Osobno, baš i nemam neko mišljenje o tom virusu, po meni je to samo još jedna prosječna gripa s natprosječnim marketingom, ali što ja znam o tome? Ne bi valjda čitav planet u istom taktu zaplesao na tom balu pod maskama da to zaista nije nešto katastrofalno? Zato sam i sam savjesno poštovao sve propisane mjere koje je negdje preporučila Struka, a negdje naredila Nestruka, ovisno o tome u kojem dijelu regije te je zapalo da se rodiš. Da se razumijemo, uz dužno poštovanje prema svim mogućim paraiscjeliteljima, prema čudotvorcima koji liječe sinuse putem WiFi-ja, i babuskarama koje čupkanjem obrva otklanjaju hemoroide, ja i dalje poganski vjerujem u suvremenu medicinu. Za mene je Struka oduvijek bila neprikosnovena, iz nekih osobnih razloga dobri duhovi koji su lebdjeli odjelom intenzivne njege u novosadskoj bolnici postali su moji heroji davno prije nego što ih je Nestruka silom prilika uopće i otkrila.
Nestruka u udarnom terminu
A pojava roskastog virusa naučila me je između ostalog da na televizoru postoje i neki kanali koji nisu sportski, i na jednom od njih počeo sam pratiti i jedini reality koji je imao smisla, onaj s profesoricom Markotić, docentom Capakom i ministrima Berošem i Božinovićem. Kakav sam fan bio najbolje pokazuje podatak da sam taj serijal pratio sve dok nije krenuo zaplet oko toga jesu li svi članovi iste političke stranke ili ne, ali na sreću, tad se već i famozni „kovid 19“ pojavljivao samo epizodno, tako da po svemu sudeći nisam propustio ništa bitno... Epidemija, dakle, nije prošla kad su ponovo proradili vrtići, tržnice ili javni prijevoz. Epidemija je naglo završena kad je Nestruka ponovno odlučila uzurpirati sve udarne termine... Na spomenutom televizoru, u podgrupi „informativni“, program na koji sam se u vrijeme karantene navukao, emitira se u tri varijante, gdje se logo razlikuje samo neznatno, po inicijalima „SR“, „HR“ i „BiH“.
Naizmjenično sam prebacivao kanale, ne iz jugonostalgičarskih razloga, nego naprosto u želji da nekako eskiviram reklame, i što je veoma zanimljivo, iako se na sva tri programa pričalo o skorim izborima, od slučaja do slučaja potpuno se mijenjao predznak s kojim pratiš ta zbivanja. Ako bih se zatekao na nekom od „druga dva“ kanala, onda bih sa smiješkom pomislio: „Bože, kakvi su ovo kreteni“, a ako bi se zatekao na „svom“, s očajem bih pomislio: „Bože, kakvi smo mi kreteni“.
Drevna pandemija koju nisu izazvali slijepi miševi nego zaslijepljeni sapiensi ne popušta, broj izliječenih je zanemariv, broj novooboljelih primjetan, virus vlasti ne bira puno koga će zaraziti. I u skupštinama i u Saboru već je bilo puno umjetnika, i s navodnicima i bez njih, bilo je tu i književnika i članova filharmonije, bilo je i karakternih glumaca i komičara, izrabljenih baletana i rashodovanih pjevača i kao da se godinama čekalo još samo na vrsnog imitatora. No ne bih dalje o tome, bojim se da počinjem zvučati kao pesimist, a u stvari sam sve veći i veći optimist kad je riječ o mojoj prognozi da će svijet uskoro propasti... No bolje da se vratim koroni, dok njoj ne padne na pamet da se vrati meni...
Bila jednom jedna planeta
Lokalna Nestruka je, dakle, donijela i uredbu po kojoj se “matorcima” potpuno zabranjuje izlaz na ulicu, pa je i mene JMBG podlo prokazao vlastima. Uvršten sam u „rizične“, što i nije bila velika promjena, kao što ni policijski sat i karantena nisu bili ništa novo. Mislim da mi je sve to ustvari prije došlo kao rekreacija, jer još početkom devedesetih događalo se da zbog vojne policije i po dva mjeseca ne smijem iz kuće, a također se već desetljećima mjeri i vrijeme otkako sam se samoizolirao od idiota. Sve u svemu, svaka čast koroni, ali malo su me “štelali” na koronarnom četiri mjeseca prije nego što je pandemija proglašena, što znači da je za mene “žurka” počela još tada. Ne samo da za nezaboravni predbožićni koncert u Osijeku nisam imao liječnički blagoslov, nego mi je umjesto toga postavljeno trik-pitanje planiram li možda i umrijeti na sceni?
