Da je u ljeto 2005., kada je dobio posao u Ministarstvu financija, zrelo razmislio o životnim prioritetima, danas bi, možda, bio ministar. S navršenih četrdeset ne bi bio ni tako mlad, pristojan, dobro odgojen i naočit – najzgodniji ministar Plenkovićeve vlade – temeljit u poslu, s vrlo širokim obrazovanjem i načitanošću, što je oduvijek endemska rijetkost među hrvatskim političarima, pa još i s uzornim podrijetlom, rođen je i odrastao u Širokom Brijegu. U toj bi vladi bio onaj koji razbija predrasude: prema Hercegovcima, prema hadezeovskim ministrima, prema političkoj klasi, prema ministrima financija, toj mahom nevoljnoj čeljadi, koja se, evo već trideset godina, ljulja i tetura između fridmanovskih načela liberalnog kapitalizma i teških briga računovođa u provincijskim domovina kulture i ambulantama. A u biografskim reportažama i životnim intervjuima, koji bi mu svako malo izlazili po ženskim i obiteljskim magazinima, i u dnevnim novinama, negdje bi pred kraj uvijek bilo zabilježeno kako se naš ministar amaterski bavi glumom. Dvaput tjedno odlazi u Dubravu, u Sesvete ili čak u Brckovljane, gdje s kolegama, diletantima iz raznih profesija, priprema Brešanovu “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”. Svojim je novcem financirao da se uvede grijanje u dvoranu vatrogasnog doma u kojem imaju probe.
Tako bi, vjerojatno, to bilo da je Goran Bogdan zrelo razmislio i da se građanski odgovorno ponio prema svom životu. Bio bi dobro situiran i uspješan, ponosili bi se njime u rodnom kraju, odigrao bi važnu ulogu u životu zajednice, imao bi emocionalnu, intelektualnu i materijalnu satisfakciju, koja bi mu nadomještala osjećaj sreće. A što bi uopće i bila sreća? O tome bi mogao misliti dok bi iz svoje modernističke vile negdje na Šalati, na Pantovčaku ili malo iznad Krležina gvozda gledao grad. On je, međutim, nakon samo nekoliko dana na poslu dao otkaz u Ministarstvu financija i nakon uredno završenog studija ekonomije otišao studirati glumu. Primili su ga tamo kao malo starijeg kandidata, jednog u nizu glumačkih ljepotana, kakvima obiluje nacionalno glumište. Nitko ga nije pripremao, sam je sve nabubao, koreografirao i režirao, uglavnom iz popabirčene privatne lektire: pjesma Dorte Jagić, pa Kundera, Brick iz “Mačke na vrućem limenom krovu”, “Jadnici” Victora Hugoa… To s Brickom bilo mu je, valja priznati, vrlo samosvjesno. Našao je u sebi mladoga Paula Newmana. A ni to s Dortom nije bilo bez vraga. Goran Bogdan uvijek je imao tu prednost pred drugima što je dolazio i potjecao iz dobrog društva, iz dobre ekipe, i što je bio za nijansu, ili mnogo više od nijanse, kultiviraniji i obrazovaniji. Ne samo među ministrima financija nego i među kandidatima za studij glume.
Ali kako su ga tako lako primili? Talent? To nije objašnjenje. Glumački talent je, kao i talent pisca, krhak, nesiguran i plah dar. Osim što lako iščezava, zna se duboko skriti, ili se, što je još gore, zna nadomještati cirkusantskim, akrobatskim i imitatorskim darom, ili naprosto šarmantnom neurozom. Pritom, još je imao i tu hercegovačku intonaciju. Govorio je lijepim štokavskim, kakav se rijetko čuje na našim školama, ali zapjevao je, brate, kao da je ovo mjuzikl, a ne život… Pa i dan-danas u glasu mu se čuje odakle je. I kako su ga onda primili? Možda se i to zove sreća.
Nije, međutim, sve bilo gotovo ni nakon što su ga primili. S takvom pojavom i s takvim talentom – a uskoro će postati jasno da je vrlo talentiran, a onda i s tom lijepom i nagodnom naravi, marljiv i nimalo mušičav, bio je na najboljem putu da postane zabavljačka zvijezda i posvudan, koji će pričati viceve po dobrotvornim televizijskim priredbama. Ionako su ga one sumnjive novinske rubrike već bile pune, jer je bio u emotivnoj vezi s kćerkom čuvene javne radnice. Trebalo se i s tim nositi. I trebalo se izvlačiti iz konteksta u koji te tako, mimo tvoje volje, smjeste. Goran Bogdan je, izgleda, majstor da se izvuče iz nepovoljnog životnog konteksta. Zato priča o njemu ovako i teče. Ali ono što je, ipak, najvažnije u oslobađanju Gorana Bogdana, nakon što je već odlučio da nikad ne postane ministar financija, bilo je osloboditi se zadane i za duga vremena određene mu glumačke manire. Ne biti više komičar – jer, zaboga, Hercegovac je duhovit, Hercegovcu će lako biti da pravi budalu od sebe – i ne biti mladi ljubavnik, taj vječni poludječarac, koji nikada neće uzrasti do Hamleta, ali ne zato što u njemu ne nalaze dara, nego zato što u njemu ne nalaze ništa tragično.
