Na članak s naslovom “Ratni put pukovnika Sanadera trajao je samo jedan dan”(VL, 24. 10. 2018., str. 10) primili smo odgovor Ive Sanadera u kojem među ostalim piše:
“Taj je članak skup laži, podvala i falsifikata u svezi s mojim sudjelovanjem u ratu a s ciljem diskvalifikacije u javnosti te pritiska na pravosuđe - što je praksa koja u nekim medijima traje od samog početka ovog političkog progona. S obzirom na to da je riječ o vrlo ozbiljnim temama s mogućim teškim posljedicama za me, moje bližnje i moje prijatelje kao i za istinu o Domovinskom ratu, ovog ću puta reagirati na taj članak, na neistine i objede kojima on naprosto vrvi.
Čin pukovnika dodijelio mi je tadašnji predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Franjo Tuđman, i to 1993. godine a ne kako se netočno navodi – 1996.
Autorica moje sudjelovanje u Domovinskom ratu svodi na jedan dan u kojem smo se, nakon što smo, među ostalim, i na moju inicijativu i u koordinaciji s Art-gardom iz Zagreba osnovali splitsku Art-gardu, te potom u odorama Zbora narodne garde postrojili i fotografirali u Stobreču kraj Splita.
Novinarka je svoje tobožnje istraživanje o mom sudjelovanju u DR tako završila na tom događaju, koji se dogodio početkom prosinca 1991. Istovremeno prešućuje da je to bilo punih mjesec dana poslije najveće razmjene zarobljenika dotad u Hrvatskoj, i to na crti bojišnice između Žitnića i Pakova sela, a pod vodstvom Povjereništva vlade za Sjevernu i Srednju Dalmaciju kojem je na čelu bio Drago Krpina, zamjenik Goran Dodig a u okviru kojeg sam ja bio zadužen za pregovore s neprijateljskom, agresorskom stranom te ujedno obnašao dužnost časnika za vezu s Promatračkom misijom Europske zajednice.
Po odluci Drage Krpine, Dodig i ja smo još u rujnu 1991. započeli pregovore s Komandom Vojnopomorske oblasti u Splitu o napuštanju vojarni od strane JNA u Srednjoj Dalmaciji i prepuštanje istih zapovjedništvu hrvatskih snaga te o razmjeni zarobljenika.
Pregovori i o napuštanju vojarni od strane JNA i o razmjeni zarobljenika bili su teški, dugotrajni, iscrpljujući i komplicirani, a njihov se krajnji rezultat, među ostalim, realizirao i u Sporazumu koji su 21. studenog 1991. potpisali ministar Davorin Rudolf te komandant i zamjenik komandanta Kninskog korpusa, general-majori Vladimir Vuković i Nikola Mladenić.
O prvoj velikoj razmjeni zarobljenika na crti bojišnice između Žitnića i Pakova sela 2. studenog 1991. godine za koju sam zajedno s Krpinom, Dodigom, Tončijem Staničićem, Nevenom Strukanom, Ivom Čovićem i ostalima, uz nazočnost Promatračke misije EZ, gotovo dva mjeseca pregovarao s vodstvom Kninskog korpusa, a što je dovelo do spašavanja 123 naša branitelja i civila iz Knina uz predaju 66 neprijateljskih vojnika i pripadnika paravojnih formacija, autorica još manje zna i želi znati.
Zato se obrnuto proporcionalno svom neznanju u članku moralistički obrušava na mene spočitavajući mi tobože nezasluženi čin pukovnika jer – po njoj – nisam sudjelovao u Domovinskom ratu.
Naravno, da je predsjednik i vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman jako dobro znao za moje sudjelovanje u radu Povjereništva vlade i Kriznog stožera u Splitu, za moju ulogu u spašavanju naših branitelja i civila iz kninskog zarobljeništva, da je znao za pregovore s JNA o napuštanju vojarni u Dalmaciji, da je znao da je i Art-garda imala svoju logističku bazu “kod mene” u HNK odakle su članovi našeg ansambla odlazili na prvu crtu bojišnice među branitelje.
Nadalje, svaki se rat, pa tako i obrambeni, vodi na temelju načelnih i konkretnih političkih odluka koje onda vojna sila implementira na terenu. Prethodne političke odluke donosilo je političko vodstvo HDZ-a – Predsjedništvo čiji sam bio član, pa potom državno vodstvo – Predsjednik, Vlada, Sabor RH, i dakako Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost čiji sam također bio član a jedno vrijeme i glavni tajnik. Na čelu obrambenih i oslobodilačkih akcija, logično, stajao je predsjednik i vrhovni zapovjednik a s njim i Glavni stožer.
Posve je razvidno iz tako postavljene, realne i jedino moguće situacije da su u Domovinskom ratu, uz Predsjednika, ratne Vlade (i ratni sazivi Sabora) bili odgovorni za sudbinu države i da su državu vodili kroz sudbonosna vremena obrane i otpora agresoru sve do konačne pobjede. Tko to ne vidi i ne razumije nego tvrdi suprotno, nije samo politički slijepac nego je u ratu s činjenicama, da ne kažem da je u takvom slučaju posrijedi revizionistički, ali potpuno amaterski i zapravo karikaturalni pristup našoj novijoj povijesti.
U ljeto 1992. bio sam izabran u Sabor ali da me je Predsjednik odmah potom imenovao za ministra u ratnoj Vladi Hrvoja Šarinića, nema dvojbe o tome da sam kao i svaki od nas ministara izravno stvarao pretpostavke za uspješno vođenje rata i utjecao na sve važne aspekte u obrani i oslobađanju zemlje, jer se bez tih odluka u ratu ne bi moglo sustavno djelovati. Ogromne zasluge naših branitelja na bojišnicama ostaju zlatnim slovima upisane u našoj povjesnici. Političko vodstvo zemlje upravljalo je svim – pa i ratnim procesima – a to znači da je i te kako sudjelovalo u Domovinskom ratu.
Da zaključim, na moje sudjelovanje u Domovinskom ratu, na moj doprinos u stvaranju suvremene hrvatske države, i te kako sam ponosan, kao što sam ponosan i na vojni čin koji mi je zbog tih zasluga udijelio Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman.
Hoću li na temelju tog ratnog puta u budućnosti zatražiti da ipak budem na popisu, tj. u registru hrvatskih branitelja, o tome ću još odlučiti”.
Anketa Ivo nije branitelj