Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Zagrepčanka Sanja Tarczay od rođenja živi u potpunoj tišini, a kada joj je bilo samo 14 počela je gubiti i vid te je kao mlada djevojka ostala bez vida. No, unatoč svemu tome pomaknula je vlastite, ali i one teško premostive granice mogućeg. Od 2011. visoki zidovi koji su omeđili njen svijet tišine i tame, srušeni su i više ne postoje, jer upravo je te godine, tada 45-godišnja Sanja Tarczay, postala prva gluhoslijepa magistra znanosti na temu “Pretpostavke profesionalizacije prevoditelja znakovnog jezika za gluhe i gluhoslijepe u našoj zemlji", dokazavši da ništa nije nemoguće. Za ovu hrabru ženu sa stopostotnim oštećenjem sluha, te svega deset posto preostalog vida, magistarski je rad tada bio blistava kruna uporne borbe da iskorači iz svog svijeta i uključi se u društvo. No, iako ne čuje zvuk života oko sebe, a njene oči ne vide kamo korača, ona savršeno osjeća puls život te jako dobro zna kamo ide, a ide uvijek samo naprijed i korak dalje od onog što je postigla. Samo tri godine nakon što je magistrirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu još je jednom probila tvrdi led – obranila je doktorsku disertaciju i to na engleskom jeziku, te je u rujnu 2014. postala prva, a sve do sada i jedina, gluhoslijepa doktorica znanosti u našoj zemlji, a danas je i aktualna predsjednica Svjetske organizacije gluhoslijepih osoba.
Od 2014., kada je doktorirala, pa sve do danas, nitko nije uspio 'reprizirati' njen uspjeh, no zahvaljujući inicijativi ove hrabre i borbene Zagrepčanke i njenog tima iz Saveza Dodir, u životu gluhoslijepih osoba dogodile su se mnoge promjene na bolje - uvedena su prva prevođenja u srednje i osnovne škole, bili su i pioniri uvođenja prvog prevođenja u vrtiću, a upravo je Sanjina nećakinja, Isabel, bila prva gluha djevojčica koja je, u dobi od samo tri godine, dobila prevoditeljicu u vrtiću.
Koliko je uistinu važno reagirati čim prije te već u djetinjstvu osigurati potrebnu pomoć, Sanja Tarczay zna iz vlastitog iskustva. Njezini su roditelja bili gluhi, te se u njenoj obitelji gluhoća nije smatrala hendikepom, no kada je krenula u školu susrela se s prvim problemima i preprekama. Čim je postala prvašić nastavničko vijeće joj je dalo šest mjeseci “probnog roka”, tijekom kojih je morala dokazati da je sposobna pohađati redovni nastavni program. Uspjela je, a to početno razdoblje školovanja bilo joj je i najljepše u životu, jer nakon tih nekoliko godina djetinjstva provedenih u potpunoj tišini, uslijedio je novi, veliki šok.
Uz gluhoću, počela je gubiti i vid
Svjetlo na kraju tunela, koje je u svom svijetu tišine ipak vidjela, progutala je tama. U 14. godini liječnici su Sanji dijagnosticirali nezaustavljivu bolest propadanja očnog živca, koja će s vremenom izazvati potpunu sljepoću. S tom se dijagnozom mlada djevojka teško nosila te pri upisu u srednju školu komisiji nije otkrila da ima velike probleme s vidom. Samo ona zna kako, ali uspjela je završiti srednju ekonomsku školu, nakon čega se zaposlila u knjigovodstvu Centra za smještaj majki i djece, gdje je sedam godina obavljala posao knjigovođe. No, brojke na papiru, iz godine u godinu, postajale su joj sve bljeđe i sve teže čitljive. Na pragu života, sa samo 26 godina, morala je prihvatiti surovu stvarnost - dijagnozu gluhosljepoće i invalidsku mirovinu, no odustajanje od borbe, od snova i ciljeva, nikada nije bilo opcija. Godine 1992. prijavila se za dvogodišnje školovanje iz znakovnog jezika u Švedskoj i to joj je, kako kaže, promijenilo život. Iako, priznaje da u svojoj zamolbi Šveđanima nije navela da ne vidi, oni su već nakon nekoliko dana otkrili njenu tajnu, no nisu joj okrenuli leđa, nego pružili ruku. Zaključili su da joj, kao upornoj i kreativnoj osobi, treba pružiti priliku te je odmah dobila prevoditelja koji joj je pomagao u nastavi. Prepuna entuzijazma i želje da sada ona pomogne drugim, gluhoslijepim osobama, vratila se u domovinu te je 1994. osnovala Udrugu, a unatoč otvorenom negodovanju profesora, 2000. je upisala i fakultet te je diplomirala kao redovan student. Sa svojih 45 godina, 2011. postala je prva gluhoslijepa magistrica znakovne lingvistike, a tri godine kasnije obranila je i doktorsku disertaciju na engleskom jeziku, te je u rujnu 2014. postala prva gluhoslijepa doktorica znanosti u našoj zemlji. Kako bi slikovito opisala kako se u tom trenutku osjećala, citirala je Martina Luthera Kinga:
'Popeti se na planinu je prestrašno, ali kada se popneš, pogled je prekrasan!', rekla je Tarczay, nakon što je obranila svoj doktorski rad, te je unatoč preprekama, okolini koja je nerijetko nespretna u prihvaćanju različitosti i obrazovnom sustavu koji se tromo prilagođava potrebama osoba s invaliditetom, ipak uspjela ostvariti svoje visoko postavljene ciljeve.
