Da se kojim slučajem predsjednički izbori održavaju danas ili sutra, dakle na kraju prvog tjedna prosinca 2014., Amerika bi sigurno imala prvu predsjednicu (!) države Hillary Clinton i njezinu “prvu pratilju”, bivšega predsjednika i novog “prvog gospodina” Billa Clintona, a Hrvatska podjednako sigurno ne bi dobila prvu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, već novoga-staroga predsjednika dr. Ivu Josipovića. Da bi još uvijek “neodlučna” predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton pobijedila na izborima da se oni ovih dana održavaju, a održat će se tek za dvije godine, u četvrtak 8. studenoga 2016., pokazuju sva najvažnija istraživanja javnoga mišljenja koja joj daju “krunidbenu” (tim se pojmom ovdje “kod nas” izražava stranačko natjecanje za nominaciju predsjedničkih kandidata u kojem je netko apsolutni, nedodirljivi favorit) prednost u stranačkom natjecanju za položaj predsjedničke kandidatkinje i uvjerljivu, na kratki rok nedostižnu, prednost nad svim potencijalnim izazivačima iz Republikanske stranke, među kojima kao najveće favorite vidim četvoricu: Mikea Huckabeeja, Randa Paula, Chrisa Christieja i Jeba Busha.
Bivša ministrica vanjskih poslova i davna prva dama Hillary Clinton – prema posljednjem istraživanju Gallupa – još ima daleko najpovoljniji odnos dvaju čimbenika koji, uz novac, najviše utječu na izbornu uspješnost: poznatost i odnos pozitivnih i negativnih stajališta-predodžbi o njoj.
Kao jedno od važnih mjerila popularnosti moguće predsjedničke kandidatkinje Hillary Clinton je i njezinih 18 izbora za “najcjenjeniju (najobožavaniju) ženu godine” (the Most Admired Woman) u Americi.
Predsjednički potencijal bivše prve dame u jednom se trenutku, krajem prošle i početkom ove godine, činio toliko moćnim da je nekad superutjecajni, a danas krizom tiskanih medija teško ranjeni tjednik Time jednu naslovnicu posvetio temi izraženu naslovom: “Može li itko zaustaviti Hillary?” Dakako, moj radoznali čitatelj postavit će sasvim logično pitanje: Ako je Hillary Clinton tako superiorna i nepobjediva kandidatkinja, zašto još nije objavila svoju nakanu da uopće sudjeluje i eventualno pobijedi u predsjedničkoj utrci?
Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan: Zato što su predsjednički izbori u Americi previše skupa i važna igra-utrka da bi išta u njima bilo prepušteno slučaju. Zato se Hillary ponaša u skladu s poznatom izrekom koju su bivši vladajući komunisti pripisali Josipu Brozu Titu: “Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.”
Hillary se već mjesecima, zapravo godinama, ponaša u skladu s maksimom: “Živim kao da se nikada neću kandidirati, a ponašam se kao da ću se već sutra kandidirati.”
Jedan od razloga zbog kojih Hillary još taktizira s najavom predsjedničke kandidature jesu u posljednje doba nepovoljni trendovi u stopama pozitivnog mišljenja o njoj i različitim ulogama i poslovima koje je u trenutku provođenja anketa obavljala: prva dama, senatorica, potencijalna predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, ministrica vanjskih poslova i autorica knjige “Teške odluke”: za knjigu je primila honorar od 14 milijuna dolara (njezin je suprug za svoju memoarsku knjigu ubrao honorarčić od samo osam milijuna dolara), a knjiga je, može li se vjerovati nakladniku, u prvom tjednu prodana u 100.000 primjeraka, u tri tjedna u 161.000 primjeraka, a cijelu prvu nakladu (milijun primjeraka) naručili su knjižari. Kako će i sljedeći američki predsjednički izbori biti investicija teška (da li i vrijedna, sam Bog zna) više od dvije i pol, a možda i tri milijarde dolara (troškovi svih kandidata), ključni čimbenik uspjeha je prikupljanje novca za buduće unutarstranačke bitke i završni predsjednički – anketni, istraživački, društvenomrežni i promidžbeni – rat.
Koliko su veliki pobjednički izgledi Hillary možda je najjasnije i najpreglednije objasnila “životna republikanka”, kako samu sebe vidi, Myra Adams, koja je još prošle godine u utjecajnom i pomalo otkvačenom Daily Beast (Dnevna zvijer) objavila članak pod naslovom “16 razloga zbog kojih će Hillary Clinton pobijediti u 2016.”