Među nama rečeno, ne planiram umrijeti uopće, pa samim tim ni na sceni, takvu narcisoidnost sebi ipak ne bih dopustio. Doduše, istina je da bih tih dana bio glavni s nekoliko milijuna pregleda na društvenim mrežama, ali svima bih ostalima vjerojatno totalno upropastio večer, što nije u skladu s mojim shvaćanjem koncerta... No sva ta razmišljanja sad su ionako deplasirana, jer je u međuvremenu korona preuzela monopol na umiranje, i veliko je pitanje kad će ponovo itko imati prilike da umre onako, „za svoju dušu“. Kako stvari stoje, kad padne i posljednja žrtva epidemije, to će po svemu sudeći značiti da više nitko neće ni umirati na ovom svijetu. Priznajem da nisam nadaren za statistiku, u doba nikad prežaljenog kviza „Brojke i slova“ briljirao sam kod slova, cifre mi baš nešto i nisu išle od ruke. Tako i sada nikako ne uspijevam uskladiti broj oboljelih s brojem izliječenih i preminulih, ali rekoh da sam antitalent za matematiku.
Svojedobno, na poligonu Jakuševac, stariji vodnik Stojić takve bi nedoumice razrješavao rečenicom „Ima ‘ko misli o tome!“, ali i tada me je to više brinulo nego što me je smirivalo. Odmalena imam tu ružnu naviku da mislim, i ako se je do sad nisam riješio, bojim se da i neću. Da ne bude zabune, ne vjerujem u teorije zavjere, ali među nama budi rečeno, ne vjerujem ni u mnogo toga drugog, a posebno ne u kojekakve osmišljene apsurde, uz sav pijetet prema svima koji su se pod okriljem epidemije upokojili prethodnih mjeseci. Po staroj izreci, u svakom zlu postoji i nešto dobro, i to je u ovom slučaju izreka koja je sama sebi najbolji primjer: u ovom zlu je dobro to što u silnoj masi zla koje nas je zadesilo postoji, dakle, i razmjerno veća količina dobrog. Doduše, kurs možda trenutačno i nije najpovoljniji po „dobro“, ali od nečeg se mora početi. Bilo bi najsigurnije početi s „Bio jednom jedan planet“, što možda odmah vuče na bajku, ali da nije bajki, kako bismo ružne stvari ikad objasnili na nešto ljepši način?
Nitko ne pobijedi kad dođu ljudi
Bio, dakle, jednom jedan planet, na kojem je od pamtivijeka sretno vladala dobra kraljica Priroda. Ali naišlo je neko turobno vrijeme kad se uhodani slijed poremetio, rijeke su počele teći uzvodno, cvjetovi su se počeli otvarati noću, i podanici su počeli brisati granice i pomicati ih po svom. Kraljica je strpljivo čekala da se prizovu pameti i mudro je dopustila da granice među poljima i imanjima odrede između sebe. Ali kad su počeli remetiti i unutarnje granice, koje je ona odredila u svakom od njih, kraljica Priroda uvidjela je da nema dalje. Prerušila se u prosjakinju Koronu, i takva se zaputila svojim kraljevstvom. Zatekla je prizore koji su je i naveli na taj put.
Sretala je teturavu djecu omamljenu prahom ništavila, nailazila na vragolike bradate žene u dugim crvenim satenskim haljinama, raspjevane pred lađama na devet katova, kao iz devet Danteovih krugova, zastajala pred bodljikavim žicama u koje su se upleli repovi papirnih zmajeva ponesenih istočnim vjetrom k varljivim kulama zapada, zbunjeno se povlačila u sjenu uzavrelih ulica na kojima se prodavalo ono što se nikako ne bi smjelo prodavati i gdje se kupovalo ono što se nikako ne bi smjelo kupovati. I osjetila je sve to kao brazgotine na svom licu, na svojoj koži, kao brazde, kao ružne ožiljke nanijete iz čiste obijesti. Eto, ispalo je dobro što je ovo krenulo kao bajka. Jer u bajci je kraljica Priroda tad mogla nekim čudom stati na put svemu tome. Zaustaviti sve što ima kotače, i prizemljiti sve što ima krila. Rascvrkutati ptice, razbistriti more, usporiti kazaljke na tornjevima. U bajkama obično pobijedi onaj tko treba, vile i vještice se malo dohvate, ali se do kraja već dogovore. Čim se tu umiješaju i ljudi, obično ne pobijedi nitko, a i kad pobijedi, pobijedi onaj tko nikako ne bi trebao. Nekad i ne shvatimo da smo u bajci, sve dok ne budemo prognani iz nje... Rekoh da je mene korona resetirala.
