Faust Vrančić svojim je izumima, objavom prvoga hrvatskog rječnika u povijesti, političkim i filozofskim radom, utjecao na Europu 16. i 17. stoljeća. No, važno je pitanje također kakav je bio kao čovjek.
O njegovu se privatnu životu ili pak karakteru, navode to stručnjaci, općenito zna manje nego o javnom djelovanju ili izumima. Prije svega, jasno je da je njega kao osobu primaran utjecaj imalo kršćanstvo, kao i religijski odgoj. Već s 24 godine primljen je za člana hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu, koja je bila okupljalište intelektualaca koji su dolazili iz hrvatskih krajeva. Kao što je tada to bio čest slučaj, on je kao svećenik bio i vrlo učen čovjek: franjevački samostan u Šibeniku i danas čuva primjerak Euklidovih (grčkog matematičara iz 4. i 3. stoljeća prije nove ere). Elemenata kojom se služio i sam Vrančić. Sačuvani primjerak inkunabule Elemenata iz 15. stoljeća sadrži i Vrančićevu bilješku koju je vlastoručno dopisao. To je vrijedan primjer Vrančićeva interesa i dokaz njegova poznavanja matematike.
– Ono što znamo o njemu kao osobi i o njegovim postupcima u životu prije svega je govor Ivana Tomka Mrnjevića u katedrali sv. Jakova u Šibeniku 22. veljače 1617. na ispraćaju njegovih posmrtnih ostataka na otok Prvić, na kojem je pokopan. Međutim, o svakom čovjeku govore i njegovi radovi, teme o kojima piše, sadržaj i misli koje iznosi. Neka suvremena istraživanja Dinka Zelića govore o njemu i kao poduzetniku – govori nam profesor Gojko Nikolić, kojeg se smatra stručnjakom za Fausta Vrančića.
Poslove je vodio ničim ne uznemiravajući narod
– Sumirajući sve te podatke, za Fausta se može reći da je bio izuzetno poštena soba, odan vjeri, da je živio asketskim životom. Iako je bio na visokim položajima u carskoj službi, nije smatrao to svojim životnim pozivom. Žudio je, posebno nakon smrti supruge, a potom i sina, za redovničkim pozivom. Bio je brižan za svoje župljane, pomagao sirotinji i onima koje je snašla loša sudbina. Fausta se može opisati kao viskoobrazovanog, nadarenog, osebujnog i vrlo plemenitog čovjeka – smatra Nikolić.
Kao što je rečeno, najviše se o Vrančićevu karakteru zna iz posmrtnog govora koji je o njemu održao svećenik Ivan Tomko Mrnavić, a najzanimljiviji su dijelovi oni koji govore o njegovoj hrabrosti i mirnoćom tijekom državničkog mandata: “Ne spominjem ovdje hrabrost povezanu s pravednošću kojom je kao prefekt upravljao vesprimskom biskupijom. Iako je bila izložena najljućim neprijateljima, vodio je poslove ničim ne uznemiravajući narod”, govorio je tako Ivan Tomko Mrnavić na jednom mjestu, a na drugom je isticao da je “teret toliko odgovornosti svladavao tako da je pružao pomoć udovicama, nejakima, siročadi, poraženima i jadnima”.
Hvalio je i štedljivost poznatog izumitelja ističući da je kao biskup “popravio ugled ugarske crkve” time što je “uklonio... gomile jahača i trkača, kao i kuhara i čankoliza”, te je istodobno smanjivao namete stanovništvu. Zbog nedostatka katoličkih svećenika, Faust Vrančić sam je obilazio narod i govorio prema svojoj dužnosti, objasnio je Ivan Tomko Mrnavić na posmrtnom govoru. A zanimljiv je opis njegova karaktera dao i Alberto Fortis, mletački putopisac, koji je napisao u djelu “Put po Dalmaciji”:
“Faust je dugo živio i mogao je postati bogat i sretan; ali zbog svoje je gorljivosti bio osrednje opskrbljen i nemiran.”
Faust Vrančić, kako to redom ističu naši sugovornici, bio je uvjereni domoljub, s posebnim simpatijama prema šibenskom kraju, što se vidi u želji da bude pokopan tamo, ali i zato što je u svojim crtežima isticao građevine i objekte iz svoje mladosti.