Ne želeći vas zamarati sa svih 16 razloga koje je navela, a s kojima se i uglavnom slažem, spomenut ću najvažnije: mediji i holivudska industrija svijesti i podsvijesti učinit će sve da okruni svoju “kraljicu”, prvu američku predsjednicu; u njezinu će se kampanju sliti “bačve novca”; u utrku će ući bez traumatičnog i skupog (!) stranačkog rata za nominaciju; na njezinoj će strani biti sve najbrojnije (afroamerička, latinskoamerička, azijskoamerička) i najutjecajnije (židovska) etničke manjine; potporu će joj pružiti gotovo sve najutjecajnije feministice i sufražetkinje svih boja i naraštaja: na njezinoj su strani i suvremene manjine (veseljaci, zeleni, vegani, agnostici, ateisti, ljubitelji životinja); simpatije za nju imat će i ne tako mali broj prevarenih i poniženih žena švalera i preljubnika; jedan od njih, bivši predsjednik Bill Clinton bit će njezin veliki oslonac i kapital u prikupljanju donacija i kampanji; u duboko polariziranoj i podijeljenoj zemlji, ona sama i njezin izborni tim (u kojem će biti i Michelle i Barack Obama, dakako i Bill Clinton) pokušat će dokazati kako je ona jedini kandidat koji može ponovno ujediniti Ameriku.
Zaključit ću ovaj prvi dio članka s konstatacijom: nakon prvog obojenog predsjednika, sve nam danas govori u prilog teze da će Amerika potkraj 2016. dobiti prvu – Gospođu ili Madam predsjednicu.
Vrlo je teško, da ne kažem nemoguće, praviti bilo kakve ozbiljne, znanstveno utemeljene, usporedbe između dviju tako različitih zemalja kao što su Amerika i Hrvatska, od kojih je prva 170 puta površinski veća, 75 puta veća po broju stanovnika i ima četiri puta viši BDP po stanovniku. Jedna je, dakle, veća i snažnija od mitskog Golijata, a druga manja i nemoćnija od svakoga Davida.
Ipak, sretna je okolnost da u obje zemlje žene sličnih profesionalnih karijera trče (Kolinda Grabar Kitarović) ili će tek početi trčati (Hillary Clinton) predsjedničku utrku – jedna kao kandidatkinja liberalne ili “lijeve”, a druga kao zajednička kandidatkinja niza konzervativnih ili “desnih” stranaka – vrijedna je barem ove prigodne američke e-priče. U prvom dijelu priče pokazao sam da je Hillary Clinton veliki favorit američke predsjedničke utrke, ali, sada to mogu reći, ne zbog toga što je objektivno bolja kandidatkinja od Kolinde Grabar Kitarović (štoviše: KGK je bolji predsjednički “materijal” od HC), već zbog toga što će utrku trčati na izbornom listiću Demokratske stranke koju ovdje podržava više od 90 posto stavotvoritelja što zarađuju kruh u akademskoj, medijskoj, filmsko-zabavnoj, glazbeno-zabavnoj, modnoj, spisateljskoj i inim kreativnim i manjinskim zajednicama. Kolinda, moglo bi se kazati – jer je i više od 90 posto hrvatskih stavotvoritelja sličnog svjetonazora – utrku trči jednostavno na, trenutačno, “krivoj” političkoj strani.
Foto: Reuters/PIXSELL
To je prvi, pa i ključni razlog zbog kojega, mjesec dana prije izbora, u anketama gleda u leđa bivšem Novom Pravedniku, a danas već Predsjedniku Pravoputašu dr. Ivi Josipoviću: za teško dostižnih 16 postotaka.
Drugi je razlog zakonsko-sustavne naravi: za razliku od Amerike u kojoj je datum izbora zakonski određen i poznat, a kampanja objektivno traje dvije godine (od kojih se prva troši na unutarstranačku bitku za nominaciju), u Hrvatskoj taj datum nije poznat, a kampanja objektivno traje dva mjeseca, često i kraće od toga. Promidžbene, infrastrukturne pa i financijske prednosti postojećeg predsjednika nad protukandidatima su ogromne.