Poslije ponižavajućih mjesec dana nametnutog pritvora, Nestruka je velikodušno donijela odluku da mi iz „Kluba 65+“možemo šetati unutar intervala od dva sata, na šesto metara od kuće, gotovo kao šnauceri i zlatni retriveri. Moje shvaćanje dostojanstva nalagalo je tihi bojkot, pitali su me zašto se ne švercam kad poznajem sve policajce u gradu. Rekoh da se ne švercam upravo zato što poznajem sve policajce u gradu, ali to već zalazi u moje shvaćanje odgoja. Ipak, dogodilo se da nitko od „nerizičnih“ iz porodice ne smije na ulicu za vrijeme policijskog sata, a nešto je trebalo hitno dostaviti Jovani, tako da se ovaj hrabri ilegalac usudio prošuljati čak na drugi kraj okupiranog grada i obaviti taj zadatak. Bilo je dovoljno da provedem pola sata nasamo s Novim Sadom, pa da sve dođe na svoje.
Prošao sam ulicom za koju je moj djed uporno govorio Pašićeva, iako smo ga svaki put ispravljali da je sad Svetozara Markovića. Negdje na sredini postoji kafić u kojem smo se Olja i ja obično nalazili, idealan zbog okruglih stolića sa samo dvije stolice, u bašti, gdje ti se nitko od daveža ne može uvaliti. Te prilike nazivali smo „Una dona per amico“, po omotu jedne stare ploče Fabrizija De Andrea, uz koju smo se upoznavali, baš je mogao i meni prepustiti da napišem tu pjesmu. Kafić je naravno bio zatvoren, i nije bilo doslovno nikoga u čitavoj toj dugoj ulici, koja se, uzgred, danas ponovno zove Pašićeva. Od Saborne crkve do katedrale ni žive duše, jedino sam krajičkom oka uspijevao na trenutke uočiti nekog starca s maskom na licu, koji me je uporno pratio puzajući hitro preko izloga, kao gušter.
Na potpuno pustom Trgu Slobode, na kojem bi kiša uzalud tražila mjesto gdje bi mogla pasti one večeri kad smo prošli put tu svirali, vladala je mrtva tišina, i nadao sam se da će negdje zazvoniti barem neki zagubljeni ton tambure, kao ispušteni novčić, ali to se nije dogodilo. Uplašio sam se da ne čujem ništa, a zapravo sam čuo tišinu bolje nego ikad dotad. Kažu da korona oduzme osjetila onima koje savlada, ali nitko me nije pripremio na to da izoštri osjetila onima koje zaobiđe. Odjednom sam i u vjetru razaznao miris kose svoje djece, svojih unuka, a pod jezikom osjetio magiju one suhe grožđice iz prvog sladoleda od punča podijeljenog s čudesnom djevojkom iz „studenjaka“. I vratio sam se kući uvelike prije vremena, ne iz straha od Nestruke, nego iz želje da što prije vidim što ta djevojka trenutno radi.
Posljednji put kad sam ulicom Jovana Cvijića išao sredinom, od kraja do kraja, vukao sam saonice za sobom, i asfalt je na par mjesta čudno zaškripao pod koracima. Tad sam već znao da će za Oljin rođendan tamburaši pod prozorom svirati pjesmu koju je opisala u svojoj knjizi, koje se nitko osim nje nije sjećao, znao sam i da ću naučiti te riječi na mađarskom, i otpjevati joj jednu strofu, ali nisam ni slutio da će je to toliko dirnuti. Napisao sam, eto, tolike stihove da je zadivim, a to nikad nisam uspio kao kad sam joj otpjevao stih iz pjesme koja nije moja, i, što je najgore, uopće mi nije bilo krivo zbog toga...
Osjetilo slobode
– Tako bih voljela da nekamo putujemo... Da vidim more... – Postoji definitivno i osjetilo čežnje. I slobode. I još neka osjetila za koja ni ne znamo, i za koje je potrebna neka glupa pandemija da bi ih pokrenula. Putovanja su postala manija, a ne nešto čemu se radujemo, od silnih rezervacija, transfera, bukinga i vaučera, negdje nam se zagubilo onoliko more. Uvijek sam zavidio likovima koji žive na obali, ali oni nikad neće imati ono što mi imamo, a to je ushićenje one krivine pruge s koje veliko plavetnilo ugledamo prvi put. Korona nas je resetirala do zaboravljenih nježnosti, do radovanja onima koje volimo, do zvuka tambure, čarolije rođendana, do djetinjeg nemira pred putovanje... Pametnom čovjeku dosta... Što se mene tiče, onaj glupi „drugi val“ uopće nije neophodan.
