Nisam spreman za tu odluku, Borise Nikolajeviču. To su prve riječi koje je 14. prosinca 1999. izgovorio premijer Ruske Federacije Vladimir Putin tadašnjem predsjedniku zemlje Borisu Jeljcinu kada mu je on na tajnom sastanku u četiri oka priopćio da se planira povući na kraju te godine. To bi, prema ustavu, vodilo Putinovu promaknuću u predsjednika. Jeljcinov će uzmak s kormila zemlje u novogodišnjoj noći 2000. godine iznenaditi cijelu naciju, ali zato ne i 47-godišnjega, u međunarodnim krugovima nepoznatog, ali u Rusiji već popularnog, predsjednika vlade Putina. Predsjednički su izbori bili udaljeni manje od tri mjeseca i Jeljcin je Putinu rekao da će mu kratko vrijeme koje će provesti kao vršitelj dužnosti najviše funkcije u zemlji pomoći da dobije novi mandat.
– Novo stoljeće mora početi novom političkom erom – rekao je predsjednik premijeru. Trebao je njegov pristanak da će postati novi predsjednik 1. siječnja 2000. Pomalo nevoljko Putin je pristao. – To je prilično teška sudbina – rekao je svojem predsjedniku.
Dva desetljeća poslije Putin je još uvijek na čelu zemlje, a u tom je razdoblju Rusija postala radikalno drukčija zemlja od one koju je simbolizirao njegov prethodnik. Putin je nadgledao zadivljujući gospodarski napredak Rusije, njezin povratak na scenu kao globalne supersile, rast životnog standarda Rusa, ali i uvođenje birokratske, vojne i policijske kontrole u sve pore tamošnjeg društva, zbog čega je doživljavao kritike na Zapadu. Zbog tih je kritika, kao i vanjske politike Sjedinjenih Država koju je opisivao kao agresivnu, Putin u 21. stoljeću postao dvostruki simbol: s jedne strane kao simbol otpora imperijalističkom Zapadu pomoću snažnoga ruskog nacionalizma utemeljenog na racionalnim interesima više nego na folkloru, ali s druge kao autokratski simbol suzbijanja opozicije te političkog života na domaćem planu. Njegova čvrsta ruka za brojne poklonike, kojih ne nedostaje ni u Hrvatskoj, fenomenalan je politički alat zato što može apsolutno sve. Kritičari se te iste ruke groze baš zato što može isto to – apsolutno sve.
Preokrenuo Jeljcinove mjere
Putinovih 20 godina na čelu svoje zemlje može se podijeliti na tri razdoblja – prvi od 2000. do financijske krize 2008. u kojem je Rusija doživjela pravi gospodarski procvat i u kojem je predsjednik učvrstio svoj položaj, ali i u kojem se vlast morala boriti s napadima islamističkih terorista zbog drugoga, uspješnog rata u Čečeniji. Drugo je razdoblje stagnacije i nazadovanja od 2008. do 2014. kada su odnosi sa Zapadom dobrano narušeni. Treće razdoblje počelo je ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini i aneksijom Krima te traje do danas. U ovom razdoblju Rusiju često se smatra glavnom opasnošću za interese Zapada.
Da bi se shvatio uspjeh Vladimira Putina na samom početku 2000-ih, valja se vratiti u to vrijeme. Rusija je izašla iz 1990-ih koje je obilježio pravi gospodarski krah po kojem bi Jeljcin zasigurno morao biti više upamćen nego po sklonosti alkoholu, koja ga je obilježila, i zbog šarolikih epizoda poput one kad su ga agenti američke tajne službe pronašli u donjem rublju u dvorištu Bijele kuće s namjerom da se zaputi do grada na pizzu. Rusija je ranih 1990-ih upoznala ono što su njihovi tadašnji vođe zvali tržišnom ekonomijom, no umjesto toga carevala je beskrajna korupcija i otimačina.
Na kraju 1999. rusko je gospodarstvo bilo za više od trećine manje nego 1991. kada je Jeljcin postao predsjednik, što je nezapamćeno loša bilanca. Nezaposlenost je u 1990-ima stalno rasla i dosegla je 14 posto. Javni dug iznosio je 1999. godine 92 posto BDP-a, a većinu desetljeća divljala je inflacija. Zemlja je bila demoralizirana, siromaštvo sveprisutno, potrošnja votke stalno je rasla, a očekivani životni vijek padao.
