Dvadeset godina prošlo je od osnivanja Herceg Bosne 28. kolovoza 1993. godine, nešto i više od početka rata između Hrvata i Bošnjaka, koji su tada još bili Muslimani, a da se zapravo malo toga promijenilo u pogledu formuliranja političkih ciljeva Hrvata u susjednoj državi. Još zapravo nema jasno izrečenih ciljeva i jasnog plana kako ih postići, a nedavno se, baš kao i početkom devedesetih, i razbuktao rat između hrvatskih vjerskih vođa, između franjevaca u Bosni i franjevaca u Hercegovini, koji je kulminirao smjenom glavnog urednika mjesečnika bosanskih franjevaca Svjetlo riječi, zbog – verbalnog delikta, na prijedlog koji je stigao iz Hercegovine, pa se u BiH već govori o ‘hercegovinizaciji’ bosanskih Hrvata, širenju ‘hercegovačkog sindroma odbacivanja BiH i među bosanskim Hrvatima’.
Bojazan zbog trećeg entiteta
Sukob između radikalnih Hercegovaca i blažih bosanskih Hrvata u narodu zapravo ne postoji, tvrdi analitičar Nino Raspudić, jer rezultati izbora, kaže, pokazuju da je narod u cijeloj BiH podjednako raspoložen, pa i sada dva HDZ-a dobivaju izbore među Hrvatima i u Hercegovini i u Bosni. – Političke podjele Hrvata nema, iste stranke, dva HDZ-a, dobivaju podjednake omjere i u Hercegovini i u Bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni. Međutim, dio političkog establišmenta u BiH ima neke svoje interese. Tako i mogućnost osnivanja trećeg, hrvatskog entiteta u nekih ljudi koji bi ostali izvan njega izaziva bojazan kako bi oni prošli. Međutim, jasno je da bi i Hrvati koji bi ostali izvan 3. entiteta imali više prava nego sada, a i taj entitet mogao bi obuhvatiti više od 80 posto Hrvata – kaže Raspudić.
Ističe da se posebno ističe samo nekolicina bosanskih franjevaca, njih pet-šest iz franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji misle da bi se Hrvati trebali odreći svojih političkih prava. Među onima koji su više probošnjački orijentirani su fratri Mato Oršolić, Luka Markešić, Ivan Šarčević, Petar Jeleč i Drago Bojić, fratar koji je početkom ljeta smijenjen s mjesta glavnog urednika Svjetla riječi. Drago Bojić smijenjen je nakon intervjua u povodu 30. obljetnice tog lista, intervjua u kojem je objasnio i kako su hercegovački franjevci napustili uredništvo Svjetla riječi 1992. godine zbog ‘nepremostive razlike u viđenju BiH, posebno Bosne, hrvatskog pitanja i bosanskih katolika i Hrvata. Ta razlika postoji i danas, iako su rat, poraće i osobito službena političko-medijska agitacija uz pristajanje i nekih vjerskih poglavara učinili da se i među bosanskim Hrvatima i katolicima (nažalost, i nekim bosanskim franjevcima) proširi “hercegovački sindrom” odbacivanja Bosne i Hercegovine kao države i društva, kao povijesne datosti i kulturne, sociološke i političke mogućnosti’ – rekao je Bojić, koji predaje komunikologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bojić je istaknuo da uređivačka politika Svjetla riječi nije spojiva s ‘onima koji su podržavali i podržavaju hercegbosansku, kasnije samoupravnu, pa troentitetsku i konačno “narodno-saborsku” politiku i koji i danas žale što se ciljevi te politike nisu ostvarili’. Proizlazi da je Bojić u načelu protiv hrvatske samouprave ili 3. entiteta, iako i sam kasnije ističe kako ‘neriješena nacionalna pitanja u BiH dodatno pothranjuju nacionalizme’. – Republičko-srpski je zadovoljen u Daytonu, nagrađen za etničko čišćenje, silovanja i ubijanja. Hrvatski je dijelom amortiziran dokidanjem Herceg-Bosne, ali ne odustaje od svojih pretenzija. Bošnjački sve više dolazi do izražaja hraneći se najvećim nacionalnim gubicima u ratu, stvaranjem mitova i lažiranjem povijesti, nezainteresiranošću za druge pa i isključivošću, proizvodeći kolektivnu autoviktimizaciju vlastitog