Naša se općina nalazi na trasi gastroturističkog Puta paprike, projekta koji je sufinanciralo Ministarstvo turizma, kojim se želi zaštititi naše proizvođače paprike u neposrednom načinu prodaje. Ali nismo mi samo poznati po paprici. Sve više naših proizvođača proizvodi i buče, ulje od njega, ljekovito bilje, ali i šećernu repu. Okreću se profitabilnim kulturama. I nismo poznati samo po poljoprivredi. Na području općine radi i posluje gotovo 50 tvrtki i obrta. Bilo bi ih i više kada bismo više mogli sami donositi odluke, a ne čekati da se one donosu u Zagrebu i spuste na lokalnu zajednicu.”
Ovako nam je svoju općinu predstavio Đuro Bukvić, energični načelnik općine Lukač, koji je, osim što vodi općinu već tri uzastopna mandata (HDZ), poznat i kao predsjednik Udruge općina u Republici Hrvatskoj.
– Volim ovaj naš kraj. Zbog mira, tišine, dobrih i vrijednih ljudi te kvalitetnijeg života nego što je u velikim gradovima. Još kada bi država konačno decentralizirala odlučivanje i olakšala da mi sami potičemo i razvijamo gospodarstvo, vjerujem da bi hrvatske regije i općine imale brži rast i veću zaposlenost – tvrdi Bukvić, koji nas uvjerava da on općinom upravlja menadžerski. Stekao je iskustvo poslovanja i menadžiranja u izazovnom poslovnom okruženju. Prvo kroz različite rukovodeće pozicije u nekada poznatoj duhanskoj tvrtki Viržinija iz Virovitice, a potom i u svojoj tvrtki koja se bavi trgovinom i ugostiteljstvom. Tvrtku sada vodi njegov sin.
Bukvić je uvjeren da Hrvatska stagnira najviše zbog toga jer u politiku ulaze ljudi bez menadžerskih sposobnosti i bez iskustva u zarađivanju novca vlastitom mukom, zbog čega često i donose odluke koje samo usporavaju razvoj.
Općina Lukač prostire se na 83,32 km² i prema popisu iz 2011. godine, ima 3634 stanovnika, a sastoji se od 12 naselja: Brezik, Budrovac Lukački, Dugo Selo Lukačko, Gornje Bazje, Kapela Dvor, Katinka, Lukač, Rit, Terezino Polje, Turanovac, Veliko Polje i Zrinj Lukački.
Središte je naselje Lukač, a tijekom vožnje gotovo ispred svake druge ili treće kuće prodaje se paprika. Ona konzumna koja se tijekom rujna i listopada najviše traži za spremanje ajvara, pinđura, kisele paprike i dr.
A jedan od vodećih poslovnih subjekata koji potiče razvoj općine jest tvrtka Šafram koja je cjelokupnu proizvodnju preselila iz Zagreba u mjesto Turanovac. Načelnik Bukvić kaže da su stanovnici općine s obitelji Šafranko, vlasnikom Mirkom i njegovom kćerki Arijanom Šafranko Salihćehajić, sada već prijatelji jer je ta obitelj zaposlila više od 50 ljudi i vodeći je proizvođač začina u Hrvatskoj.
Nadaleko je poznata njihova začinska slatka i ljuta paprika, a Šafram je lider i u pakiranju svih drugih začina – maka, papra, cimeta, sve popularnije kurkume i svih drugih začina, ali i sušenog voća i povrća. Odnedavno imaju i svoj vlastiti brend „Moj začin“, koji su sami kreirali i koji postaje sve popularniji na tržištu.
Već po izlasku iz automobila osjeti se čaroban miris paprike, miris iz djetinjstva, u vrijeme kada se paprika peče. U dvorištu stižu kamionu prepuni začinske paprike, a vlasnik tvrtke Mirko Šafranko, sada umirovljenik i predsjednik Nadzornog odbora, objašnjava kako tvrtka proizvodi oko 300 tona začinske paprike, dok je drugi proizvod mak koji melju i plasiraju u količini od oko 150 tona. Tvrtka Šafram u sklopi tvornice ima i svoje polje paprike, a direktorica Arijana Šafranko Salihćehajić ističe kako su nedavno svoje zaposlenike iz Zagreba vodili na „team building“ u polje.
– Na početku su pojedinci malo pružali otpor, ali smo se na kraju dana baš super zabavili i družili, a uspjeli smo nabrati ogromnu količinu paprike. A najbolji berač je i nagrađen – šali se Arijana dok nam pokazuje koje sve sorte paprike imaju na svom pokusnom polju.
– Ako hoćete, možemo iduće godine u jesen organizirati natjecanje u berbi. Novinari i urednici Večernjeg lista protiv nas iz Šaframa – u šali nam predlaže Arijana.
Mirko Šafranko ističe kako su na početku, kada su pokrenuli proizvodnju, papriku nabavljali u okolici Virovitice jer je bilo puno proizvođača. Danas se poljoprivrednici sve više okreću ratarskim kulturama jer je njihova proizvodnja lakša.