„Moj život je umjetnost prevladavanja izazova!“
Desetljeće kasnije, upitali smo sada 58-godišnju Sanju Tarczay kakav je danas njen pogled 's planine' na život gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj. Jesu li prepreke bar malo niže, granice otvorenije, ljudi spremniji razumjeti i prihvatiti te jesu li država i obrazovni sustav bar malo manje tromi kada je riječ o prilagođavanju potrebama osoba s invaliditetom. Jesu li neki novi klinci koji danas, kao gluhoslijepa djeca, sjede u školskim klupama, ipak u nešto boljoj poziciji od one u kojoj je ona bila kada je pohađala osnovnu i srednju školu te fakultet?
„Sjećam se jedne rečenice koju bih danas malo doradila, a to je: 'Bog mi je oduzeo sluh, ali mi je darovao gluhoću.' Danas, kada sam puno svjesnija sebe i svoje gluhosljepoće, rekla bih to drugačije: 'Bog mi je oduzeo sluh i vid, ali mi je darovao gluhosljepoću.' Ne smatram se hendikepiranom, jer je cijeli moj život umjetnost prevladavanja svih izazova s kojima se svakodnevno suočavam, najprije s gluhoćom, a potom izazovi s gluhosljepoćom s kojima se i danas nosim. U početku su to bili „samo“ komunikacijski problemi i problemi u pristupu informacijama iz okoline, u školi, kod liječnika, u dućanu i slično, a danas, uz sve navedeno, još se pridružuju dodatni problemi uzrokovani gluhosljepoćom, poput teškoća prilikom samostalnog kretanja te društvene uključenosti i interakcije“, kaže Sanja Tarczay. Prisjećajući se svojih školskih dana, imala je, kako danas kaže, veliku sreću jer je imala prijateljicu s kojom je prolazila kroz sve teškoće. Bila joj je, kaže i mnogo više od prijateljice, njena komunikacijska podrška, njena volonterka komunikacije, jer sustav školovanja nije najbolje uređen za djecu koja su gluha ili gluhoslijepa.
„Jedno je izboriti se da budeš integriran u razred, a tada je to uvijek bila pasivna integracija. Djeca sjede u razredu s vršnjacima, ali nisu uključena, ne znaju o čemu se priča, zašto se njihovi vršnjaci smiju, što je točno učiteljica rekla....“, kaže naša sugovornica, ističući kako je njena velika sreća što je imala potpunu, komunikacijsku podršku kod kuće, jer svi članovi njene obitelji znali su znakovni jezik.
„Moji roditelji su bili gluhe osobe, moja sestra također, a danas je i ona gluhoslijepa. Najveću podršku u učenju i pisanju, u prvim godinama školovanja, dobivala sam od svoje deset godina starije sestre koja mi je pomagala pisati zadaće, dok nisam postala samostalna. Kada sam shvatila 'abecedu' školovanja i načina učenja, dalje sam se sama uspješno snalazila, jer sam na vrijeme dobila dobre temelje tj. naučili su me kako samostalno učiti, koristiti logiku i sl. U školi me je učiteljica smjestila s mojom najboljom prijateljicom, te smo sjedile odmah ispred nje, u prvoj klupi, tako da sam mogla pratiti nastavu, očitavajući s usana“, kaže Tarczay. U osnovnoj školi, problemi s vidom se nisu još toliko manifestirali, pa se je kao samo gluha djevojčica lakše uključivala. No, očitavanje s usana i prepisivanje iz bilježnica njene prijateljice funkcionirali su samo dok ju je vid još koliko-toliko dobro služio.
„U srednjoj školi počeli su ozbiljniji problemi s vidom i sve sam se teže mogla snalaziti na načine na koje sam to činila ranije. Nisam više mogla očitavati s usana, prepisivati iz bilježnice, trebala sam uvećane kopije tekstova iz knjige, jer nisam više mogla ni čitati. Trebalo je mnogo više financijskih sredstava za nabavu pomagala kao što su čitač crnog tiska, povećala, kopija knjiga s uvećanim fontom i sl. Problemi su bili i u odnosima s profesorima, jer oni nisu imali razumijevanja, a tada nije, kao danas, bilo prevoditelja u školama (stručnih komunikacijskih posrednika)“, kaže Tarczay, dodajući kako i danas, s pozicije jedine gluhoslijepe doktorice znanosti u Hrvatskoj, misli da je mogla bolje i više, no kako kaže, nije tako savršena da u potpunosti ostvari baš sve svoje snove, ali vjeruje da je većinu onih koji se odnose na gluhoslijepe ipak ostvarila.
