Na nedavnoj međunarodnoj prezentaciji novog automobila jedne francuske marke novinara iz Nizozemske zanimalo je koji su najprodavaniji automobili u Hrvatskoj. Zapravo, čini se da se prvenstveno htio pohvaliti s top 5 automobila iz svoje države, sve redom premium marki, od kojih su čak četiri – električna. Nemamo mi takav poredak, kažemo mu, ni približno. Nama u prvih 20 automobila nije ni jedan električni, a u vrhu su nam Renault Clio, Škoda Octavia, Volkswagen Polo, Opel Astra i Volkswagen Golf.
– Zašto? – pitao je s iskrenim čuđenjem. Objašnjavamo mu situaciju s našom (ne)zaposlenošću, s ljudima koji rade, ali plaću ili ne dobiju ili dobiju mizeriju, s nataloženim općim pesimizmom zbog kojeg će se rijetki upustiti i u kupnju hladnjaka na rate, a o automobilu da i ne govorimo. Električni automobili na našem su tržištu i dalje preskupi za prosječnog građanina, ne možemo mi zasad ni sanjati o tome da nam auti na struju budu među pet najprodavanijih.
Progon dizelaša
– Kako ne možete? Ma, možete – opet će Nizozemac s ležernim osmijehom. Ne može Nizozemac shvatiti da prosječan Hrvat zaista ne može kupiti električni automobil i da se takvim automobilom ne može odvesti iz unutrašnjosti zemlje do naše južne obale, osim ako se prethodno psihički i fizički ne pripremi na dugotrajno putovanje ispresijecano moljakanjem lokalnog stanovništva za utičnicu na kojoj bi mogao malo dopuniti automobil. Nije da mi ne bismo mogli voljeti električne automobile. Ima ih već za svačiji ukus – i malih gradskih, i obiteljskih, i jurilica. Pogledajte samo Rimčevo remek-djelo, ili raskošnu Teslu. Izgledaju vrhunski, ubrzavaju besprijekorno. Ali, tako i koštaju...
No, pogledamo li ukupnu europsku sliku, po pitanju rasprostranjenosti punionica za električne automobile nismo među najlošijima. U donjem domu jesmo, ali nismo među najgorima. Europsko udruženje proizvođača automobila, naime, pobrojilo je koliko svaka od država članica Europske unije ima mjesta za punjenje električnih automobila. Ispostavilo se da je čak 76 posto ukupne infrastrukture za električne automobile locirano u samo četiri države.
Nizozemska pritom prednjači s udjelom od čak 28% ukupnog broja europskih punjača odnosno ima ih 32.875. Slijedi je Njemačka s 22 posto (25.241), Francuska s 14% (16.311) i Ujedinjeno Kraljevstvo s 12% (14.256) ukupnog broja punjača za električne automobile. Na suprotnoj su strani ljestvice Cipar i Grčka sa samo 36 odnosno 38 punionica. Među tragičarima ove priče je i Rumunjska – gotovo je šest puta veća od Nizozemske, a ima samo 114 mjesta za punjenje električnih automobila, što je 0,1% ukupnog europskog broja punionica. Spomenute četiri zemlje bogate punionicama za električne automobile pokrivaju tek 27 posto površine Europe.
I tu dolazimo do jaza s početka priče, do razumijevanja činjenice da nizozemski vozač teško može shvatiti da hrvatski vozač u današnjim okolnostima ne može tek tako posegnuti za električnim automobilom. A mi smo – u usporedbi s Ciprom, Grčkom, Letonijom, Rumunjskom, Bugarskom, Mađarskom... – sa svojih 436 mjesta za punjenje električnih automobila još i dobri!
Odmaknemo li se od Hrvatske i sagledamo li širu sliku, dolazimo do apsurda na koji je sabiranjem ovih podataka željelo upozoriti Europsko udruženje proizvođača automobila. Europa, naime, jako forsira električne automobile. Dizelaši su postali progonjena divljač, a s obzirom na to da benzinci emitiraju više ugljikova dioksida od dizelaša, samo je pitanje vremena kad će se noževi okrenuti i prema njima.