Zanimljivo je, pritom, da predsjednik Josipović već godinu dana priprema “revolucionarni” projekt ustavnih promjena, ali da u njima nema odredbi o kraćenju mandata sa pet na četiri godine i o ustavnom određenju o datumu predsjedničkih izbora. S tim u vezi, evo mog prijedloga: kako je 10. prosinca, igrom slučaja ili sudbine, kako vam drago, istodobno Međunarodni dan ljudskih prava i dan na koji je umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na taj dan ili u neradnu nedjelju najbliže njemu trebalo bi propisati održavanje redovitih predsjedničkih izbora. Treći je razlog razjedinjenost i nespremnost “tuđmanovskih” političkih stranaka – HDZ-a i stranaka nastalih njegovim sitnjenjem i drobljenjem – da se dogovore o zajedničkom kandidatu, odnosno kandidatkinji, ali i sposobnost “rogova u vreći” zvanih Kukuriku koalicija da podrže jednog kandidata: dr. Ivu Josipovića.
Četvrti je razlog svojevrsna feministička “zavjera” protiv žene-kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Dok su u Americi feministice svih boja kože, vjera, poziva i naraštaja zdušno i bez ograde na strani Hillary, naše su vodeće javne feministice – Rada Borić, Jadranka Kosor, Mirela Holly, Vesna Pusić, Jelena Lovrić i druge – žestoko, agresivno i bez trunčice grižnje savjesti – protiv Kolinde.
Peti je razlog nespremnost i nesposobnost HDZ-a i izborne ekipe same Kolinde Grabar Kitarović da koristi demografske analize u pripremi izbornog programa i promidžbene strategije. U Americi, to zna svaki politički strateg, demografija je majka svih predizbornih analiza. Poznato je, primjerice, da su demografski profili birača demokratskih i republikanskih kandidata potpuno različiti i da opći demografski trendovi idu u prilog prvima. Upravo zbog toga u redovima Republikanske stranke sazrijeva uvjerenje da ubuduće ne smije 70 ili 80 posto glasova tradicionalnih i novih manjina prepuštati kandidatima “neprijateljske” stranke.
Osobni javni obračun Tomislava Karamarka s komunistima, partizanima, udbašima, kosovcima i Josipom Brozom Titom, kao i njegovi javni vapaji i najave lustracije, onemogućili su KGK da napravi jasnu, svakom shvatljivu razliku između antifašista i antifašizma i komunističkog režima i njegovih zločina te da tako na svoju stranu privuče za pobjedu neophodni dio antifašističkog biračkog tijela koje je u Hrvatskoj s razlogom bilo i bit će daleko najbrojnije.
Šesti je razlog usko povezan s petim: kampanja u kojoj se rasprava vodi o dalekoj ratnoj i poslijeratnoj prošlosti Drugog svjetskoga rata voda je na mlin sadašnjem predsjedniku, jer ono čega se on najviše i boji je rasprava o posljednjih pet godina: o ZASTRAŠUJUĆIM ekonomskim i socijalnim statistikama NJEGOVA prvoga mandata u kojem je: izgubljeno oko 150.000 radnih mjesta, broj je nezaposlenih ljudi povećan za više od 110.000, a nezaposlenost mladih ljudi je premašila 53%; javni je dug povećan od 18 na više od 34 milijarde eura, a bruto domaći proizvod smanjen za oko 10 posto. I kao krajnja posljedica te tužne ekonomske zbilje: “indeks nepravde” (taj je indeks trebao osmisliti izborni tim KGK) u doba “Nove pravednosti” dosegao je socijalno nesnošljivu razinu. Upravo na tu je činjenicu vrlo sugestivnim grafikonom pokušao ukazati portal indeks.hr koji je uoči predsjedničkih izbora 2010. bio veliki fan sadašnjeg predsjednika.
Iako sve STATISTIKE pokazuju da predsjednik Josipović rezultatima prvoga mandata nipošto ne zaslužuje drugi mandat, anketni rezultati daju mu za pravo da mu se nada i veseli.
Kako je, dakle, moguće logički objasniti činjenicu da će Hrvatice i Hrvati na čelo države na još pet godina birati čovjeka koji je suodgovoran (makar to bilo samo 10, 20 ili 30 posto) za ranije navedenu statistiku ekonomske, političke i egzistencijalne strave i užasa?
