Nije u šoldima sve, uglavnom pjevuše oni koji sa šoldima, novcem nemaju problema. Pamet u glavu, pare u džep, kažu Bračani. A s time će se složiti i naši političari nakon što guzicom ispune kakvu udobnu državnu fotelju, napunivši zbunjenom puku prije toga uši o blagostanju i kojekakvom umnom sranju. Opet, našim političarima nije jasno kako nije isto puniti paprike i sarme mljevenim mesom i puniti raji uši lažnim obećanjima.
Jer – prvo je probavljivo, no drugo se više ne može gutati. Od punjenih paprika i sarmi želudac ipak postaje pun, dok od lažnih obećanja boli glava. I krule crijeva... A kad crijeva krule, djeca plaču i tu ne pomažu ni prazni džepovi, a bogme ni puna glava crnih misli. I što je najgore, ne pomaže ni politika političara punih sebe – i punih džepova. Istina, vazda je netko bio sretniji, a netko pametniji i odvijeka su se ljudi lakše hvatali za glavu nego za motiku, no narod je davno ustvrdio: u ludoga su ovce, a u pametnoga vuna. Ali, bit će razvidno, u nas dođe vrijeme u kojemu je teško razlučiti tko je pametan, a tko lud. O ovcama i vuni ne treba niti zboriti jerbo u ovoj zemlji izvan Balkana uglavnom se bleji i nitko nikoga ni za što ne šiša. A čudna mačka vunu prede...
I ništa ne vrijedi još jedna pučka mudrost: “Prazan trbuh opominje, prazna glava nikada.” No, Bog će opomenuti svakoga, na svakomu je osobno hoće li Ga čuti i poslušati jer – sve je nama slobodno, ali sve nam nije pametno.
– Može čovjek ostati bez svega i svačega – upozorio me jednom jedan poznanik i praktični vjernik – no ne smije ostati bez Boga. Bez svega se može, bez Njega nikako. Prazan džep nije ništa u usporedbi s praznim srcem, u džep možeš strpati što ti je volja, no u srcu je mjesto samo ljubavi i Bogu. Kad ti je srce time ispunjeno, onda prazan džep i ne zamjećuješ. Kad to shvatiš, i ti ćeš s veseljem zapjevati – nije u šoldima sve...! U suprotnom, ostat ćeš bez radosti.
Gubitak posla
Taj me je savjet u početku zbunjivao, no i dao mi je razmišljati. Ali teško je razboritim biti i razborito razmišljati uz plač djece, pune glave i prazne kese, kad automobil ne ide na pišaku, kad se meso okuša tek pri ugrizu za jezik, kad je pristiglih računa više nego političkih stranaka u državi. I kad te netko bez posla i kruha ostavi samo zato što su ti oči zelene boje... U takvoj je situaciji čeljadetu srce puno gorčine, ljutnje, ništavila i boli. Ali Solomun je kazao: “Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.” Kazao je on i ovo:
“Bolji je zalogaj suha kruha s mirom nego kuća puna zaklane stoke sa svađom.” Ma kako do kruha, kako do mira u kući i u srcu kad je okolo tebe sve više njih bez srca? Lako, rekao je Solomun i gore rečeni poznanik, po zanimanju profesor, kojemu je otkaz, nakon 25-godišnje profesure, iz temelja promijenio život.
– Vidiš – kazao mi je – ja sam nakon gubitka posla bio potpuno popizdio. I svi moji u kući, a sve zato što sam ostao bez posla, a obitelj bez egzistencije. A onda sam shvatio da se moram okrenuti, inače ću ostati bez pameti, obitelji i cilja. Zaključio sam da je u nas školovanje uistinu besplatno i da sam badava išao u sve škole, da od plakanja nema ništa. Pa sam nabavio dvadesetak ovaca, okrenuo se čobanluku, zaledio mozak te počeo musti i vaditi maslo. Ne musti državu i vaditi maslo bližnjima svojima, nego musti ovce, a maslo vaditi mlijeku. Poslušao sam sebe i Thomasa Morea, koji je kazao:
“Gospodine, daj mi smisla za humor, daj mi milosti da mognem razumjeti šalu, upoznati malo sreće u životu i s drugima je dijeliti.” I svime time Gospodin me je podario i ja sam sada najsretniji čovjek na svijetu. Sam sebe sam učinio radosnim, makar su svi mislili da će me tuga razoriti. I jedino me žalosti što sam postao diktator... Ne razumiješ!? Pa zaboga, ja sam taj koji odlučuje kad će kojoj mojoj ovci glava na panj!
