Prošlog četvrtka zborio sam o operetnom državnom udaru s Pantovčaka, najavljujući raspjevani drugi čin. I evo ga, tražili ste – gledajte! Iznad svih očekivanja, samo dan nakon toga sapunica na vrhuncu, kao u nekoj latinoameričkoj produkciji! Večeras vas zabavljaju – političari koji briju!
Može li bizarnije? Vrhovni zapovjednik kao neki el Comandante usmeno zapovjeđuje načelniku Glavnog stožera da zabrani ministru obrane govor na svečanosti u vojarni u Požegi, što taj admiral bez suvišnih pitanja – spremno izvršava. Ministar obrane na to javno od admirala traži ostavku, slijedi novi protuudar bojnim otrovima s Pantovčaka te blijedi pokušaj s Griča da uzvrati novim puštanjem vjetra.
Premijer se kao suzdržava, no odmah zatim sve to naziva "puzajućim državnim udarom", a ministar obrane odlazi još jednom korak predaleko, izjavivši da treba opozvati i Predsjednika Republike, jer ne samo da uzurpira ovlasti, nego je i psihijatrijski slučaj! Kao u nekom komičnom scenariju u nekoj brdovitoj srednjoeuropskoj državici sa zabavnim fiktivnim imenom. Nažalost, nije Aldovia, nije Blitva, Krakhozia ni Sokovia, slučajno se ta slučajna državica sa slučajnim predsjednikom ovaj put zove – Croatia.
Dok neke od glavnih glumaca gledamo kako se okupljaju u predvorju HNK na proslavi Dana sveučilišta, iluzija idile je savršena. U tom baroknom okružju prave i umjetne pozlate navučene na razigrane štukature, vreba li negdje iza nekog stupa zlatni zub, belo-jazz-odelo i tamne naočale nekog šefa vojne hunte?
Titula našeg el Comandantea po naški je Vrhovni zapovjednik. I nema gotovo nikakve dvojbe da je on svjesno zakoračio izvan ustavnopravnog okvira u čijem je stvaranju i sam sudjelovao. Milanović uzima ovlasti koje mu po Zakonu o obrani ne pripadaju i ne izvršava svoju zadaću definiranu Ustavom. No, je li to dovoljno da bi netko zatražio njegov opoziv? Ministar obrane očito se malkice zaletio. Vojnik ne bi smio potezati oružje, ako ga nije u stanju upotrijebiti, a to u ovom slučaju vrijedi i za civila u čizmama ministra obrane. Jer, tko uopće može opozvati Predsjednika Republike?
Bez troznamenkastog broja ruku u Saboru, o tome ne treba niti sanjati. Tamo sasvim izvjesno ima toliko ruku onih kojima je Milanović posljednjih mjeseci stao na žulj, i koji bi ga iz osobnih razloga rado deložirali s Pantovčaka, no, da bi svi oni u udruženom pothvatu digli ruku za njegov opoziv? Nema šanse. Dakle, možda je bolje šutjeti nego ispasti smiješan.
Znači li to i da su sve optužbe protiv Milanovića smiješne? Nipošto. Ovo je državni udar u čaši vode, ali u pozadini su vrlo ozbiljne stvari, samo je problem u tome što malo tko u publici razumije što je ovdje meritum, još manje ih je koje je za to briga, a oni koji razumiju, iz osobnih interesa glume da "nisu odavle", jer se ne žele zamjeriti ni jednima ni drugima. Sumnja je ipak opipljiva: Predsjednik RH suprotno slovu Ustava i Zakona, interese obrane podvrgava osobnim interesima i hirovima, a načelnika Glavnog stožera pretvara u svoju lutku na koncu.
Kao u slučaju biranja predsjednika Vrhovnog suda, tvrdoglavo inzistira na svojem neodrživom konceptu “izravne primjene ustavnih ovlasti”, kao da uz Ustav ne stoje i zakoni na koje se taj Ustav izravno poziva, a koji definiraju te ograničavaju njegove ovlasti. Pisanim odlukama i izravnim usmenim zapovijedima on uporno preskače zakonsku obvezu traženja suglasnosti od ministra obrane te cijelu vojsku pretvara u vlastitu igračku.
