Analiza izbornih rezultata posljednjih pet parlamentarnih izbora od 2000. godine otkriva nam preferencije birača u deset izbornih jedinica iz kojih se mogu iščitati neke zakonitosti, ponegdje gotovo pa standardna očekivanja. Uzimajući ih u obzir i vodeći računa koliko je lani prema D’Hondtovoj metodi izračuna mandata kojoj koaliciji ili stranci nedostajalo da izgube ili osvoje mandat, definirali smo ključne izborne bitke u pojedinim izbornim jedinicama te načinili i prognozu rezultata.
Neuspjeli eksperiment?
Sklonost lijevoj ili desnoj opciji u pojedinim izbornim jedinicama toliko je izražena da HDZ i SDP sa svojim partnerima imaju svoje pozitivne i negativne limite tako da, što god dobro ili loše učinili, njihovi izborni rezultati uvijek se kreću u određenim okvirima. Tako je u 8. izbornoj jedinici 2000. i 2011. HDZ, jer je bio kažnjen, osvojio dva mandata, a tri kad su birači bili motiviraniji, dok SDP nikad nije imao manje od sedam mandata. Ili u 3. izbornoj jedinici, HDZ je pretplaćen na četiri mandata, izuzev 2011. kad je izašao sam i osvojio tri mandata.
Dio birača obiju vodećih opcija stabilno je biračko tijelo koje uvijek glasa za njih bez obzira na sve minuse i pluseve. Oni koji su u Mostu prepoznali “treći put” i vrijednosti koje im nedostaju u politici opet će za njih glasovati jer drže da su ispunili misiju, koliko god drugima bili iritantni. Opći doživljaj okolnosti kroz koje smo prošli jest da je to bio “neuspjeli eksperiment”, za koji će jedni kriviti Karamarka i HDZ, drugi Most i Oreškovića, a treći sve njih. Premda je promjena na čelu HDZ-a motivirajuća, ako ne za desno HDZ-ovo krilo koje baš i nije usrećeno s “bruxelleskim Plenkijem”, jest za umjerenije i one za čiji je ukus Karamarkova koalicija bila isuviše desno. I stoga, u Narodnoj koaliciji, ali i Mostu, inzistiraju na tomu da jedan čovjek ne znači promjenu te da je to i dalje onaj isti HDZ koji je izazvao političku nestabilnost. Iako, strah od povratka ekipe Zorana Milanovića na vlast bit će sasvim solidan impuls za birače naklonjene desnim opcijama.
Pad Vlade, lanjski neuspjeh manjih lijevih stranaka te pridobivanje HSS-a mogli bi donijeti glasove SDP-ovoj koaliciji. Mogli bi im se vratiti birači koji su ih lani kaznili. SDP izlazi na izbore uglavnom s istim ljudima i nema razloga da njihovi birači reagiraju bitno drugačije premda im je HDZ na čelu s Karamarkom bio veća motivacija od Plenkovićeva HDZ-a. Bitna je promjena što Milanović sada ide na izbore s HSS-om, a bez laburista, što je u nekim izbornim jedinicama beznačajna promjena, a u nekima bi mogla utjecati na rezultate.
Analiza izbornih rezultata od 2000. do 2015. godine pokazuje da se ključne bitke HDZ-a i SDP-a vode u 4. osječkoj i 10. splitskoj izbornoj jedinici. Osim u tim dvjema izbornim jedinicama, promjeni mišljenja glasači su najskloniji u zagrebačkim 1., 2., 6. i 7. izbornoj jedinici, što znači da su u tim jedinicama birači najpodložniji i za tzv. treći put. Najtvrđa uporišta HDZ-u su 5. (Vukovar i Slavonski Brod) i 9. (Lika i Zadar) izborna jedinica, a SDP-u 1. (središte Zagreba), 3. (Međimurje) i 8. (Rijeka i Istra) izborna jedinica.
Dojam vara
Iako je dojam zbog izbornog uspjeha Mosta da su birači lani okrenuli leđa koalicijama HDZ-a i SDP-a, u 3., 4., 5. i 9. za njih je glasovao postotno najveći broj birača na svih pet izbora od 2000., dok u 2., 6. i 10. nisu daleko od najvećeg zbirnog rezultata. Obje koalicije ostvarile su u svim jedinicama bolji rezultat nego 2011. (osim u 8. jedinici), ponegdje i za gotovo 10 posto (9. jedinica). Ali koalicije nikad nisu bile veće, Hrvatska raste imala je šest, a Domoljubna koalicija osam stranaka. U 3., 5., 9. i 10. jedinici više od 70 posto birača glasovalo je za dvije vodeće koalicije, dok je najveća odbojnost prema njima u 8. jedinici gdje je za njih glasovalo samo 55 posto birača. To još uvijek nije najmanje jer je 2003. u 3. izbornoj jedinici za HDZ te SDP-Libru glasovalo ukupno samo 47 posto birača.
