O odlukama redovite glavne skupštine dioničarskog društva Uljanik sazvane za utorak 16. listopada nije ovisila samo sudbina 4241 zaposlenika u društvu i njegovim poduzećima kćerima te članova njihovih obitelji, nego i barem još desetak tisuća ljudi zaposlenih kod Uljanikovih kooperanata i isporučitelja opreme, a sa svima njima zapravo i sudbina hrvatske velike brodogradnje na sjevernom Jadranu. Očekivanja su bila golema, napetost na vrhuncu. Dan ranije, naime, Uljanik i njegova poduzeća, od kojih su dva najveća brodogradilišta u Puli i Rijeci, nisu imali novca za isplatu plaća.
Mandati uprave s predsjednikom Giannijem Rossandom bili su “na raspolaganju”. Prema konsolidiranoj bilanci prvog polugodišta ove godine, grupa poduzeća Uljanik zabilježila je neto gubitak prije oporezivanja od 364,8 milijuna kuna, a zadnjega dana polugodišta imala je negativnu glavnicu (obveze povrh kapitala) od 2197,6 milijuna kuna. Cijena Uljanikove dionice na Zagrebačkoj burzi, s prosječnih 40-ak kuna u proteklim godinama, srozala se na samo dvije kune pa je tržišna vrijednost cijele hrvatske velike brodogradnje na sjevernom Jadranu pala ispod 500 tisuća eura...
Zbog svega toga društvo je još u veljači ove godine donijelo odluku o povećanju temeljnog kapitala u novcu i prionulo izradi programa restrukturiranja sa “strateškim partnerom” tvrtkom Kermas energija poduzetnika Danka Končara, vlasnicom brodogradilišta u Trogiru. No realizacija tog programa zaglibila je u pregovorima s hrvatskom Vladom, Europskom komisijom, Gradom Pulom, Istarskom županijom, pa i samim Dankom Končarom.
Od skupštine u utorak očekivalo se da presiječe taj gordijski čvor, pomiri zavađene, raščisti situaciju i pokrene stvari s mjesta, da izabere novi Nadzorni odbor koji će imenovati novu upravu koja će pak lakše nego prethodna naći zajednički jezik sa svim sudionicima i zainteresiranima za restrukturiranje, kako bi ozdravljeno poduzeće nastavilo poslovati i osiguravati težak kruh svojim radnicima, kooperantima, dobavljačima i njihovim obiteljima, ali i dalo smisao javnoj infrastrukturi za hrvatsku brodogradnju, srednjim školama, fakultetima, državnim institutima, namjenski “potrošenom” javnom pomorskom dobru. Umjesto toga, dogodila se nova drama i novi šok.
Jamstva po Ponzijevoj shemi
Najprije se, međutim, dogodilo ono očekivano: dioničari koji su sudjelovali na skupštini nisu usvojili izvješće Nadzornog odbora kao ni izvješće uprave Uljanika d.d. o stanju i poslovanju društva u 2017. godini. Uprava i NO nisu dobili ni razrješnice za poslovnu 2017. godinu i time su ih vlasnici poduzeća praktički smjesta otpustili. Dioničari su prihvatili samo godišnja financijska izvješća s astronomskim konsolidiranim gubitkom nakon oporezivanja od 1246,4 milijuna kuna, od čega je nepokriveno iz ostalih i kapitalnih rezervi ostalo 995,9 milijuna kuna pa je “preneseno” u ovu, 2018. godinu. Tada je, međutim, skupština poprimila tok koji je izazvao revolt i bučne prosvjede dijela prisutnih dioničara, a hrvatsku zainteresiranu javnost zbunio do kraja: predstavnici državnih tvrtki i institucija koje posjeduju Uljanikove dionice nisu htjeli glasati za predložene članove novog Nadzornog odbora! Suzdržali su se!
Dipl. pravnik Slobodan Kapor, inženjeri politehnike Ivica Mikelić i Ivan Radešić te dipl. inž. brodogradnje Saša Španić nisu izabrani, u NO je ušao samo jedan član koji je bio po volji većini prisutnih dioničara, dipl. inž. proizvodnje Nenad Kapuralin. Prisutni dioničari, sadašnji i bivši Uljanikovi zaposlenici, među kojima i sindikalni vođe i članovi Stožera za zaštitu Uljanika, glasno su prosvjedovali i bijesni su napustili skupštinu želeći srušiti kvorum, no država, Adris grupa (preko Croatia osiguranja) i preostali “mali” dioničari ipak su raspolagali glasovima za više od 51 posto kapitala pa je skupština nastavljena i uredno okončana. Nikome, međutim, nije bilo jasno zašto država nije htjela glasati za novi Nadzorni odbor i što se iza toga krilo.
No već u utorak navečer u neformalnom razgovoru s visokim dužnosnikom iz Vlade Večernji list je saznao da predstavnici države nisu glasali za predložene članove Nadzornog odbora uvjereni da su oni zapravo pritajeni “igrači” Danka Končara i da bi, čim budu izabrani, ponovo za predsjednika uprave mogli imenovati Giannija Rossandu, direktora nesumnjivo odgovornog za goleme poslovne probleme i financijske gubitke u kojima se Uljanik našao u njegovu mandatu. Štoviše, predstavnici države u Uljanikovoj skupštini u tom su trenutku već znali da je Ministarstvo financija u Uljaniku obavilo nadzor korištenja proračunskih sredstava i ustanovilo da je Uljanik nenamjenski koristio državna jamstva, o čemu je sastavilo izvješće i predalo ga nadležnom Ministarstvu gospodarstva, a ministar Darko Horvat to je izvješće službeno proslijedio Državnom odvjetništvu. Izvješće, kako je Večernji list saznao u Ministarstvu financija, po zakonu nije dostupno javnosti, ali možemo pretpostaviti da je Uljanik jamstva za avanse i kredite za gradnju jednog broda koristio za dovršavanje nekog drugog broda. Time ne samo da je financijsko poslovanje vodio kao piramidalnu Ponzijevu shemu nego je ultimativni trošak te sheme prenio na porezne obveznike, što je moralni hazard u Hrvatskoj još neviđenih razmjera.