Iako su, realno, hibridni automobili puno upotrebljiviji u raznolikim životnim situacijama, a cjenovno su i prihvatljiviji od potpuno električnih automobila, automobilska industrija užurbano nastoji svoju paletu modela upotpuniti (skupim) električnim automobilima. Zašto? Zato što im je Europa propisala – i priprijetila visokim novčanim kaznama – prosječne vrijednosti CO2 za čitavu gamu modela koje pojedini proizvođač nudi. Te su vrijednosti realno teško uhvatljive i možda će im udovoljiti tek najveći – pa time i najimućniji – proizvođači automobila. A i oni to neće do zadanog roka uspjeti napraviti za svaki model pojedinačno, već rušenjem prosječnih vrijednosti CO2 ukupno za čitavu gamu.
S obzirom na to da električni automobil uopće nema emisije štetnih tvari, jedan “strujić” u gami prosjek će sniziti dosta, dva puno, a tri će već napraviti čudo. I time će se proizvođač automobila izvući od kazne propisane onima koji se ne ukalupe u nerealne okvire Europskog parlamenta (najnoviji prijedlozi variraju od 30 do 50% nižih emisija CO2 u predstojećih 12 godina!), pa je razumljivo da je fokus autoproizvođača s pitanja o dotjerivanju ukupne motorne game kako bi emitirala manje CO2 kod mnogih prešao na ubrzani razvoj elektromobila. Bitnu ulogu tu igra i činjenica da su daljnje mogućnosti za snižavanje emisija kod motora s unutarnjim sagorijevanjem ograničene pa se i realno nameće potreba za alternativnim pogonima. No, u stvarnosti to opet neće značiti neku bitnu razliku, bar ne u zemljama izvan kruga najbogatijih – jer njihovi građani električne automobile masovno ne kupuju, a sama činjenica da su “strujići” u prodajnom salonu neće zrak koji udišemo učiniti čišćim.
Udar na građane
Na to je, pak, ukazalo jedno drugo istraživanje Europskog udruženja proizvođača automobila koje je povezalo prodaju električnih automobila u zemljama Europske unije s njihovim BDP-om po stanovniku. Ta analiza pokazuje da je tržišni udio električnih automobila u zemljama čiji je bruto domaći proizvod po stanovniku (BDP) niži od 18.000 eura gotovo ravan nuli. U polovice članica EU udio električnih automobila na tržištu nije veći od 0,75%. Tržišni udio električnih vozila veći je od 1,8 posto samo u onim državama čiji je BDP iznad 35.000 eura. Konkretno, u ranije spomenutoj Rumunjskoj udio električnih automobila u ukupnom je tržištu 0,2%, kao i u Grčkoj i Italiji, dok je u Španjolskoj udio “velikih” 0,6%.
Mnogi zagovornici električnih automobila pozivaju se na Norvešku, no njihov 39,3-postotni udio strujića na tržištu iznimka je, baš kao što je i njihov BDP od 67.000 eura više nego dvostruko veći od prosjeka EU. Oko 85% europske prodaje električnih zemalja tako se odnosi na samo šest zapadnoeuropskih zemalja, među kojima su i neke s najvišim BDP-om u Europi. U više od 50% članica EU na električne automobile otpada manje od dva posto tržišta. On raste samo u onim državama koje daju velike poticaje – i porezne i ostale, poput dostupnosti parkirnih mjesta ili dopuštenja za vožnju užim središtima gradova – pa je tako Švedska ozbiljnim naporima tržišni udio strujića uspjela dovesti do 5,2 posto.
Članovi Europskog parlamenta istovremeno, kao da žive na drugom planetu, razmišljaju o određivanju smjernica po kojem bi električni automobili do 2025. držali 15% tržišta, a do 2030. bi ih bilo 30 posto. Takav udio sigurno mogu imati ako govorimo o voznom parku dotičnih parlamentaraca, ali za prosječne su građane to definitivno nerealna očekivanja! Najbolje je problem sažeo glavni tajnik Europskog udruženja proizvođača automobila Erik Jonnaert:
– Članovi Europskog parlamenta ne bi trebali zaboravljati da je ovo zapravo udar na građane. Forsiranje elektrifikacije može voditi socijalnom isključivanju u mnogim europskim zemljama, reducirajući mobilnost ljudi kojima je ona najpotrebnija.
Pogledajte koliko vrijede vozačke dozvole i kada ih trebate zamijeniti:
Mi ni za 50 god. nećemo imat 30% parkirališnih mjesta za punjenje. Pored toga struja za punjenje će drastično poskupiti. Da li netko razmišlja koliko bi bilo potrebno energije da se puni istovremeno 100.000 automobila. Odgovor je preko 50MW. Tolika potrošnja el. energije je za cijelu RH u ljetnim danima. Zato se nemojte iznenadit ako struja u 10 god. poskupi 3 puta.