Onemoćala društvena i državna kontrola podivljaloga kapitalizma sve je
uočljivija pa se u zapadnim društvima s jedne strane konstatira nemoć i
apatija, a s druge se strane bilježi pojava kriminala i otvorene pobune
poput pariških. Nije u pitanju samo Francuska nego i ostale
zapadne države, poput Engleske, Nizozemske ili Njemačke.
Stoga je pažnje vrijedna inicijativa hrvatskoga predsjednika Stjepana
Mesića koji poziva na promjenu kapitalizma. Upozorava kako je model
neoliberalnog kapitalizama dotrajao, budući da sve više udovoljava
interesima kapitala, a sve manje građana.
U tom je modelu, tvrdi on, socijalni element stjeran u okove isključivo
tržišne logike po kojoj je sve roba i sve se proizvodi samo da bi se
moglo uz dobit prodati. Konstatira kako zdravlje postaje luksuz te da
neoliberalni model počinje funkcionirati kao da je sam sebi svrhom.
Građani se osjećaju prepušteni samima sebi pa u rastućem nezadovoljstvu
bujaju autokratske i desno orijentirane snage. Stoga poziva na
kreativno promišljanje i na "evolutivnu promjernu" takva stanja.
Je li riječ o zakašnjeloj inicijativi, o povratku na socijalistički
model ili pak o donkihotskim nastojanjima hrvatskoga predsjednika? Ne
treba li njegovu inicijativu ipak uzeti ozbiljno? Kada je riječ o
Crkvi, svojom se posljednjom inicijativom predsjednik Mesić značajno
približio socijalnome nauku Crkve, posebice enciklici pape Ivana Pavla
II. "Laborem exercens" iz 1981. godine, iz koje kao da je "prepisao"
osnovne stavove i teze. Papa je još prije dvadeset i pet godina
upozoravao na loše pojave neokapitalizma te je gotovo predvidio bujanje
nezadovoljstva.
"Na svjetskome planu, razvoj civilizacije i društvenih komunikacija
omogućio je potpuniju dijagnozu o uvjetima života i rada ljudi na svem
svijetu, ali je iznio na svjetlo i nove oblike nepravde, još raširenije
od onih što su, u prošlom stoljeću, pokrenule udruživanje radnika u
naročitu solidarnost u radničkome svijetu. To se događa u zemljama koje
su već dosegle određeni proces industrijske revolucije, ali i u
zemljama u kojima glavna područja rada ostaju i nadalje obrađivanje
zemlje ili drugi slični radovi", ističe Papa u toj enciklici
stavljajući čovjeka i njegov rad u središte pozornosti.
Treba li, stoga, podržati predsjednika Mesića? Premda se njegova
inicijativa doima poput lamentacije pa i zakašnjelog utopljeničkog
pokušaja, ona bi zavrijedila ne samo potporu nego i okupljanje svih
kojima je stalo do čovjeka i do napretka ljudskoga društva. Crkva bi se
u takvoj inicijativi osjećala dužnom pomoći svojim iskustvom i svojom
moralnom snagom, tim više što je zbog protivljenja neoliberalističkim i
neokapitalističkim diktatima često i sama bila metom nesmiljenih
kritika i napada.
GOST SURADNIK
I Crkva treba podržati Mesića