Vanjskopolitička uloga zemlje, nasljednika tek donedavno druge svjetske supersile, svedena je na tihog promatrača dominacije SAD-a. Ruski predsjednik 1993. poslao je čak i tenkove na neposlušni parlament, a nije mogao slomiti ni ustanak u Čečeniji kojoj je na kraju prvog rata 1996. de facto dao nezavisnost. Te iste godine pobijedio je protukandidata, komunista Genadija Zjuganova, na izrazito nepoštenim predsjedničkim izborima. Da je njegov mandat bio tragičan neuspjeh koji nije uspio dati građanima slobodu poslije totalitarnog komunizma, bio je svjestan i sam predsjednik. U novogodišnjoj “ostavci” 31. prosinca 1999., tijekom oproštaja sa svojim narodom, Jeljcin se ispričao zbog “neostvarenih snova”.
Na scenu je tada stupio Vladimir Putin i obećao samo jednu stvar – stabilnost. Da bi se to ostvarilo, trebalo je doći do kraja rasula vlasti, smanjenja moći oligarha i važnije uloge države u ekonomiji. Vojno-industrijski kompleks bit će među najvažnijima za povećanje gospodarske aktivnosti, govorio je tada Putin.
No iza scena vjerojatno je slušao najvažnijega ruskog ekonomista na prijelazu stoljeća, svojeg savjetnika i ekonomskog liberala Andreja Iljarionova na čiji je nagovor uveo “flat tax”, jedinstvenu stopu poreza na dohodak od 13 posto. Smanjio je i porez na dobit tvrtkama. Iljarionov, ljutit na vlade takozvanih liberala u 1990-ima koje su sasvim suprotno svojem imidžu reformista zapravo povećale ulogu države u odnosu na razdoblje Sovjetskog Saveza, bio je uvjeren da Rusija mora smanjiti pritisak vlade na gospodarstvo. Rezultat je bio spektakularan gospodarski rast koji je zacementirao dobar imidž koji će Putin uživati u Rusiji sljedećih 20 godina.
U deset godina, od 1999. do 2008., gospodarstvo se gotovo udvostručilo – poraslo je 94 posto. Javni dug doživio je slobodan pad – s 92 posto BDP-a 1999. na deset posto 2006. godine. Iljarionov i Putin slagali su se da zemlja treba biti čim manje dužna – ekonomist zato što je to osnova zdravog gospodarstva, a političar zato što vjeruje da je dug problematičan za suverenost. Stanovnici zemlje koji su prije samo nekoliko godina pamtili samo siromaštvo, bijedu i nered odjednom su imali dovoljno novca za odlazak na godišnji odmor i novi mobitel.
Putin nije bio samo uspješan u gospodarskim pitanjima nego je na početku mandata slovio kao prozapadni političar, prvi ruski lider koji je dobro govorio neki strani jezik, u ovom slučaju njemački. Još je u lipnju 2000. pitao lidera SAD-a Billa Clintona tijekom susreta u SAD-u što misli o mogućnosti da Rusija jednog dana postane članica NATO-a (Amerikanac nije imao “ništa protiv”). Nakon terorističkih napada na SAD 9. rujna 2001. predsjedniku Georgeu Bushu mlađem ponudio je svu pomoć.
To je, među ostalim, učinio i zato što se Rusija još jednom uplela u rat u Čečeniji pa je dobro znala što znače teroristički napadi. Ovaj je put rat pokrenuo Putin kao premijer još u kolovozu 1999. i pokazao se kao mnogo sposobniji i nemilosrdniji u ratovanju protiv male odmetnute ruske pokrajine koja je rusku javnost sve više asocirala na domaći terorizam. Ruska vojska ovaj je put skršila pobunu u brdovitim predjelima Čečenije, a Putin je dobio status sposobnog vojskovođe.
Putin je lako pobijedio na prvim izborima u ožujku 2000., većinom izbjegavši sudjelovati u kampanji, prepuštajući državnim medijima da mu podižu rejting. Ubrzo potom počeo se ponašati kao pragmatičan političar koji može surađivati sa svima, dokazujući da je upio nešto znanja od Anatolija Sobčaka, gradonačelnika Sankt Peterburga u vrijeme raspada SSSR-a i nakon njega. Upravo je tijekom njegova mandata Putin postao i jedan od čelnih ljudi u administraciji grada, brinući se za financije. Sobčaka, koji je počeo kao demokrat, a završio kao autoritarni gradonačelnik kojeg su birači smijenili na izborima, i danas opisuju kao Putinova mentora.