– Oko paprike ima dosta posla i osjetljiva je to proizvodnja iako se više može zaraditi. Najveći je problem sezonska radna snaga jer papriku treba brati svaki dan, a to je očito problem, nedostaje radne snage – kaže nam ovaj 74-godišnji biznismen i pionir u proizvodnju začina u Hrvatskoj, koji je pokušao organizirati i proizvodnju maka, no nažalost, mnogi poljoprivrednici u Hrvatskoj očito se ne žele micati od tradicionalnih pšenice i kukuruza.
Mirko Šafranko ne voli kada ga nazivaju hrvatskim kraljem začina, ali je tvornicu u Turanovcu podigao na livadi i prošle su godine otvorili još jedan novi proizvodno-skladišni prostor. Riječ je o drugom njihovom projektu koji je financiran iz IPARD programa.
– Riječ je o investiciji vrijednoj 2,85 milijuna kuna, od čega je tvrtki bespovratno odobreno 1,35 milijuna kuna. I ovaj je projekt izradila jedna od najboljih hrvatskih regionalnih agencija – VIDRA iz Virovitice – kaže nam Arijana Šafranko Salihćehajić.
Ona danas vodi tvrtku i barem jednom tjedno putuje u Turanovac i provede dan s radnicima i ljudima koji vode pogon.
– Imamo više od 50 stalno zaposlenih, a u sezoni i dodatno zapošljavamo – objašnjava mlada direktorica dok nam pokazuje proces sušenja paprike i pripreme začina – slatke i ljute paprike.
Kaže kako je sad vrhunac sezone proizvodnje paprike, koja je ove godine odlično urodila, a s obzirom na to da za svoju proizvodnju ne mogu nabaviti dovoljno paprike u Hrvatskoj, uvoze je iz Vojvodine i djelom iz Mađarske.
I načelnik Bukvić ističe da su ponosni na ovu tvrtku, no da mu je žao što se ljudi ne žele uključiti u kooperaciju. – Mislim da je Šaframu potrebno da dobije poljoprivredno zemljište kako bismo povećali proizvodnju začinske paprike, a možda bi se onda i više ljudi uključilo u proizvodnju – ističe Bukvić koji je zagovornik decentralizacije u odlučivanju o raspodjeli državne poljoprivredne zemlje.
- Napravili smo zadnjih godina nakaradan sustav, centralizirali odlučivanje i ljudi u Zagrebu sjede u Agenciji za zemljište, ne znaju što se događa na terenu i donose odluke bez ikakvog osjećaja. Mi sad imamo problem jer istječu ugovori za državnu zemlju velikom broju poljoprivrednika i oni su u strahu da će im zemlju, koju godinama obrađuju i plaćaju ogroman zakup, uzeti netko tko će doći iz bilo kojeg kraja Hrvatske. Vjerujete mi da je strah poljoprivrednika ogroman i da ovakav sustav ne funkcionira – kaže Bukvić.
Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, na području koje pokriva općina ukupna je površina poljoprivrednog zemljišta 5798 ha, a od toga se u poljoprivredne svrhe koristi 4809 ha. Od toga je zemljišta u vlasništvu ili posjedu države oko 3000 ha. Na području općine ima oko 270 OPG-a.
Zvonko Novosel iz Brezika jedan je od onih koji strahuju što će biti sa zemljom koju obrađuje. Novosel je u prosvjedima iz 2012. postao poznat kao mljekar koji je besplatno dijelio mlijeko ljudima, a na taj način pokazao je nezadovoljstvo državnom politikom prema sektoru i ponašanju velikih industrija koje su ih ucjenjivali niskom cijenom.
– Ništa nije bolje ni danas – kaže nam mljekar koji se proizvodnjom bavi više od 11 godina i ima 90 muznih krava te dnevno proizvodi 1500 litara mlijeka.
On danas sam proizvodi hranu za stoku na oko 140 hektara državne zemlje, no istekao mu je ugovor i ne zna što će dalje biti. Nitko ne zna što će biti sa zemljom.
– Noćima ne spavam od pomisli da bi zemlju koju obrađujem mogao dobiti netko drugi, jer vidite kako se danas donose odluke. Pojavi se netko s gospodarskim programom koji super zvuči na papiru i bez bilo kakve garancije pobijedi na natječaju jer ima više bodova, a mi koji se bavimo poljoprivredom ostajemo bez zemlje – kaže Novosel, koji se nada da se ovaj crni scenariji ipak neće ostvariti.
– Ako se takvo što dogodi, mogu samo staviti ključ u bravu. Ionako je cijena mizerno niska. Radili smo farme jer nas je država poticala da ulažemo. Moja je investicija bila 3 milijuna kuna i radio sam je na temelju cijene od 4,17 kuna, a danas je cijena pala na malo više od 2 kune. Katkad je i ispod dvije kune – ističe Novosel.