Glumačke sposobnosti, niz lica koja se razlistavaju iza onoga jednog privatnog lica, u nas se često znaju brkati s čovjekovom naravi i socijalnom pojavom. Da bi glumac bio tragičan, mora biti konfliktan. Budući Hamlet prethodno će se napiti i porazbijati interni kazališni bife. Ili će, barem, proizvesti skandal u novinama. A Bogdan da se napije pa da razbija? Ili da Bogdan javno izvrijeđa kritičara koji mu je nešto prigovorio? Eto, zato su mu namijenili da bude dobar i smiješan. Igrao je mnogo, igrao je sve i svašta. Kada je na kraju trebalo izabrati između kazališta i filma, što je u nas više egzistencijalni nego stilski i estetski izbor, Bogdan je munjevito izabrao, ne predstavljajući svoj izbor kao nešto vrlo uzvišeno. Zatim je postao veliki glumac u Srbiji, pa je zaigrao u seriji “Fargo” – što bi mnogima bio vrhunac karijere, i na kraju je, eto, nominiran za europskog glumca godine. Ali meni je i važnije i zanimljivije ono što je tome prethodilo. Prije pet-šest godina pozvali su me iz Filmskog centra Srbije da budem u tročlanoj komisiji za dugometražni igrani film, koja će na natječaju izabirati najbolje projekte i scenarije. Ponudu sam prihvatio i u sljedeće dvije godine bavio se jednim od zanimljivijih i mukotrpnijih poslova u životu. Osim što sam naučio u kakvim se socijalnim, tematskim, stilskim i estetskim, a onda i financijskim okolnostima južno od Beča snimaju filmovi, shvatio sam i kakva je golema odgovornost na onima koji odlučuju tko će dobiti novac. Od onoga što smo u svojim mandatima izabrali snimljeno je desetak vrlo dobrih i barem pet odličnih filmova. Jedan od njih je “Otac”, Srdana Golubovića.
Scenarij, koji potpisuju Golubović i Ognjen Sviličić, pisan po vjestici iz crne kronike, bio je jedan od najboljih namjenskih filmskih tekstova koje sam uopće čitao. Precizan i dovršen, dramaturški savršeno razrađen, izazvao je moje divljenje. Druga dvojica članova, Predrag Antonijević i Ivan Ikić, bili su redatelji, ljudi koji imaju više iskustva s ovom vrstom tekstova, ali moglo bi se reći da su i oni bili prilično očarani. Film koji ću gledati nekoliko godina kasnije, na premijeri u beogradskom Sava centru, na samim počecima epidemije koronavirusa, umnogome je odstupao od scenarija. Svidio mi se vrlo, ali žalio sam za onim tekstom. Vrlo čudan osjećaj. Više je razloga zbog kojih je Srdan Golubović mijenjao scenarij, a onda i svoj film. Jedni se tiču njega samog, i vremena koje je u njemu protjecalo i mijenjalo ga, a drugi se tiču filma i objektivnih, životnih i filmskih okolnosti. Glavna uloga u filmu “Otac” pisana je za Nebojšu Glogovca. A “Otac” je film u kojem se sve zapravo i događa oko njega i njegova lica. Kada se srušio Glogovac, nestalo je tog velikog glumca, a s glumcem i jedne moguće čarolije.
Tada je Srdan Golubović mogao odustati od projekta. Bio je ludo hrabar što nije odustao. Ustrajavanjem na tom filmu učinio je nešto slično onom što je učinio i Bogdan kada je otišao iz Ministarstva financija. Takvo što se u životu ne radi, ali silno je dobro za priču.
U filmu “Otac” Goran Bogdan glumi ne samo kao da nije glumac nego kao da nije iz onoga društvenog sloja kojem pripada, glumi kao da nije završio škole, kao da nije s asfalta, nego je naturščik iz nekoga autentičnog socijalnog mraka, negdje s geografskog ruba svih balkanskih nedođija. To što sebi ne sliči, što ne izgleda onako kako inače izgleda, jedva da se tiče maske, svjetla ili kamere. Mnogo više tiče se iskustva koje iz njega izbija i koje ga je oblikovalo. I to je nevjerojatno, to je na neki način neviđeno. Treba imati mašte pa uspoređivati Bogdanovu ulogu s ulogom koju bi odigrao Nebojša Glogovac. To su dva različita lika, a zapravo i dva sasvim različita filma. Bogdanu je, i Srdanu Goluboviću, uspjelo nešto što se inače čini nemogućim: film iznuđen smrću i sudbinom dostojan je onog filma koji se odvija iza čeone kosti, po Duhu Svetome i Profanome.