Ministar je u za broj većim čizmama, jednako kao što je admiral u sve tješnjim bijelim cipelicama. Što god napravili, pogriješit će. I ako šute i ako progovore. Jedino Vrhovni zapovjednik ostaje nedodirljiv. On jedini može lupati što god hoće, a da mu to samo poveća popularnost.
Jasno je da su ministar i PRH prešli granicu te stavili načelnika Glavnog stožera u nezavidnu situaciju između dvije vatre, natjeravši ga birati kome će biti lojalan i poslušan. Ministar je dugo šutke trpio, no, očito je prenapuhao slučaj sa slanjem vojnika u Bugojno. Jer, ostavio je dojam kao da je u najmanju ruku spriječio invaziju na BiH, što očito nema veze sa stvarnošću. No, dobro pamtimo kako je u vrijeme Milanovićevog premijerovanja bez ikakve najave u Mađarsku poslan vlak s naoružanim hrvatskim policajcima, što doista jest ispao popriličan međunarodni skandal. Tako da u ovoj opereti ništa nije nemoguće.
No, ono što je zadimljeni pištolj je činjenica da Milanović uporno odbijao izravno ministru obrane poslati zahtjev za slanje vojnika u BiH, na koji ministar mora dati suglasnost, već se tvrdoglavo izravno obraća načelniku Glavnog stožera, koji onda kao njegov potrčko traži suglasnost od ministra, iako je smisao zakona koji je Milanović svojedobno sam pisao između ostaloga taj da baš ministar obrane bude transmisija u lancu zapovijedanja prema Glavnom stožeru.
U tom kontekstu nema nikakvog izravnog usmenog zapovijedanja! Bez obzira što titula Vrhovni zapovjednik sugerira drugačije, ona je po zakonu zapravo ljuštura ispražnjena od sadržaja. Ispraznili su je baš premijer Milanović i njegov ministar obrane Kotromanović, kad su 2013. u Zakon o obrani u svaku drugu rečenicu ubacili pojam “ministar obrane”, a cilj im je bio upravo – ograničenje ovlasti predsjednika. Josipović je tada gunđao, ali nije podignuo pobunu. Danas, kad je Milanović predsjednik, to mu, naravno, baš i ne odogovara, te bez sustezanja podiže pobunu.
No, i sam admiral je već definitivno pao na ispitu, pretvorivši se u Milanovićevu pudlicu u bijelom. Pogrešno je bilo tjerati ga da bira. No on sam – i nitko drugi – kriv je što je tako lako popustio i izabrao. Ministar je barem u jednom 100 posto u pravu. Ozbiljan časnik održao bi distancu te u ovakvom slučaju nametnute dvostruke linije zapovijedanja u najmanju ruku bi od predsjednika tražio pisanu zapovijed. Ne bi dozvolio da ga papirnati Vrhovnik tapše po epoletama i vuče za admiralski rukav. Kao što ga je lani bio natentao da te rukave zasuče pred pladnjem s oboritom ribom u Slovenskoj.
U kojoj je to državi NATO-a moguće da predsjednik države, bez obzira na predsjednički ili parlamentarni sustav, usmeno nekom zapovjedniku zapovijedi da zabrani ministru obrane govoriti? Samo u nekoj latinomeričkoj diktaturi ili nekoj od spomenutih operetnih fikcija! Sva trojica zajedno derogirali su ključne funkcije na vrhu hrvatskog sustava obrane. Da, Hranj se nepovratno kompromitirao i morao bi otići, a lako je moguće da će cijena toga biti i Banožićev odlazak.
Izbor mladog čovjeka za ministra obrane, koji nije ni mogao imati iskustvo iz Domovinskog rata, za Plenkovića sasvim sigurno ima mnoge prednosti, no, u ovom trenutku vide se i sve mane. Banožić za to nije kriv. Milanović ni Hranj ne bi se ovo usudili napraviti Krstičeviću, ali ni Krstičević vjerojatno ne bi inzistirao na odluci koja bi načelnika GS-a dovela u nemoguću i neodrživu poziciju. Na kojoj će se Hranj održati, kao zombi, samo zahvaljujući Milanovićevoj u narodu već izguslanoj drskosti i tvrdoglavosti – dokle god mu to bude trebalo.
Ovo je Hrstićev vrlo dobar članak.