Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Gordana Horvat prva je SOS mama na ovim prostorima koja je doslovno čitav svoj život posvetila majčinstvu prema djeci koja odrastaju bez odgovarajuće skrbi svojih bioloških roditelja. Vedra, brižna, suosjećajna, strpljiva i blaga, ali i krajnje odgovorna, Gordana je žena s najdužim stažem SOS-mame u Hrvatskoj uz koju je odrastalo 27 djece, a neki od njih su već zasnovali svoje obitelji te sada ponosno kaže da je već i 'SOS-baka'.
Iako nije prošla iskustvo trudnoće i poroda, Gordana je jednog siječanjskog dana, 1993. godine, postala 'majka' 17-mjesečnog dječačića. Mališan, koji je stigao iz doma u Nazorovoj, bio je njeno prvo dijete u SOS Dječjem selu Lekenik, u kojem ova mama s velikim M, živi od prvog dana kada je otvorilo svoja vrata te postalo dom za djecu bez adekvatne, roditeljske skrbi. Gordana Horvat, s tri desetljeća dugim stažem SOS mame, do sada je srcem prigrlila i rukama zagrlila dvadeset i sedmero mališana kojima je bila, ali i ostala više od njihovih, bioloških majki.
Kako je prvo SOS dječje selo u Hrvatskoj u listopadu prošle godine slavilo svoj 30. rođendan, bio je to povod da ponovo potražimo Gordanu. Prva SOS mama u tri je desetljeća iz Dječjeg sela ispratila dvadeset i dvoje djece te je skrbila o još petero - jednom dječaku i četiri djevojčice, od kojih najmlađe dijete ima 5, a najstarije 12 godina. Zatekli smo ju na dječjem igralištu, gdje je sa svojom malom, veselom ekipom uživala u sunčanom popodnevu, neobično toplom za listopad. Glasna vriska i 'dugometražni' dječji smijeh, onih najmlađih od 57 mališana, koliko ih tada živjelo u selu, nadglasali su tih, blag i pun strpljenja, glas SOS mame. Svako malo nešto su ju pitali, dotrčali bi tek da ju zagrle i poljube, nasmijali bi joj se, onako široko i spontano, tražeći i u igri, njen blagi, brižni pogled. I što drugo zaključiti nego da je Gordana doista prava mama. S djecom je od 0 do 24 sata, 365 dana u godini, uz nju odrastaju, s njom dijele svoje tuge i strahove, sreću i smijeh. Povjeravaju joj, 'u četiri oka', svoje male, ali i one najveće tajne. Šapuću o svojim simpatijama i prvim ljubavima, o svojim snovima, nadama i planovima. Gordana je toj djeci 'sve u jednom' te samo ona zna tajni recept kako je uspjela baš svakom djetetu nadomjestiti, ne samo majku, nego čitavu obitelj. Ona je i SOS mama i SOS tata i SOS baka, a mališani su, jedni drugima, poput braće i sestara, stoga ne čudi što je svaka od 15 idiličnih SOS kuća, u malom, slikovitom, turopoljskom selu, pravi, topli obiteljski dom.
„To nije posao, to je životni poziv!“
Prisjećajući se onog ključnog trenutka, kada je odlučila, iz korijena, promijeniti svoj dotadašnji život, preseliti se u malo selo Lekenik, između Zagreba i Siska, te postati SOS-mama, Gordana nam je otkrila kako je za sve 'kriv' jedan oglas, objavljen upravo u Večernjaku.
„Te sam, 1992. godine, bila nezaposlena. Tražeći posao, zapazila sam u Večernjem listu jedan doista poseban oglas. Tražile su se SOS mame i ja sam istog trenutka odlučila javiti se na taj natječaj. Prošla sam nekoliko krugova - prvi krug natječaja uključuje više testiranja, poput psihološkog, testa osobnosti i individualnih razgovora te ispitivanje motivacije. Nakon što sam sve to uspješno riješila, s još desetak kandidatkinja, primljena sam u školu za SOS mame, u trajanju od tri mjeseca. Par tjedana kasnije, javili su mi da sam dobila posao, no za mene to nikada nije bio posao, nego životni poziv“, prisjeća se Gordana.
