Kad se na jednom mjestu okupi nekoliko desetaka tisuća ljudi, onda je to vijest koju ne može zaobići nijedan medij, ma kakve on orijentacije bio. To je jednostavno informacija koju treba prenijeti. Osnova je to novinarskog zanata. To vrijedi za sve, ali očito ne i za velik dio crkvenih medija. Jer zvuči nevjerojatno da većina njih nijednom riječju nije zabilježila 25. godišnjicu međugorskih događaja, što god tko o njima mislio, vjerovao u njih ili ne. Ako se tamo, kako procjene kažu, okupilo i do 200.000 ljudi, onda je to događaj koji se ne može zanemariti. Barem bi tako trebalo biti.
No, i ta činjenica govori da je taj fenomen duboko podijelio Crkvu, posebice među Hrvatima, jer s jedne strane stoje gorljivi zagovornici Međugorja, a s druge strane ništa manje glasni protivnici. Treći, suzdržaniji, objektivniji, najčešće se ne izjašnjavaju. Tome se ne treba čuditi jer je pitanje Međugorja podijelilo i katoličke teologe. Dok ga jedni osporavaju, drugi ga podržavaju. Među osporavateljima mogu se razlučiti dvije grupe. Jedni odbijaju Međugorje i uopće mogućnost Gospinih ukazanja zato što smatraju da su ukazanja dio teološkog svijeta koji je odavna napušten, pa samu mogućnost ukazanja drže opskurnom i apokrifnom. S druge su strane osporavatelji koji inače prihvaćaju ukazanja, ali ne i međugorska, jer se međugorske poruke nadovezuju na zaključke Drugoga vatikanskog koncila, s kojima oni pak ili nisu suglasni ili misle da su u praksi otišli pogrešnim smjerom. Prvi bi bili progresivni teolozi, a ovi drugi konzervativni.
Kad je riječ o crkvenim medijima, zagrebački Glas Koncila u počecima je, primjerice, bio naklonjen međugorskom fenomenu. No, pod pritiskom crkvenih struktura, i on je morao promijeniti intonaciju o Međugorju. Tako danas imamo situaciju da velika većina hrvatskih katoličkih medija o Međugorju gotovo ništa ne izvještava, ne problematizira ga, a vijesti znaju biti tendenciozne i prešućuju stvarne činjenice. Apsurd je da vjernici više informacija o Međugorju dobivaju iz svjetovnog tiska, a ne iz crkvenog. Više je razloga za to.
Prvi je taj što slučaj Međugorje još nije posve razjašnjen pa se crkveni mediji ne usude o njemu pisati: negativno (barem neki) ne žele pisati, a pozitivno se ne usude iz crkveno-disciplinskih razloga. Drugi je razlog napetost između fenomena Međugorja i mostarskog biskupa pa se crkveni mediji ne žele upuštati u nepoželjan diskurs s biskupom. Treći je razlog to što bi oni neskloni Međugorju (osobito franjevcima), a takvih ima dosta, tada započeli pismenu raspravu, možda i svađu, a to crkveni mediji žele izbjeći. Taj je razlog donekle povezan s prvim razlogom. Četvrti je razlog, nipošto najmanji, što ni crkveni mediji nisu posve objektivni i odgovorni u svojoj novinarskoj službi. Naime, oni bi trebali pisati o svemu što se u Crkvi zbiva. A u Međugorju se sigurno nešto zbiva.