Okrupnjavanje političke scene privid je zbog velikih koalicija koje nastaju zbog visokog izbornog praga od pet posto. Dok se 2003. biralo između 412 kandidacijskih lista, lani ih je bilo nikad manje – 166. Broj neovisnih lista smanjio se s 28 na pet, samostalnih stranačkih lista s 204 na 97 i koalicija s 81 na 64, a lani je bio i rekordno najmanji broj kandidata – 2311, dok ih je 2003. bilo 5026. Najveće sužavanje izbora lani je bilo u I. izbornoj jedinici s 19 lista, dok ih je 2011. bilo 39.
Glasovi različite težine
Inače, osam izbornih lista podijelilo je sve saborske mandate. Apetiti se smanjuju jer su izborna iskustva pokazala da nije lako preskočiti izbornu letvicu i da su vlastite mogućnosti precijenili i mnogi velikani političke scene, dok je za manje to uzaludna misija. Velike stranke motivirane su okupiti oko sebe “sitnež” jer oni u zbroju ipak mogu donijeti presudne glasove za mandat više, a protivniku manje. U protivnom ti glasovi propadaju ako ne prijeđu prag od pet posto. Tako su rascjepkani pravaši (HSP, HSP Ante Starčević i HČSP) 2011. dobili ukupno 135.802 glasa i samo jedan mandat, dok je HDSSB imao koncentrirane glasove u dvije izborne jedinice pa je sa samo 68.995 glasova osvojio šest mandata, kao i Laburisti sa 121.785 glasova. HSLS sa 72.469 glasova nije imao nijedan mandat, kao ni nezavisna lista Ljube Jurčića sa 66.239 glasova, dok je Ivan Grubišić s istim brojem glasova kao Jurčić osvojio dva mandata. Lani je Živi zid osvojio ukupno 94.868 glasova, a imali su samo jedan mandat. Ukupno su lani propala 269.764 glasa, koliko su dobile liste koje nisu prešle izborni prag. Usporedbe radi, Most je s 302 tisuće osvojenih glasova imao 19 mandata.
HDZ je ocijenio da mu samostalan izlazak i pozicioniranje bliže političkom centru donose više, gdje je i prema istraživanju Pilarova barometra hrvatskog društva najveći birački potencijal jer četvrtina građana sebe tu smješta po političkom opredjeljenju, a 42 posto u spektru od blago lijevo do blago desno. Stoga im ne odgovara koalicija s desnim strankama, koje ih čine neprivlačnima umjerenim biračima, a i smanjuju im postizborne koalicijske mogućnosti s manjinama i opcijama lijevog centra. HDZ-u i Narodnoj koaliciji ide na ruku što se desnica i/ili pravaši ne mogu okupiti u zajedničku koaliciju, a iste probleme ima i ljevica jer ORaH i Laburisti ne mogu s Ivom Josipovićem, a u manjim koalicijama teško će proći izborni prag. Kako 14. “granični” mandat najčešće dijele dvije najjače opcije, oni imaju i najveće koristi od neuspjeha lijevih i desnih malih stranaka. Stoga je zanimljiva koalicija Živog zida, Promijenimo Hrvatsku i Franka.
I neujednačen broj birača po izbornim jedinicama dovodi do apsurdnih situacija tako da je lani, primjerice, Hrvatska raste u 4. izbornoj jedinici s 55.077 glasova osvojila pet mandata, dok su Domoljubnoj koaliciji u 7. izbornoj jedinici za pet mandata trebala 81.092 glasa, dok je Hrvatska raste sa 625 manje glasova u osmoj jedinici osvojila sedam mandata.
Rizici i taktike
Lanjski su izbori pokazali da su važni i preferencijalni glasovi jer je tako izabrano 55 zastupnika ili 38,4 posto, dok je preferencijalno glasovalo 66,5 posto birača. U tom je smislu i HNS-ovo ponovno “omalovažavanje” Anke Mrak-Taritaš možda samo dio dogovorene izborne taktike kojom zbog njezine izražene popularnosti riskiraju računajući s njezinim dodatnim mandatom. Zbog toga Narodna koalicija snubi laburisticu Nansi Tireli, a HDZ Ružu Tomašić, Dragu Prgometa, Jadranku Kosor, Milana Kujundžića... Mogu neki kandidati biti stoput bolji kandidati od njih, ali kakva korist ako su nepoznati u svojoj izbornoj jedinici. HDZ ponegdje više nego skroman preferencijalni doprinos kandidata koalicijskih partnera na lanjskim izborima može više nego nadomjestiti stavljanjem na listu svojih kandidata koji će privući i glasove desnice.
Dok Plenković obilazi narod, Narodna koalicija se valjda organizuje u ćelije i sprema 8. neprijateljsku ofenzivu. E kad Beljak i Zoki krenu u narodnu ofenzivu sa svojim kiselim osmijesima koji jasno govore da ni sami sebi ne vjeruju više...