Putinov prvo razdoblje na vlasti, osim gospodarskog preporoda i brzog rasta, obilježilo je i nekoliko vrlo teških događaja koji su danas donekle zaboravljeni, a zajednička im je karakteristika bila ocjena kritičara da su vlasti, s predsjednikom na čelu, slabo reagirale. U kolovozu 2000. potonula je nuklearna podmornica Kursk i u smrt odvela 118 članova posade. Šokirana javnost dočekala je prvu Putinovu reakciju nakon čak četiri dana. Dvije godine potom čečenski su militanti zauzeli kazalište Dubrovku i čak 800 ljudi zadržali kao taoce, tražeći prekid rata u svojoj pokrajini. Specijalci su uspjeli eliminirati otmičare, ali zbog neopreznog korištenja otrovnog plina u dvorani poginulo je vrlo mnogo talaca.
Čečenski militanti zauzeli su 2004. i školu u Beslanu, a nakon trodnevne opsade škole uslijedila je pucnjava otmičara i snaga sigurnosti u kojoj su stradale čak 333 osobe, među njima i 186 djece. Više od 800 ljudi je ozlijeđeno. U oba ova sukoba između vlasti i čečenskih terorista dio je kritičara optužio vladu za pogrešnu reakciju koja je pridonijela prevelikom broju smrti. No za širu je javnost Putin i dalje ostao popularan.
Slučaj Hodorkovski
Kako je Putin osnažio svoju vlast, a rane 2000-e kretale su se prema sredini desetljeća, Rusija se sve više udaljavala od Zapada, ali i on od nje. Presudno su na to utjecala tri događaja – najprije šok u Moskvi zbog američkog napada na Irak, a zatim i Narančaste revolucije u Ukrajini koja je 2005. na vlast u susjednoj zemlji dovela prozapadne političare. A inozemne je biznismene od suradnje s Moskvom odvratio slučaj Mihaila Hodorkovskog, sposobnog tajkuna kojeg je u listopadu 2003. vlast zatvorila, a sud mu je zatim dao kaznu od devet godina zbog pronevjere. Kritičari su govorili da je pravi razlog bila vrlo glasna kritika vladavine prava koju je Hodorkovski iznosio u godinama nakon Putinova ustoličenja. Naftnu kompaniju Yukos ovoga najbogatijeg Rusa vlast je čak nacionalizirala, a zbog toga se spomenuti predsjednikov savjetnik Iljarionov potpuno razišao s Putinom te se prometnuo u jednog od njegovih najglasnijih kritičara, što je ostao i do danas. Jednako kao i Hodorkovski koji se odmah po izlasku iz zatvora 2013. odselio u Švicarsku.
Godina 2006. bila je problematična za vlast – ubijena su dva kritičara ruskih vlasti: novinarka Ana Politkovskaja ispred svojeg doma u Moskvi i bivši ruski obavještajac Aleksander Litvinenko u Londonu. Nalogodavci nikad nisu pronađeni, a kritike su rasle.
Putin je 2008. titulu predsjednika zamijenio onom premijera jer mu ustav nije dopuštao treći uzastopan mandat, a odmah zatim ruska je sila lako porazila Gruziju u petodnevnom ratu. Iako je vojsku predvodio novi, formalni predsjednik zemlje Dimitrij Medvedev, i ruska i međunarodna javnost znale su da sve konce vuče Putin. Ozbiljan i uspješan lider, sve popularniji kod kuće, suprotan Jeljcinu, a i nekadašnjim komunistima.
No dio je srednje klase, koju su neke Putinove mjere pomogle stvoriti, uvidio da se dio birokratske elite obogatio. Ta je srednja klasa s olakšanjem dočekala Medvedevove liberalne reforme, no uskoro je i sam “privremeni” predsjednik prihvatio, a zatim i priznao da ne ovisi cijela vlast samo o njemu. Putinova čvrsta šaka upravljala je zemljom i tijekom financijske krize, kada je 2009. gospodarstvo palo gotovo osam posto, ali i tijekom parlamentarnih izbora 2011. na kojima je njegova Ujedinjena Rusija ponovno pobijedila, ali uz velike prosvjede koji su uslijedili zbog sumnje u krađu izbora.
