Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Životna drama Dubrovčanke Pave Šapro, u ožujku 2002. godine, na noge je digla liječničke timove, a u zrak predsjednički avion. Iako joj je termin poroda bio 8. travnja, zbog iznenadnih komplikacija liječnici su strahovali da će mladoj ženi otkazati srce te se konzilij odlučio za prijevremeni porod carskim rezom, a odmah nakon poroda, drugi je tim liječnika nastavio s operacijom srca. Dva desetljeća kasnije pronašli smo hrabru majku, a ona nam je ispričala detalje o danu kada je rodila i kada joj je operirano srce - o danu kada je i sama ponovo rođena.
Svog prvog sina, Nika, Pave je rodila 1995., no druga je trudnoća i za nju i za bebu, umalo bila kobna. Iako je osam mjeseci proteklo uredno, redovito je išla na kontrole i osjećala se dobro, u posljednjim tjednima trudnoće, počeo ju je obuzimati jak umor, a tlak joj je pao znatno ispod normale. Na liječničkim se kontrolama ipak nije odmah posumnjao da nešto nije u redu, no iznenadna, snažna bol u prsima i leđima bila je znak za uzbunu.
„Bila sam jako sitna, visoka sam metar i šezdeset, a kada sam rodila imala sam 59 kilograma, pa su mi savjetovali samo da više jedem i da se udebljam. No, onda sam iznenada dobila visoku temperaturu. Nalaz urina nije bio dobar, pa me moja liječnica opće prakse poslala kod ginekologa koji je ustanovio da imam jaku infekciju. Istu sam se večer morala javiti u dubrovačku bolnicu, gdje su mi odmah, intravenozno, počeli davati antibiotike“, prisjetila se te 2002. godine Pave Šapro (53), koja sa svojom obitelji živi u Zastolju, kraj Grude, no ponosno ističe kako je rođena u Lovornom, idiličnom selu iz kojeg je i Tereza Kesovija. Iako je, od dana kada joj je život doslovno visio o koncu, prošlo više od 20 godina, svaki trenutak koji je tada proživljavala, ostao joj je, kaže, trajno uklesan u sjećanju.
Predsjedničkim zrakoplovom na operaciju srca i porod
S visokom je temperaturom, 7. ožujka, Pave primljena u bolnicu, a već 11. ožujka ujutro počeli su ozbiljniji problemi. Iznenada je osjetila vrlo neugodnu i snažnu bol u prsima i u leđima. Požalila se liječniku koji je bio u viziti, a on nije oklijevao niti trenutka. „Ginekolog je odmah pozvao dr. Ankicu Romić, koja je brzo i točno postavila dijagnozu i rekla mi da je riječ o problemu sa srčanim zalistkom. Dr. Romić se tada borila kao lavica da mi organizira transport za Zagreb, na hitnu operaciju srca, a ujedno i porođaj. Uspjela je u kratkom roku organizirati predsjednički zrakoplov. No, kada je avion došao po mene u Čilipe, nije mogao sletjeti, zbog jake bure. No, doktorica nije odustajala te je organizirala prijevoz vozilom hitne pomoći do Splita, gdje je predsjednički zrakoplov uspio sletjeti te me je, već u prilično teškom stanju, prevezao u Zagreb“, ispričala nam je Pave.
Dan koji je trebalo preživjeti
Kada je to veče, 11. ožujka 2002., stigla u KB Dubrava, svi su ju, sjeća se, već spremno čekali. Prof. Vincelj je najprije napravio pretragu kojom je potvrđena dijagnoza dubrovačkih liječnika. „Bila je to neugodna pretraga. Sjećam se da su mi sondom išli kroz usta. Mislila sam na svoju bebu i bila sam maksimalno smirena, iako sam vidjela da su svi oko mene napeti i u strahu da ta teška i nelagodna pretraga, koja je trajala oko pola sata, ne izazove porođaj. Ipak i beba i ja smo izdržali i putovanja i pregled te živi dočekali sljedeće jutro“, prisjetila se Pave dana kada je, u dramatičnoj situaciji, na svijet stigao njen drugi sin.
Nakon pregleda ultrazvukom liječnici su ustanovili da je beba zdrava i dovoljno teška. Iako joj je termin poroda bio 8. travnja, bojeći se da mladoj ženi ne otkaže srce, liječnički konzilij, na čelu s, na žalost sada već pokojnim ginekologom iz Petrove, prof. Ivanom Kuvačićem, odlučio se za prijevremeni porod carskim rezom - 12. ožujka na svijet je došao 2 i pol kilograma težak i 47 cm dug, zdrav dječak. Odmah nakon poroda, dok je još bila pod anestezijom, drugi je tim liječnika nastavio s operacijom srca. Zahvat je trajao punih šest sati. No, teže od poroda i operacije za Pave su bili dani koji su uslijedili.
VEZANI ČLANCI:
Novorođenu bebu nije vidjela 34 dana
„Svoju sam bebu prvi puta vidjela tek nakon 34 dana. Naime, KB Dubrava nema rodilište, a ja se, neposredno nakon poroda i operacije srca, nisam mogla odmah brinuti o novorođenčetu te su ga, čineći mi veliku uslugu, prebacili u Petrovu bolnicu, kod dr. Kuvačića. Moj je mali Toni samo dva-tri dana bio u inkubatoru. Potom su liječnici vidjeli da je s njim sve u redu, bakterija, koju sam imala nije, srećom, prešla na bebu“, ispričala nam je, drhtavim glasom i kroz suze, hrabra Dubrovčanka, prisjećajući se najduža 34 dana u svom životu. Nakon više od mjesec dana provedenih u bolnici, po nju je, avionom iz Dubrovnika, došao njen suprug, a oboje su, potom, otišli po svog sina u Petrovu. Sretna se obitelj, nakon agonije, konačno vratila u svoj dom, gdje ih je, s bakom, čekao njihov šestogodišnji sin.
„Rodila sam 12. ožujka, a kući smo došli tek 16. travnja. Možete zamisliti koliko su nas željno čekali moja svekrva i moj prvi sinčić, koji je tada imao 6 i pol godina. Svog je malog brata, od prvog trenutka, prihvatio punim srcem i baš nikada nije bio ljubomoran“, kaže nam Pave, žena-heroj, koja je, u međuvremenu, još jednom operirala srce, ali i miom na maternici.
Naime, rok trajanja ugrađenog zalistka bio je 10 do 15 godina. Nakon 14 godina prof. Sutlić, koji je gotovo svakog mjeseca dolazio u Dubrovnik kako bi pregledao pacijente koje je operirao, rekao joj je da je zalistak još uvijek dobar, no njegova je preporuka ipak bila da se tada, nakon 14 godina, zamjeni novim. Tu drugu operaciju Pave je podnijela mnogo lakše od prve te od 2016. živi bez ikakvih problema, kaže nam ponosna majka 29-godišnjeg Nika i 22-godišnjeg Tonija, koji je tada u Zagreb otputovao u majčinu trbuhu, a vratio se u njenom naručju. S osmijehom na licu dodaje kako je čitava obitelj još uvijek na okupu, svi su pod istim krovom, suprug radi na aerodromu, a oba sina su zaposlena u trgovačkom centru.
„Moj suprug, koji se, moram vam priznati, te 2002. uplašio mnogo više nego ja, sada je dobro. Ima 60 godina i radi na aerodromu, kao kućni meštar, a ja sam vam, eto, obična domaćica“, rekla nam je skromno Pave, a mi dodajemo da je hrabra Dubrovčanka sve, samo ne obična!
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