naroda s neprikrivenom željom da svoju satisfakciju dobije u miru, većim teritorijem, ako je ikako moguće cijelom Bosnom i Hercegovinom – rekao je Bojić u tom intervjuu portalu Prometej i za nekoliko mjeseci bio smijenjen. Smijenio ga je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, nakon što je kažnjavanje zatražio hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko, koji je na čelo hercegovačkih franjevaca došao proljetos i koji je bio na različitim dužnostima u Međugorju. A Bojić je govorio kritički i o Međugorju, rekavši kako se cijela teologija Međugorja temelji na laži i manipulacijama, te kako je prava vjera nešto sasvim drugo nego ‘suvremeni hodočasnički turizam, softcore duhovnjaštvo upakirano u teatralnost i duhovnjački muzički šund’. Bojić je oštro govorio i o hercegovačkim franjevcima i o njihovoj ulozi u ratu. “Hercegovačke franjevce ne možemo jednostavno teretiti – jer je riječ o općoj tendenciji i jer to na koncu spada na etičko-vjerničku razinu – zbog šutnje o zlu koje se događalo na ‘njihovu’ području, zbog šutnje o progonima i zločinima nad ljudima druge vjere i nacionalnosti, osobito nad Bošnjacima, zbog šutnje o logorima. No, može ih se sasvim jasno teretiti da su sasvim jasno i konkretno bili sudionici (ponekad i kreatori) u politici koja je za cilj imala preseljenje (tj. etničko čišćenje, a onda i ubijanje i progon) bosanskih Hrvata te njihovo ‘udomljivanje’ na ‘svome’ – na hercegovačkoj kršnoj grudi. Još se nitko ozbiljnije nije pozabavio tim segmentom ratne priče, posebno načinima manipulacije prognanih bosanskih katolika i njihovim životima u ‘hercegovačkom sužanjstvu’. Ni danas se ništa bitno nije promijenilo: većina hercegovačkih franjevaca i dalje stoji uz tu politiku i s prezirom, podsmijehom i omalovažavanjem gledaju na sve koji o tome kritički govore”, rekao je Bojić. Zbog njegove smjene digli su se intelektualci, suradnici njegova mjesečnika, među njima i bivši feralovci poput Viktora Ivančića, koji za smjenu kaže da je inkvizicijska. No, čini se da ipak govori da su i bosanski franjevci danas u većini drukčiji od vremena kad je početkom devedesetih fra Petar Anđelović, koji je na čelo provincije Bosne Srebrene došao 1991. godine i koji je bio trn u oku HDZ-u u obje države, jer je od početka ustao protiv politike Franje Tuđmana u BiH. – Od početka sam ustao protiv Tuđmanova miješanja u našu sudbinu, u sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je bio uzrok mnogih mojih nevolja i nevolja mnogih svećenika u BiH, naši nas vjernici nisu razumjeli, pošli su za lažnim prorocima, a mi smo vidjeli da ih oni vode u propast – rekao je Anđelović, za kojeg je Mate Boban znao reći da ništa ne razumije, kako to u svojoj knjizi “Tito, Tuđman, Hrvatska” piše bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen. “Anđelović je bio suprotstavljen Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, a Boban s njom u potpunoj suglasnosti koja ga je možda i dodatno radikalizirala”, piše Tuđen, podsjećajući da je u to vrijeme – 15. svibnja 1993. godine – i kardinal Kuharić objavio poslanicu u kojoj je tražio žuran prekid neprijateljstva između Hrvata i Muslimana, a Boban je uzvratio otvorenim pismom Kuhariću, što je odjeknulo, naravno, i do Vatikana. Zdravko Tomac, nekadašnji SDP-ovac, danas vjerski obraćenik, kaže kako u Bosni zaista ima među Hrvatima i takvih koji se u prvom redu osjećaju katolicima-Bosancima, a tek onda Hrvatima, pa su zapravo, kaže, bili nedovoljno nacionalno orijentirani. Tomac je polemizirao s bosanskim fratrima jer su oni, kaže, za to da se Crkva ne upleće u politička pitanja, da se ne brine o naciji, a njega su nazvali političkim katolikom, napadajući i Zlatka Sudca i Thompsona.