Očekujući da bi Gianni Rossanda i članovi njegovih uprava vrlo lako mogli pasti pod istragu, a možda i optužnicu DORH-a, Vlada u Uljanikovoj Skupštini nikako nije mogli glasati za Nadzorni odbor koji bi njih mogao vratiti na čelo Uljanika i omogućiti im da nastave “gurati” plan restrukturiranja u kojem je Danko Končar “strateški partner”. Tim više što je ministar gospodarstva Darko Horvat, kako je Večernji saznao u neformalnom razgovoru s visokim Vladinim dužnosnikom, sve više uvjeren da je taj plan restrukturiranja u svojim temeljima, koliko neprovediv, toliko i za državu neprihvatljiv. Ali, budući da je Uljanik u zamalo 75-postotnom većinskom vlasništvu privatnih osoba (47 posto kapitala drže domaće fizičke osobe, 9,9 posto Croatia osiguranje, odnosno Adris i oko 7,2 posto dva obvezna mirovinska fonda), a samo oko 25 posto u vlasništvu države, Ministarstvo gospodarstva nije u poziciji javno odbaciti taj plan, nego gura Uljanik da plan usuglasi s Europskom komisijom i ispregovara s lokalnom upravom i samoupravom, vjerujući u biti da to neće biti moguće i kupujući tako vrijeme za ono što Vlada premijera Plenkovića stvarno namjerava napraviti.
Izgledna izvanredna uprava
Ministar Darko Horvat nije brodograditelj, ali jest inženjer (elektrotehnike) i ima inženjersku znatiželju i pronicljivost pa se brzo kod stručnjaka raspitao koliko je provediv plan restrukturiranja koji je predložila Uljanikova uprava, u koji bi država, bez da zapravo išta u dogledno vrijeme i makar s minimalnom vjerojatnošću dobije zauzvrat, trebala ubrizgati 2,5 milijardi kuna. Tako je saznao da su ideje o pokretanju turističkog biznisa na Uljanikovu Arsenalu i dijelu operativne obale, a svođenje brodogradnje isključivo na otočić Uliku, u najmanju ruku dvojbeni. Primjerice, kada bi se na otoku porinuo s vlake veliki brod, val koji bi pritom nastao potopio bi sve male brodove privezane uz Arsenal. Gotovo je nevjerojatno i zamisliti turizam, stanovanje ili bilo što drugo na mjestu na koje svakodnevno deseci šlepera dovoze čelične limove, strojeve, dijelove plovnih objekata i slično, a krajnje je upitno koliko bi eventualno dokovanje i održavanje (mega) jahti na Arsenalu (usput, s prekrasnim starim austrougarskim zgradama zaštićenima kao kulturno dobro) moglo pomoći održavanju na životu gubitaške velike brodogradnje...
Danas je teška i prljava industrija, a brodogradnja to nesumnjivo jest, u samom središtu grada na Mediteranu teško prihvatljiva pa su stoga i ideje o seljenju brodogradilišta iz Pule posve razumljive. No toj ideji ispriječilo se nekoliko krupnih problema. Prvi je da je na tom mjestu najprije nastalo brodogradilište, a tek potom grad (brodogradilište je sagradilo grad, a ne obrnuto), i drugi da bi premještanje škvera izvan grada koštalo jako puno, pri čemu ne bi bilo lako ni odlučiti kako bi to brodogradilište trebalo izgledati, za koji asortiman, s kojim pratećim pogonima itd. S desecima milijardi kuna koje je država dala za otpošljavanje radnika u brodogradnji to se odavna moglo učiniti, no sada je kasno o tome raspravljati.
Međutim, i za postojeća Uljanikova brodogradilišta u Puli i Rijeci (“3. maj”), kako je javnosti otkrio ministar Darko Horvat, postoje zainteresirani kupci. To su ukrajinski Smart holding, talijanski državni Fincantieri te dvije nizozemske tvrtke, Damen i Royal IHC. Ali i tu postoji problem: kako Večernji doznaje od dobro obaviještenog izvora u Vladi, ti su kupci zainteresirani za Uljanikova brodogradilišta isključivo s “očišćenim” knjigama narudžbi! Ne žele se obvezati na dovršavanje brodova koje je ugovorio Uljanik po njima neprihvatljivim cijenama, rokovima i ostalim uvjetima!
Kad se sve to sagleda, postaje jasno da za Uljanik neće biti drugog rješenja nego hitno uvođenje državne izvanredne uprave po prilagođenom “lex Agrokoru”. To bi ga na neko vrijeme zaštitilo od vjerovnika, omogućilo mu novo zaduživanje, smanjivanje i reprogram obveza, a zatim i prodaju nekome tko bi znao i mogao održati hrvatsku veliku brodogradnju na sjevernom Jadranu.
Ako vam uđe Končar za 5-6 godina tu vam neće biti ni b od brodogradnje. Rođo pere Putinovu lovu i ništa više.