Već sljedeće godine Putin se mirno vratio na čelo zemlje, produživši mandat predsjednika na šest godina. Gospodarstvo je ponovno raslo, a ruski je predsjednik već bio globalna ikona – u Rusiji onih koji su pamtili Jeljcinov kaos, a izvan nje najčešće onih koji baš i ne vjeruju u demokraciju.
I onda je uslijedila 2014. Moskva je novu prozapadnu i prodemokratsku revoluciju u Ukrajini protumačila kao udar na svoje interese. Uslijedio je ratni sukob na istoku te zemlje koji se ni do danas nije završio, a Putinove su jedinice zauzele Krim i zatim ga anektirale nakon referenduma koji kritičari opisuju kao potpuno nedemokratski. Putinova je popularnost tada otišla u nebo, dosezala gotovo 90 posto, a današnji predsjednik parlamenta Vjačeslav Volodin sažeo je nekoliko mjeseci nakon aneksije Krima stav koji većina ruskih političara ima prema predsjedniku: “Bez Putina nema Rusije”. No akcija Krim imala je i svoje naličje – sankcije Zapada protiv Moskve koje su teško naštetile tamošnjem gospodarstvu, 2015. zemlja je ušla u recesiju, a gospodarstvo je sljedećih godina izrazito usporilo.
– Nitko se ne bi kladio da će Rusija rasti brže od globalnog prosjeka. To je izravan rezultat političkog vodstva koje je izabralo slijediti put stagnacije – rekao je ekonomist Sergej Gurjev, bivši savjetnik ruske vlade.
Rusija je pod Putinom shvatila da ne može pospješiti sve sfere života svojih građana pa se fokusirala na nekoliko njih, na vojsku, birokraciju, geopolitiku, Krim...
Prije pet godina Rusija je postigla veliki vanjskopolitički uspjeh. Intervenirala u Siriji i pomogla tamošnjem predsjedniku Basharu al-Assadu slomiti otpor Islamske države, ali i opozicije. Iste godine kod kuće je javnost gledala kako je na ulici ubijen Boris Njemcov, jedan od lidera opozicije. Izvršiteljima je suđeno, ali nalogodavci nikad nisu pronađeni.
Putin je u međuvremenu dokazao da mu je popularnost vrlo otporna na probleme s kojima se susreće javnost. Ni prošlogodišnje povećanje dobi za umirovljenje nije mu znatno smanjilo rejting u javnosti. Danas ga podržavaju dva od tri Rusa, a najrecentniju im je povlasticu servirao na kraju 2019. hvaleći se novim hipersoničnim naoružanjem.
Prošle smo se godine na moskovskim ulicama, u vrijeme održavanja velikih tjednih prosvjeda zbog lokalnih izbora, mogli uvjeriti da brojni Rusi koji nisu zadovoljni situacijom u zemlji, ali za nju ne krive svojeg predsjednika.
– Ma nije to Putin kriv. Ljudi koji žive u Rusiji žele imati sve, a ne bi radili za to – rekao nam je tad 26-godišnji Bogdan Butim.
Moćni predsjednik na 20. godišnjicu otkako je na vlasti odaje dojam da mu ništa ne može pokvariti planove. No kamenčić u cipeli ponovno mu je ustav koji mu govori da se 2024. neće moći ponovno kandidirati na izborima. Dokument koji je inicijalno i zamišljen da bi zaustavio samovolju onih na vlasti nametnuo je Putinu i njegovim suradnicima razmišljanje kako predsjedniku produljiti mandat.
Tri su najspominjanije opcije da bi Putin i nakon te godine mogao zadržati konce u rukama – stvaranjem državnog saveza s Bjelorusijom koji bi dobio novi ustav, pretvaranje Rusije u parlamentarnu republiku u kojoj bi carevao premijer Putin ili ukidanje ustavnih ograničenja za broj uzastopnih mandata. Činjenica da ruskog predsjednika novinari pitaju planira li prema svojim željama mijenjati dokument koji građane i novinare treba štititi od toga istog predsjednika govori o Vladimiru Putinu jednako onoliko koliko su godine rasta gospodarstva obilježile njegovo prvo razdoblje na vlasti.
Slično radi Orban u Mađarskoj a i Trump u Americi, ah ti ludi "diktatori", da je nama jedan takav.