Zataškan zločin u Križančevu Selu
– Nacionalno pitanje Hrvata u BiH nije riješeno i kad bi i Katolička crkva digla ruke od toga pitanja, bila bi to katastrofa – kaže Tomac. Kako god bilo, očito je da se i Tomac i smijenjeni glavni urednik Svjetla riječi Bojić u stvari slažu kako nacionalno pitanje Hrvata nije riješeno i zapravo je šteta što se različiti pristupi ne mogu drukčije rješavati osim smjenama i time i gušenjem otvorenosti jednog lista koji je sasvim sigurno postavljao važna pitanja i nije se libio govoriti i o onome što bi mnogi radije prešutjeli i zataškali. Pa i o onome što je danas gorući problem Hrvata u susjednoj državi, o bošnjačkom nacionalizmu i potiskivanju Hrvata, a ta je majorizacija vjerojatno glavni razlog što su se i donedavno blaži i domovini BiH skloniji Hrvati i njihovi fratri preorijentirali i zbog čega se govori o ‘hercegovinizaciji’ Bosne. Važno je to i zato što je fra Bojić govorio i o jednoj od stvari ključnih za mir ne samo u nas, a to je činjenica da se ‘religiju može instrumentalizirati za najveća zla’.
U BiH to bi moglo biti važno u idućim godinama, jer se često taj element, vjerski, zapostavlja kad se analizira događaje u bivšoj Jugoslaviji i uzroke rata, ali i njegove posljedice koje mogu dovesti do radikaliziranja vjernika. ‘Političari ne bi mogli instrumentalizirati vjerske simbole, barem ne u tolikoj mjeri, da im ih vjerski lideri nisu dobrovoljno predali’, kaže Bojić u jednom od intervjua nakon smjene. Prema Zdravku Tomcu, ni uzroci i okolnosti početka rata između Hrvata i Muslimana nisu još dovoljno istraženi i tvrdi da je rat počeo lider Muslimana Alija Izetbegović, kad je shvatio da Srbe ne može pobijediti, a da za svoje sunarodnjake može u ratu s Hrvatima osvojiti teritorij. Tomac ističe i kako zločin Muslimana nad Hrvatima u Križančevu Selu nije ništa manji od zločina Hrvata nad Muslimanima u Ahmićima, pa ipak se o Ahmićima sve zna skroz do Haaga, a o Križančevu Selu se i ne govori. Puno je očito otvorenih pitanja, ali na najvažnije, pitanje položaja Hrvata, još nema odgovora. Nedavno je hrvatski predsjednik Ivo Josipović u posjetu BiH izjavio kako se ne želi miješati u unutarnja pitanja BiH, ali je isto tako rekao da su ‘analize pokazale da treći entitet nije rješenje’. Koje su to analize, nismo doznali, ali čini se da su napravljene negdje u međunarodnoj zajednici, u kojoj bi sad, kako je to nedavno u intervjuu za Večernji list rekao bivši visoki izaslanik za BiH Wolfgang Petritsch, rado omekšavali granice među entitetima, nakon dva desetljeća postojanja Republike Srpske. Je li ponovno riječ o nekom utopijskom planu crtanja države koja ne uvažava realnost? Ili su možda Bosnu i Hercegovinu već pomalo i zaboravili, sve dok u nju ne treba slati avione ni tomahawke, pa bi nešto možda i sami narodi u BiH mogli dogovoriti i provesti, ne gledajući uvijek kako da se umile svjetskim silama i dobiju samo za sebe nešto više, jer to više uglavnom dobitniku prisjedne, baš kao i jednoumno svrstavanje i zatvaranje svake nacije u svoj tor.
>> Hrvati iz BiH uspostavili dvije republike; Herceg Bosnu i BiH
