Stanovnici se haaškog pritvora ne sukobljavaju u svakodnevnim susretima. Štoviše, druže se, kartaju, igraju odbojku, kuhaju, gledaju utakmice i na neki su način postali ekipa čija se sudbina kuha u zajedničkom loncu. Nije tajna da su iz haaških ćelija slali poruke o tome kako Bosnu i Hercegovinu netko treba ustrojiti na načelima suživota koji postoji među njima. Oni su, čini se, našli razumijevanje jedni za druge pa je tako jedan od političkih vođa bosanskih Srba Momčilo Krajišnik gotovo zaplakao kad su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić u utorak, nakon četiri godine i 17 dana u pritvoru, dobili oslobađajuću presudu i pošli kućama.
Krajišnik najčešće s Tutom
- Nije plakao, ali bilo mu je teško kad smo se pozdravljali. Imali smo veoma korektan odnos, prva dva dana razgovarali smo samo o politici, a onda smo počeli mijenjati teme i razgovarati o svemu - pričao nam je u prvim satima slobode Zoran Kupreškić.
- U tim prvim razgovorima pokušao sam ga podsjetiti na pismo koje smo mu poslali kad je bio član Predsjedništva BiH. No jednako smo pismo poslali Krešimiru Zubaku, Aliji Izetbegoviću, pa Madelaine Albright... Htjeli smo dobrovoljno dati iskaz jer zapravo nemamo ništa s onim što se dogodilo u Ahmićima. Krajišnik se nikako nije mogao sjetiti te podrobnosti. Tek nakon mjesec dana upalila mu se lampica. Rekao je kako se sjeća da je Zubak govorio da mi tražimo razgovor i kako ima pouzdane informacije da nismo bili u Ahmićima. Možda je on u tim prvim danima pritvora, kad se čovjek plaši i svoje sjene, mislio - ma što oni meni to sada lupetaju o nekakvim pismima, što mene to briga.
Momčilo Krajišnik se, priča dalje Zoran, prije dolaska u njihov blok najčešće družio s Mladenom Naletilićem Tutom.
- Prema njegovoj priči zaključio sam da simpatizira Tutu jer je u našim prvim susretima stalno pričao o njemu s velikim poštovanjem.
No trojica Kupreškića, a potom Vlado Šantić i Drago Josipović, koji pripadaju takozvanoj Viteškoj skupini i koji su haaško vrijeme trošili uglavnom zajedno, vrlo su se rijetko viđali s Tutom. Vidjeli bi ga tek na svetoj misi koju bi svećenik služio jedanput na mjesec. Tuta nikada nije bio s njima u bloku, ali zato su povremeno viđali Vinka Martinovića Štelu.
Gimnastika s Blaškićem
- U početku smo samo molili Boga da što dulje budemo zajedno i kartama razbijemo depresiju. Po cijeli dan igrali smo remi, vodili tablice tko ima više pobjeda. Ispunili smo cijele bilježnice. Neki su nas zatvorenici pokušali zaraziti kockanjem, ali nikada nismo igrali u novac - priča Zoran o njihovim prvim danima u Haagu.
- Nas smo šestorica uglavnom bili zajedno, jednostavno se nismo dali odvojiti i to nam je uspjelo. Poslije smo brat Mirjan i ja uveli vježbe. Nismo ih radili baš svaki dan, ali često nam se znao priključiti i Tihomir Blaškić. Tek nakon nekoliko mjeseci mučenja s njihovom hranom, počeli smo sami kuhati. Drago je bio najbolji za štednjakom.
Hrvati su bučno proslavili uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u u Francuskoj 1998. godine. Poslije svake pobjede čulo bi se lupanje i veselje. Jednako tako, Srbi lupaju kad jugoslavenska reprezentacija igra dobro. Gledanje televizije jedan je od glavnih hobija haaških stanovnika, ali često je i izvor vrlo važnih informacija. Zoran je čak uvjeren da su bolje informacije imali oni u pritvoru nego njihovi Vitežani na slobodi.
Milošević s Hrvatima i Bošnjacima
Dolazak danas najpoznatijeg stanovnika pritvora Slobodana Miloševića haaške "džombe", kako se zovu oni s duljim stažem, pratile su izravno na CNN-u. Iako je svijet s posebnim zanimanjem pratio njegovo uhićenje, današnji sustanari, dojučerašnji politički i vojni protivnici ili suradnici, sve su promatrali s vrlo malo uzbuđenja.
- Počneš disati drugačije, sredina te jednostavno promijeni. Počneš misliti tuđim mozgom jer samo se tako možeš obraniti. Zato ni na Miloševićev dolazak jednostavno nismo mogli reagirati jer ne znam što bi zapravo trebali uraditi - zašto bi se veselili ili tugovali? Čovjek je došao u Haag i za početak proživljavat će ono što smo svi mi prošli - prisjeća se Zoran.
Nije ga često viđao, samo kroz staklo. Najčešće se šeta sam, ali ako je netko s njim u društvu, onda, što danas djeluje apsurdno, to nisu Srbi. Najprije se nekoliko puta susreo s hrvatskim generalom Rasemom Ademijem s kojim je razmijenio nekoliko kurtoaznih rečenica. No Ademi sada gotovo sve vrijeme provodi s Blaškićem, a Milošević se druži s generalom Armije BiH Enverom Hadžihasanovićem!
- Ne znam kako bih opisao dojmove razgovora s Ademijem, ali najjednostavnijim rječnikom - čini mi se da je taj čovjek tamo zalutao. Ne znam kako može biti zločinac, uvjeren sam da je potpuno nevin. Nije mi jasno kako je uopće došao u Haag, tko mu je to namjestio... Ali, ako imaš čin ili visoku političku funkciju, jao tebi, tu je odmah stotinu pipaka koji te napadaju i nema načina da se obraniš. U mom je procesu svjedok lagao da sam bio nekakav zapovjednik. Da nisam dokazao suprotno, tko zna što bi bilo od mene. Ademi je general, razvlačit će ga, ali neka mu Bog pomogne - kaže Zoran.
Sjeta za Josipovićem
Dok se u hladovini kafića Grebe u središtu Viteza prisjeća dojučerašnjih cimera, hladnih hodnika po kojima se šetao do kartaškog stola ili sudnice u kojoj je u utorak podigao dva prsta i izborio pobjedu, kao da mu je u oku zasjao komadić sjete. U Haagu je ostao njegov prijatelj Drago Josipović, a Zoran tvrdi kako je kriv koliko i on te ostala dva Kupreškića.
- S nekim ste posebno dobri, a sad su vam ga otrgnuli. Nas su oslobodili, ali Dragu su ostavili. I on je ostao bez komadića svojeg života, jednako kao i mi. Ali, mi smo na slobodi, a on će sada na robijanje negdje u Norvešku ili Island. Pitaj Boga kamo će ga poslati. I kako sada mogu vjerovati tome sudu koji hladno pošalje nevina čovjeka u okove?
Pišu Robert Bubalo i Zdenko Jurilj