Isprobajte arhivu Večernjeg lista
Vremenski stroj još nismo izumili, ali zato vrlo sličnu funkciju ima naša digitalna arhiva. Povijest Hrvatske i svijeta na jednom mjestu. U našoj bogatoj arhivi sva su novinska izdanja. Pogledajte što se dogodilo na vaš rođendan, kako je Zagreb izgledao prije...zabavite se i educirajte klikom ovdje: https://arhiva.vecernji.hr/
Prva hrvatska SOS mama u prvo je hrvatsko SOS Dječje selo doselila u siječnju, 1993., te je prva i primila dijete na skrb. Tada 17-mjesečni dječak, danas je odrastao čovjek, završio je školu te radi u banci, u Zagrebu. Sa svojim prvim djetetom, o kojem je skrbila, Gordana je i danas u stalnom kontaktu, baš kao i sa svom ostalom, kako kaže, svojom djecom. Na pitanje ima li već i netko od te djece svoju djecu, Gordana nam je, sretna i ponosna, otkrila kako je postala i 'SOS baka'. Najstarija, od 27 djece, koja su dio velike, Gordanine SOS obitelji, odavno više nije dijete, bliži se 40-oj i majka je troje djece, a i njen brat je, priča nam SOS mama, nedavno dobio sinčića. Baš kao i biološke mame i bake, svi oni posjećuju Gordanu i Lekenik i upravo su joj takvi trenutci najveća nagrada za sve duge godine truda, neprospavanih noći, bdjenja kada su bolesni, za sate zajedničkog učenja i tisuće pregledanih zadaća, skuhanih ručkova, a nerijetko i prolivenih suza, jer sve dječje tuge ona je dvostruko proživljavala. Iako je u protekla tri desetljeća bilo i teških trenutaka, Gordana kaže- „Pamtim samo sretne dane. Kada bih mogla vratiti vrijeme, ponovno bih donijela istu životnu odluku!“
Najmlađi su stigli iz rodilišta
Od 8. listopada, 1993., kada su kuće, u SOS Dječjem selu Lekenik, primile svoje prve, male obitelji, pa do listopada prošle godine, kada je selo proslavilo svoj 30. rođendan, uz 48 SOS mama, odraslo je 467 djece. Neki od njih u Dječje su selo stigli direktno iz rodilišta, kao bebe, stare tek nekoliko tjedana. Neki su pak došli s tri, pet ili 10 godina, no ono što im je svima zajedničko je da svoj dom, u Turopolju, nikada nisu zaboravili. Iako su mnogi od njih sada već odrasli ljudi, sa svojim obiteljima rado posjećuju malo turopoljsko selo, koje je spasilo njihovo uzdrmano djetinjstvo, dodalo mu vedre boje i pružilo im onaj, toliko dragocjen, osjećaj sigurnosti i topline. No, malo selo, velikog srca, djeci je dom samo do završetka osnovne škole, nakon čega obrazovanje nastavljaju u SOS Zajednicama mladih, u Zagrebu ili Velikoj Gorici, gdje o njima, 24 sata dnevno, skrbe odgajatelji. No, iako s 15 godina moraju otići iz sela, iz zagrljaja svojih SOS-majki ne odlaze, ni s 15, ni, pa čak ni kada su već odavno punoljetni, jer veze koje se stvore unutar četiri zida ovih SOS-kuća nemaju rok trajanja. Niti jedan odlazak, kaže nam SOS mama Gordana Horvat, nikada nije bio rastanak.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Za odraslu pokretnu osobu naknada se povećava na 2.250 kuna (prije 1.800 kn), za polupokretnu osobu na 2.350 kuna (prije 2.000 kn) te za nepokretnu osobu na 2.500 kuna (prije 2.400 kn). Za naknade za rad udomitelja i opskrbnine u 2022. godini uložit će se ukupno 320 milijuna kuna.3. ožu 2022.