– U knjizi “Machinae novae” poveznica sa Šibenikom očituje se s više crteža. Prije svega crtež naslovnice knjige najvjerojatnije je izrađen prema portalu crkve Sv. Spasa u Šibeniku, potom je prikazao crtež katedrale sv. Jakova u Šibeniku, “kao ukras moje domovine”, kako je napisao. Čak i kula pokraj crteža padobranca, znamenitog “homo volansa”, podsjeća na kneževu palaču u Šibeniku. Faust je u svojoj oporuci rodni Šibenik nazivao Res publica Sibenicensis, poput tada slobodne Dubrovačke Republike. Bio je istinski rodoljub, zaljubljenik u svoj kraj i ljude – smatra profesor Nikolić.
Slično misli i Marijana Borić, stručnjakinja za život i djelo Fausta Vrančića zaposlena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
– Premda je Faust Vrančić većinu života proveo u stranim zemljama, neosporno je bio duboko povezan s rodnim zavičajem, što je pokazivao na različite načine. Tijekom života pomagao je zemljake, a u oporuci spomenuo se šibenske mladeži i klera. Razboljevši se, posljednjih godina života odlučio se iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Zaustavio se u Veneciji da objavi “Machinae novae” i drugo združeno izdanje svojih filozofska djela “Ethica christiana i Logica”. Netom su djela objavljena, više nije imao snage za povratak. Stoga je u dodatku oporuci izrazio želju da njegovi zemni ostaci brodom budu preneseni i pokopani u crkvi sv. Marije, Gospe od Milosti, u Prvić Luci na otoku Prviću.
Kako živjeti katoličanstvo
I svom je potpisu dodavao pridjevak kojim se vezivao uz rodni kraj. Vrančići su se kao i mnogi hrvatski humanisti identificirali s lokalnom zajednicom i okruženjem iz kojeg su potjecali, što nedvojbeno svjedoči o njihovoj povezanosti uz rodni zavičaj. Tako se Faustov stric Antun Vrančić potpisivao s Antonius Verantius Sibenicensis Dalmata, dok se on sam potpisivao kao Faustus Verantius Siceni, jer se tada smatralo da se antički grad Siccum nalazi nedaleko od Šibenika – opisuje nam Borić.
Kao autor bavio se mnogim temama: kritikama Aristotela, kršćanskom etikom, logikom ili pak pisanjem o turskoj opasnosti. Mnoga su od tih djela nastala u posljednjih desetak godina njegova života, kada se povukao iz biskupskog zvanja i kada je već napustio državničke poslove.
– To je vrijeme borbe protiv Osmanlija i za očuvanje kršćanskih vrijednosti. Imao je određenih prigovora na ponašanje crkvenih velikodostojnika, posebno u Mađarskoj, te je u tom smislu i pisao papi – objašnjava Nikolić.
Njegovo djelo „Kršćanska etika“, objašnjavaju to u znanstvenom radu u zborniku „Faust Vrančić i njegovo vrijeme“ Ivica Musić i Mate Penava, više treba promatrati kao praktični, vrlo korisni priručnik namijenjen šibenskim redovnicama o tome kako živjeti u skladu s katoličkim naukom. Posebnu pozornost modernih filozofa izazvao je Vrančićev odnos prema Aristotelu. Njega, smatraju Musić i Penava, „nije štedio“ zato što, piše Vrančić, Aristotel nije poznavao krepost uzdržavanja, kao ni druge kreposti, te kako zbog toga nije ni čudno što nije shvatio pravu svrhu čovjeka i pravu sreću kojoj čovjeka vode kreposti. Vrančić je na nekim mjestima bio u dijalogu s tradicijom te mu se, smatraju ovi znanstvenici, ne može osporiti iznimno dobro poznavanje etičke tradicije.
Vrančić se u svom epohalnom djelu “Machinae Novae” istaknuo i poštenjem navodeći redovito odakle je preuzeo ideju za neki od izuma. Brojni su izumi bili njegova originalna ideja, ali gdje god je neki od njih preuzeo, to bi jasno i napisao. U vrijeme u kojem je djelovao, to nije bila praksa.
