više neće biti operacija, ali još ćemo vidjeti kako će se sve razvijati i hoće li im trebati, primjerice, nadogradnja trbušne stijenke, no o tome će liječnici odlučiti, za sada je sve u redu. U prosjeku svaka tri mjeseca odlazimo na kontrolu u Zagreb – govori majka. Kada su se Kristina i Valentina rodile, njihov brat Ivan imao je četiri godine, a seka Maja šest.
Sazreli su puno brže nego što su trebali, svjesna je Marija. – Fokus je tada jednostavno više bio na sekama, iako njih dvoje nikako nisu bili izolirani. Oboje ih doživljavam kao već odrasle ljude, zrelo se ponašaju i raz mišljaju, jednostavno mi ne djeluju kao djeca. Vjerujem da ih je život natjerao da brže odrastu, ali nama je važno da nisu nizašto zakinuti – ističe ona.
S četvero djece u kući, u obitelji Tam bolaš uvijek je veselo i živahno. – Dani su nam zaista ispunjeni – igramo se, učimo, hranimo pure, kokoši, zečeve, što blizanke zaista obožavaju. Valentina jako voli i kuhati, rado mi po maže praviti kolače ili ručak, ali u isto vrijeme voli se igrati liječnice, slušati srce kako kuca ili kako “bućkaju žabe u trbuhu”. Ne znam što će u njezinu životu prevagnuti, hoće li biti liječnica ili kuharica, ali strašno voli jesti, konstantno je gladna – smije se majka.
Javnost jako dobro zna tko su Valentina i Kristina Tambolaš te što su proživjele, iako su njihovi roditelji vjerovali da će se to brzo zaboraviti. – Ljudi nas prepoznaju, pitaju kako su djevojčice, komentiraju da su čudo i ka kvo su čudo liječnici izveli. A to je istina, čudo su one, a čudo su i liječnici, valjda se netko gore pobrinuo da na koncu sve bude dobro. Koliko god smo veliki križ dobili, taj križ uistinu se isplatilo nositi, donio nam je pravo bogatstvo. Ponosni smo na sve četvero svoje djece. Kod nas su cijeli dan strka, dreka, pjesma, ples... Ivan i Maja otišli su baki na nekoliko dana da, kako oni kažu, odmore živce od seka, ali već su sutradan tri puta zvali da pitaju što rade, plaču li... – zaključuje Marija.
Zašto ova majka nije superžena? Ako ovo nije superžena onda ja ne znam koja je. Svaka čast na hrabrosti, uvjerenju, vjeri, ljubavi, ma nemam riječi.