Upoznao sam kao reporter mnoge koji su u ovih petnaestak godina ostali bez posla, bez obitelji, bez kose, bez izgleda... Koji su ostali i bez nade i bez osmijeha, kojima je puna kapa svega. No, upoznao sam i one kojima se iz srca nisu iselili Bog i radost makar ih je tuđa volja lupila po glavi, izbivši im iz ruku jedno od najtemeljnijih ljudskih prava – pravo na rad.
E, o njima je dakle ovdje riječ, među njih će upasti i reporterova malenkost, od takvih će mu biti lakše i bolje. Jerbo će ga naučiti da se iz kože ne može, a pokazati mu što se sve u njoj može. I koji će ga upozoriti da su naše burze rada tek državne jasle na kojima se evidentiraju nezaposleni, a zaposleni na tim državnim jaslama mogu im biti od pomoći “ko ona stvar dupetu”.
Svi takvi koji su ostali bez posla i profesije, a koji nisu krenuli putem depresije i kompresije, mahom su veseljaci, susretljivci i optimisti, skromni i samozatajni. Stoga i ne čudi da žele ostati anonimci, bez volje za isticanjem imena po raznolikim tiskovinama. No, za javni savjet vazda su spremni...
– Bogu i bogatstvu se ne može služiti – kazao mi je jedan inženjer strojarstva, inače prodavač pečenih maruna u zimskom razdoblju, a u ljetnome prodavač kukuruza i kukuruznih kokica – a sretan se može biti s velikim srcem i malim prihodima.
Grijanje klupe
- Većini ovih “nesretnika”, koji su dvadeset godina “guzicom grijali” školsku klupu pa sada žive od “karijole i ispravljanja brokava”, osmijeh je uvijek na licu, a šala na usnama. Jer, ustvrdit će oni, valja se okaniti svoje mudrosti i ne treba se jačati bogatstvom. Samo je bezumnima šala grijeh...
Oni tako govore i tako bivaju, ne očajavaju i ne tragičare. A da je tomu tako, potvrđuje i primjer razvojačenog hrvatskog časnika, trenutačno u statusu hrvatskog bauštelca i oca troje malodobne djece, koji me pri svakom susretu razveseli do neba nekom životnom zgodom, pričom iz svojega zavičaja. Treba istaknuti da nijedan od sugovornika iz ove branše, visokoobrazovanih ljudi s dugogodišnjim radnim iskustvom, koji žive od “kruha s motikom”, nikada nije pomislio na suicid i nikad nitko nije pod stresom.
I nitko od njih više ne razmišlja o povratku kruhu od kojega su desetljećima živjeli, e jedino doktor sanja o ordinaciji i bolnici. Zasad to čini kao izaponoćni čuvar jednoga kafića u Splitu, baš kao što ja sanjam sigurne novinske kartice dok za volanom kombija, kamiona ili mrtvačkih kola – tutnjim domovinskim cestama, katkad i inozemnim. Ali, takav je život nas umjetnika, zaključuje Rozario Ivanac, nekada dobrostojeći ugostitelj iz Brela, a danas duhom bogati pastir na Biokovu, koji gore na planini “preko sedam brda i sedam gora”, reže kruh sa sedam kora: sebi, supruzi i petero djece. S užitkom...
Ni njemu nije propao svijet ako mu je propala rađa, za njega svaki trud ima dobitka, a bogatstvo ne traje dovijeka, baš kao što ni kruna na glavi ne dura od koljena do koljena.
Dugi popisi nezaposlenih
Popisi nezaposlenih svakim su danom sve dulji, a među ljudima koji se nađu na njima sve je veći broj onih koji su zašli u “ozbiljne” godine i teško mogu pronaći novi posao. Kad im se to dogodi pitanje je hoće li se prepustiti depresiji i beznađu ili će, kako većina junaka iz naše reportaže, smoći snage i volje, te početi novi život s poslom koji s njihovim obrazovanjem nema ništa zajedniučko. Oni koji su to napravili, kažu, spasili su se i postali zadovoljni ljudi.
