Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
"Gorjelo je čitavo njegovo tijelo, ipak, uspio sam ugasiti vatru, ali prizor koji sam tada vidio bio je tako strašan, da ga nikada neću zaboraviti“, ispriča nam je lani u svibnju, sada 42-godišnji Robert Pugar, koji je, kada mu je bilo samo 15 godina izložio svoj, ne bi li spasio život nepoznatog čovjeka. Vatru koja je, nakon pada školskog zrakoplova, doslovno gutala tijelo instruktora vožnje, gasio je golim rukama te je i sam zadobio opekline, no one su, kaže, ništa prema dubokim ožiljcima koje je taj tragični događaj ostavio na njegovoj duši.
Ta svibanjska nedjelja, 1997., izgledala kao i mnoge druge prije nje, no pretvorila se u nedjelju koju Robert Pugar nikada neće zaboraviti. Naime, tog je dana, dok se vozio s bratićem na motoru, začuo neobičan zvuk. Pogledao je prema nebo i ugledao sportski avion, a samo trenutak kasnije svjedočio je tragediji. Školski zrakoplov, Piper PA 28, srušio se i pretvorio u buktinju. Pao je u gustu šumu, na povišenoj visoravni, zvanoj „Vajdićeva šuma“, stotinjak metara ispod Kapele sv. Marije Magdalene, na Humu. Iako mu je tada bilo samo 15 godina, Robert je reagirao brzo i vrlo zrelo te je prvi stigao na mjesto tragedije. Prizor koji je tamo zatekao bio je stravičan. Mladi pilot zrakoplova na mjestu je poginuo, a u gorućem su se avionu nazirali još samo obrisi njegova tijela. Bio je to 26-godišnji Dubrovčanin, Olaf Pišta, sin jednog od najboljih hrvatskih zrakoplovaca, Miroslava Pište, čovjeka kojemu je bio povjeren zadatak da Svetog oca, nakon posjeta Hrvatskoj, zrakoplovom Croatia Airlinesa, vrati u Rim. Olaf je odlučio poći očevim stopama. Kobnog je dana, iznad Hrvatskog zagorja, letio s iskusnim nastavnikom letenja, 41-godišnjim Stjepanom Bedićem. Trebao je to biti Olafov diplomski rad, no let je završio kobno.
Strašne scene pred očima dječaka
Nedaleko od zapaljene olupine aviona, na zemlji je ležao instruktor vožnje. Pred očima dječaka, nesretni je čovjek živ gorio. Robert ni trenutka nije oklijevao – iako je bio još dječak, sam se hrabro uhvatio u koštac s buktinjom, a kako nije imao čime, vatru koja je gutala tijelo čovjeka, gasio je golim rukama i svojom jaknom.
„Vidjeli smo avion, koji je skroz nisko letel i njihal se lijeve-desne. Rekel sam bratiću da sigurno ima problema i da bu se zrušil. Kad je opal, dotrčali smo do njega i vse je već bilo u plamenu. Dečku nisam mogel niš pomoći, a ovaj drugi je bil jedno 30 koraka niže, pod hrastom i bil je v plamenu. Skinul sam vintjaknu, a kad sam ogenj s njega zgasil, na njemu nije bilo niš, ni odjeće ni dlake. Grde je bile za videti“, prepričavao je te 1997., svoje traumatično iskustvo hrabri 15–godišnji dječak.
Instruktor, kojeg je Robert tako očajnički spašavao, ostao je bez ušiju i bez kose. Nije bilo mjesta na njegovu tijelu koje nije bilo opečeno, a na dijelovima na kojima su potpuno izgorjele koža i tkivo, doslovno su se vidjele kosti. Nakon Roberta, do mjesta tragedije stigli su i mještani okolnih zaseoka, te su s nekoliko priručnih, vatrogasnih aparata, lokalizirali požar, spriječivši da se proširi na čitavu šumu. Nekoliko njih je, do dolaska Hitne, bilo uz kopilota, razgovarali su s njim, a on je neprestano postavljao samo jedno pitanje – „Kako je moj kolega?“. Nitko mu nije imao snage reći da je mladi pilot, pri padu zrakoplova, poginuo. Oko 18 i 30 na mjesto nesreće stiglo je vozilo Hitne medicinske pomoći. Kopilotu, koji je bio u teškom, po život opasnom stanju, pokušali su dati infuziju, no, opekline trećeg stupnja, stvorile su u njegovom tijelu toliki pritisak da se infuzija, kako su ispričali, vraćala. Nesretni je čovjek odmah prevezen u Kliniku za traumatologiju u Zagrebu. Grčevito se borio za život, ne znajući, do posljednjeg trenutka, da mu je učenik koji je tog dana pilotirao avionom poginuo. Dva dana nakon nesreće, na Klinici za traumatologiju, instruktor Bedić podlegao je ozljedama.
S njim nisu razgovarali ni psiholozi ni psihijatri
Iako je od tragedije kojoj je svjedočio prošlo tek nešto manje od tri desetljeća, Robert crnu nedjelju i danas dobro pamti, a zbog njegovog herojskog čina, pamti ju i Večernjakova arhiva, te smo, tragom nje, prošle godine pronašli Roberta Pugara. Danas su mu 42, radi kao zavarivač i otac je četvero djece. S gorčinom se prisjetio kobne nedjelje i zrakoplovne nesreće, koja se, dogodila kod Huma Bistričkog. Potresne slike, koje su tada vidjele oči dječaka, nisu izblijedjele te ga, kako kaže, svakodnevno prate.
„Kao danas se sjećam malog, sportskog aviona, čiji je let bio neobičan, doimalo se kao da ga treba gurati. Spustio se jako nisko, iznad same šume, a potom mi je nestao iz vidokruga, nakon čega se začuo udarac i eksplozija. Odmah smo, bratić i ja, pojurili prema tamo i za minutu smo stigli do mjesta nesreće, no sve je već bilo u plamenu. Pred mojim je očima gorio živ čovjek. Pokušavao se ustati, a ja sam rukama i svojom jaknom očajnički gasio plamen, koji se već bio proširio. Gorjelo je čitavo njegovo tijelo, ipak, uspio sam ugasiti vatru, ali prizor koji sam tada vidio bio je tako strašan, da ga nikada neću zaboraviti“, ispričao nam je Robert Pugar.
Strašne slike su mu se, kaže, vraćale u sjećanje, bilo je i noćnih mora, ali s djecom se tih poratnih godina nitko nije bavio. S 15-godišnjim herojem koji je u tragediji izložio život kako bi spasio čovjeka, nakon tragedije nisu razgovarali niti psiholozi, niti psihijatri.
POVEZANI ČLANCI:
„Nisam se imao kome požaliti pa sam sam, dan po dan, korak po korak, učio živjeti s tim traumatičnim iskustvom“, rekao nam je Robert, danas otac dviju kćeri i dvojice sinova. Na pitanje misli li da bi i današnja djeca, da se nađu u sličnoj situaciji, učinila isto što i on - bi li pokušali spasiti život ili bi samo mobitelom snimali tragediju, Robert odgovara kako je izglednije ovo posljednje, iako se ipak nada da i među današnjim tinejdžerima ima mnogo onih koji bi, baš poput njega, priskočili u pomoć unesrećenom.
>> 65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