Gluhoslijepe osobe donedavno 'nisu postojale'
„Ono što danas vidim 's vrha planine' je pogled koji obećava. Danas, 30 godina nakon što sam krenula tim putem, mogu reći da su gluhoslijepe osobe većinom zakonski zbrinute. Prije nisu postojali – nisu bili priznati kao jedinstvena kategorija osoba s invaliditetom, niti su imali neka prava kao gluhoslijepe osobe. Taj je napredak predivno sagledati upravo u ovoj godini kada slavimo 30 godina postojanja Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Dosta je toga učinjeno, no još uvijek trebamo učiniti i dodatne pomake i poboljšanja, posebno u sustavu obrazovanja koji me i dan danas razočarava, iako smo, mojom inicijativom i angažmanom mog tima iz Saveza Dodir, uspjeli uvesti prva prevođenja u srednje i osnovne škole, čak smo bili i pioniri uvođenja prvog prevođenja u vrtiću Mali princ za moju gluhu pranećakinju Isabel, koja je bila prva gluha djevojčica koja je u dobi od tri godine dobila prevoditeljicu u vrtiću, o čemu su pisali i vaši novinari“, kaže nam Sanja Tarczay. Razočarana je što sustav nije prepoznao važnost kategorije prevoditelja, nego je uveo stručne komunikacijske posrednike. Mnoga gluha i gluhoslijepa djeca danas, kako ističe, nemaju adekvatnu podršku, upravo stoga što nedostaje kvalificiranih i kvalitetnih prevoditelja.
„Stručni komunikacijski posrednici nemaju iste vještine, nedovoljno su motivirani za rad i to je kategorija koja se odnosi isključivo na komunikacijsku podršku u obrazovnom kontekstu. Uz to, želim naglasiti kako visoko obrazovanje nije baš pristupačno gluhoslijepim osobama, u što smo se uvjerili i kada se jedna takva osoba željela upisati na Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet, ali po novom sustavu, to nije bilo moguće. Međutim, ta se ista gluhoslijepa osoba uspjela se upisati na drugom fakultetu, pa bih javno postavila pitanje ne bi li fakultet za edukaciju i rehabilitaciju trebao biti fleksibilniji i pristupačniji za sve osobe s invaliditetom i na taj ih način motivirati i poticati?“, upozorava jedina gluhoslijepa doktorica znanosti u Hrvatskoj.
No, kada se obranom doktorskog rada 'uspela na prvu planinu', shvatila je da ta 'planina' ipak nije najviše moguće dostignuće te se, kako slikovito kaže, počela penjati i na druge, mnogo više. Obnašala je funkciju predsjednice Europske organizacije gluhoslijepih osoba (European Deafblind Union – EDbU), gdje je trenutno članica izvršnog odbora, aktualna je predsjednica Svjetske organizacije gluhoslijepih osoba (World Federation of the Deafblind – WFDB) i članica izvršnog odbora Međunarodnog Saveza Osoba s Invaliditetom (International Disability Alliance – IDA), a aktivno sudjeluje i na brojnim međunarodnim konferencijama i seminarima na kojima drži motivirajuće govore.
„Mislim da je upravo obrazovni sustav i dalje najveći izazov na koji je najteže utjecati, promijeniti ga, poboljšati ili unaprijediti, a posebice obrazovanje gluhoslijepe djece i mladih – to je tek izazov. Imam dojam da su baš nadležni u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, za razliku od drugih ministarstava koja se trude uključiti gluhoslijepe u donošenje odluka i izradu zakona, najviše “gluhoslijepi“ za sve promjene i zahtjeve u obrazovanju koje je nužno implementirati. Ne pamtim kada su nas zvali za savjet, konzultacije ili nas uopće uključili u to, a vjerujem da će do promjena doći tek kada nas aktivno uključe, kao suradnike i savjetnike. Do tada, mogu reći da više utjecaja postižem na globalnoj ili europskoj razini, gdje je situacija u obrazovanju gluhoslijepih osoba daleko bolja od naše. U drugim zemljama ima puno gluhoslijepih stručnjaka, profesora, predavača, a ja u Hrvatskoj ne mogu predavati niti na svom fakultetu, jer sam gluhoslijepa. Moju motivaciju da i dalje uporno nastojim mijenjati obrazovni sustav i okruženje, zahvaljujem vama medijima koji prenosite javnosti informacije. Iskreno, vi ste također ključni u pomicanju 'planina'! Sretna vam 65 obljetnica!“, poručuje prva i jedina gluhoslijepa doktorica znanosti, Sanja Tarczay, a mi Večernjakovci joj se zahvaljujemo i čestitamo 30. rođendan Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba 'Dodir'.
>> 65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Teska križa, Bože moj.