Kina nije bio običan pas. Bio je utjelovljenje dobrote, slobodnog duha, brižnosti, društven, a opet samozatajan. Tim riječima opisuju ga Karlovčani koji su s njim dijelili život na ulicama gradskih četvrti Banija, Gaza, sve do Zvijezde. Uginuo je nedavno, u jednom od dvorišta u naselju Gaza gdje je znao noćiti.
– Uginuo je od starosti, zaspao je i nije se više probudio. Svi su ga voljeli i cijenili, on je bio dio naše zajednice. Ja sam ga poznavala više od deset godina. Bio je lutalica, ničiji, a svačiji. Toliko dobrote i blagosti je bilo u tom psu. Hodao je našim ulicama, zastajkivao kod ljudi, mene je znao pratiti, čuvao me i pratio kad sam išla doma, do ulaza. Kada mi je bilo teško, znao je samo biti uz mene, kao da je znao da mi treba. Bio je čudesan. Prilazio je samo dobrim ljudima koje je susretao u svojim šetnjama, samo bi se pojavio i pridružiti se nekome na njegovu putu. I doista je razumio ljude. Znala sam mu reći: “Kina, idemo u trgovinu”, i on je uz mene hodao do trgovine. Onda bih mu rekla da me pričeka i čekao je vjerno dok nisam izišla. Naravno, i s hranom za njega kao malim poklonom – govori nam uz osmijeh i sjetu Iva Šušak, jedna od stanovnica karlovačkog naselja Gaza koja je dijelila životne trenutke s Kinom.
Iva nam kaže da je dokaz koliko je Kina bio voljen i to što je čak 800 ljudi reagiralo u jednome danu i ostavilo komentar pod objavu na društvenim mrežama da je Kina uginuo.
– Toliko pozitivnih riječi i lijepih sjećanja na ovog predivnog psa od toliko ljudi u tako malo vremena. To doista govori koliko je bio drag svima – dodaje Iva.
Kina ili Floki, kako su ga neki zvali, bio je mješanac. Nitko ne zna otkud je došao, samo se prije više od deset godina pojavio na karlovačkim ulicama. Bio je uvijek miran, neagresivan, tih. Hranili su ga dobri ljudi koji su mahom imali i svoje pse, spavao je na više adresa, u dvorištima ljudi koji su ga rado primali. Karlovačke udruge za zaštitu životinja htjele su ga i udomiti kako bi mu našli trajni smještaj, no Kina bi se uvijek vraćao na ulicu. To je bio život koji je očito htio. Veselili su mu se svi, stari i mladi, često se znao igrati i s djecom. Znalo ga je, kažu Karlovčani, pola grada. Kada bi hodao ulicama znali su mu govoriti: “Bok, Kina, kako je?”, ili: “Ej, Kina, kamo ideš?”, a on bi zastao, ponjušio ih. Bio je toliko inteligentan, kažu, da je čekao na pješačkom prijelazu i prelazio tek kada nije bilo automobila.
– Znao me noćima čuvati dok sam kao čuvar radio u noćnoj smjeni u obližnjoj tvornici. Samo bi se stvorio u gluho doba noći i proveo uz mene sate do svitanja. Znao sam mu svašta pričati, a on bi me slušao i mahao repom. Nudio sam ga i hranom, kada je bio gladan, uzeo je. Nije bio žicaroš, nije dolazio radi hrane. Ne, on je dolazio radi društva – tek je jedan od komentara Karlovčana na društvenim mrežama.
Puno je Karlovčana navelo da im je Kina bio poput prijatelja, doista je znao razabrati dobre ljude kojima je prilazio, od loših koje je izbjegavao. Nažalost, i na njih je znao naletjeti jer je dolazio i s ozljedama, no uvijek se izliječio.
– Kada sam bila potištena, u problemima, Kina mi je uvijek prilazio i šetao sa mnom, kao da mi je htio pomoći da riješim neke svoje probleme. Nedostajat će mi – neki su od zapisa Karlovčana. Iva Šušak kaže da su pokrenuli inicijativu da se Kini napravi neka skulptura u znak sjećanja na psa koji je živio sa zajednicom.
– Nadam se da će se dovoljno ljudi javiti i da ćemo uspjeti napraviti neku ambijentalnu skulpturu i postaviti je u arboretum pored Šumarsko-drvodjeljske škole gdje je Kina također šetao. Skulptura bi bila posvećena Kini, psu beskućniku koji je bio prijatelj svima, ničiji, a svačiji, ali bi govorila i o mentalitetu Karlovčana koji vole svoje parkove i životinje – dodala je Iva Šušak.
Nadam se da se se reinkarnirati u covjeka jer je bio sve ono sto bi covjek trebao biti. Cista dobrota I ljubav za sve.