S tom cijenom teško se opstaje, tvrdi Novosel koji se pokušava udružiti s drugim proizvođačima i radi na osnivanju nove proizvođačke organizacije mljekara ne bi li si na taj način olakšao troškove i poboljšao poslovanje. Novosel ima šest stalno zaposlenih i kaže da bi mu puno značilo kada bi cijena zakupa zemlje bila manja.
– Godišnje plaćam oko 150.000 kuna, a da cijena nije tolika, već bih otplatio kredit – zaključuje mljekar.
Načelnik Bukvić ponosan je i na još jednog poljoprivrednog proizvođača, Davora Špoljara koji je ove godine bio nominiran za najbolji OPG iz našeg izbora Zlata vrijednih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Špoljar na 35 hektara s obitelji uzgaja tikve golice, a od prošle godine i vrlo unosnu kamilicu. Kako nam je objasnio, htio je studirati agronomiju, ali kad je došlo vrijeme da upiše fakultet, poljoprivredni kombinati bili su na izdisaju i nije baš zvučalo obećavajuće upisati takav studij. Odlučio se za ekonomiju. Osam je godina radio u virovitičkome TVIN-u i bavio se međunarodnom trgovinom.
– Mi uzgajamo tikve golice, a od prošle godine i kamilicu. Na našem OPG-u u Terezinu Polju nedaleko od Virovitice godišnje proizvedem oko 15 tona bučinih koštica. Još 150 tona isporuče mi 92 kooperanta. Dio koštica preradimo u bučino ulje (hladno prešano, nerafinirano i miješano sa suncokretovim; ukupno oko 2500 litara godišnje) – ističe Špoljar.
Zanimljivo je da većina koštica ipak završi u izvozu, u Austriji, gdje se Špoljarove i bučine koštice njegovih kooperanata prerađuju u ulje koje se prodaje u 36 zemalja svijeta. Špoljar ima ambiciozne planove da napravi vlastitu uljaru i pokuša organizirati proizvodnju te uključi još više kooperanta.
Svjestan je da je jedino udruživanje i proizvodnja dohodovnijih kultura jedini način da se hrvatska poljoprivreda pokrene i da ljudi od nje bolje žive. Na pitanje je li razočaran što nije izabran za Zlata vrijedan OPG, Špoljar kaže da su svi koji su bili nominirani zaslužili nositi tu titulu. – Stvarno samo bio oduševljen u Đakovu, kada sam razgovarao sa svim tim divnim i vrijednim ljudima – ističe.
Načelnik Bukvić kaže da trenutačno završavaju strategiju razvoja do 2020. godine, jer zbog sve bržeg razvoja, ne samo poljoprivrede nego i drugih djelatnosti, moraju odrediti koji su im prioriteti.
– Prije deset godina u općini nije bilo nijednog nezaposlenog. Nažalost, danas ih imao oko 250, a uglavnom se radi o ljudima koji su ostali bez posla u tvrtkama iz Virovitice.
Velik broj tvrtki na području općine otvoreno je u zadnjih 10 godina, a u svakom naselju djeluje po nekoliko njih. Manje zapošljavaju od dvije do pet osoba, a velike od 50 do 100 – kaže načelnik.
Dodaje kako redovito prate natječaje za Eu fondove i javljaju se na njih. Tako su, primjerice, od početka godine uspjeli dobiti 846.875 kuna, i to 500.000 kuna za gradnju nogostupa u naselju Lukač, 220.000 kuna za gradnju mrtvačnice u Velikom Polju te 86.875 kuna za izradu spomenute strategije.
Ove je godine završena i gradnja kanalizacije Gornjeg Bazja u vrijednosti 12 milijuna kuna te započeta gradnja kanalizacije naselja Brezik, u vrijednosti pet milijuna kuna, kao i nogostupa Gornje Bazje u dužini od 6 kilometara koji će biti završen do kraja godine. Projekti se financiraju iz kohezijskih fondova EU te proračuna Ministarstva poljoprivrede i Hrvatskih voda uz 10 % sufinanciranja iz proračuna Općine Lukač, kaže Bukvić.
– U zadnji pet godina sagrađeno je i uređeno 25 kilometara poljskih putova i makadamskih cesta kroz sve katastarske općine kako bi se poljoprivrednicima olakšao pristup zemlji te nesmetan prolaz mehanizacije u svim vremenskim uvjetima – dodaje.
Bukvić nam se pohvalio i da je cijela općina pokrivena električnom energijom, fiksnim telefonskim linijama, kao i brzim internetom. Javna vodoopskrbna mreža u svim je naseljima u ukupnoj dužini 51.265 metara, ukupna je dužina kanalizacijske mreže 15.216 metara (tri naselja), a opskrba plinom osigurana je u osam naselja u dužini od 47.602 metra, a u pripremi je gradnja dječjeg vrtića čiji se završetak očekuje 2017. godine.
>> Olakšica za kućni budžet: Mi jedemo ono što uzgojimo