Da bih u zaključku ove e-priče odgovorio na to pitanje, poslužit ću se poučkom koji se može izvući iz ponovnog (u novim povijesnim okolnostima) čitanja jedne – za mene i moj umnički naraštaj – vrlo važne knjige za rađanje kritičke svijesti o komunističkom poretku: knjige poljskoga nobelovca, pjesnika i esejista Czesława Miłosza “Zarobljeni um”. Knjiga je objavljena istodobno na poljskom i francuskom jeziku u Parizu 1953., na srpski je jezik prevedena 1985., a na hrvatski, pod naslovom “Zasužnjeni um”, tek 1998.
Za mene je ta knjiga bila potpuna nepoznanica do 1980. kad je njezin autor, prije svega zbog nje, dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Knjigu “Zarobljeni um” (taj mi se naziv sviđa više od “hrvatskoga” Zasužnjenog uma”) i danas je moguće čitati kao najkorisniji vodič za razumijevanje ljudskih i umničkih karaktera u jednoumnim porecima, ali i kržljavim demokracijama kao što je još uvijek naša hrvatska.
Sam autor ovako u prvim rečenicama proslova objašnjava narav i smisao knjige: “Teško mi je u nekoliko riječi odrediti smisao ove knjige. Pokušavam u njoj opisati kako djeluje čovjekova misao u narodnim demokracijama. Pošto su predmet mojih opažanja bili pisci i umjetnici, knjiga je, prije svega, neka vrste analize te skupine, koja u Varšavi ili Pragu, Budimpešti ili Bukureštu, igra važnu ulogu.”
Miłosz u knjizi objašnjava kako su umnici, većinom pisci, njegovi kolege i poznanici, utopijske fraze “nove religije” (komunizma) koja je stigla s Istoka (s ratnim “osloboditeljima” iz SSSR-a) i obećavala raj na zemlji – opće blagostanje, bratstvo, jednakost i pravdu – na početku promatrali s velikom skepsom, ali su u nekom trenutku shvatili da bi ta religija mogla previše dugo trajati i da im se kritičko razmišljanje o noj jednostavno ne isplati. Živjeli su u ozračju opće zbunjenosti, beznađa i bezidejnosti sve do trenutka dok naprosto nisu prihvatili dogme te nove vjere. Nakon toga, piše Miłosz, sve im je odjednom postalo jasno i jednostavno. Čin prelaska na “novu vjeru” poistovjetio je s činom uzimanja čarobnih mongolskih pilula Murti-Bing koje mijenjaju ljudsku svijest i svjetonazor iz romana “Nezasitnost” tragičnog (počinio je samoubojstvo kad su Rusi stigli tenkovima u Varšavu) poljskoga filozofa, slikara i pisca Stanisława Ignacyja Witkiewicza. Kao što su junaci romana “Nezasitnost” koji bi popili pilulu Murti-Bing odjednom postajali veseli, razigrani i puni optimizma, tako su i Miłoszevi kolege pisci i pjesnici koji su prešli na “novu vjeru” dobivali novi “stvaralački” polet u javnom tumačenju i zagovaranju komunizma. Predsjednik Josipović ponudio je hrvatskim umnicima, a preko njih i biračima, prije pet godina vlastitu Murti-Bing pilulu pod nazivom “Nova pravednost”. Na toj je “piluli” dobio naklonost većine stavotvoritelja i naroda gladnog pravde i žednog osvete za ratno-profitersku pljačku nazvanu “pretvorba”.
Za novi mandat nudi dvije nove Murti-Bing pilule pod nazivom “Novi ustav” i “Pravi put”.
Za današnje hrvatske ovisnike o Murti-Bing pilulama koji vole prazne fraze i ne haju za statistiku, za sve Ketmane, Alfe (moraliste), Bete (nesretne ljubavnike SFRJ), Game (robove povijesti Drugog svjetskog rata) i Delte (trubadure staroga komunističkog poretka), “Pravi put” dr. Ive Josipovića melem je za dušu i srce.
Njima je važno samo jedno: da kojim slučajem ne pobijedi predsjednička kandidatkinja negdašnje – Tuđmanove stranke. Eto zbog svega toga, Lijepa Naša još uvijek za Kolindu – nije spremna!
laže selo lažu ljudi.... nitko normalan neče nagraditi Josipovića i Milanovića za njihov nerad i ciničnu šutnju po svim pitanjima koji muče ovu zemlju. Nije kolinda otkrila lijek za rak, ali pokazuje koliko jedan normalan kandidat odskače znanjem i iskustvomm od Josipovića i Milanovića i zato će dobiti moj glas