Druga obljetnica “Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“, koju su papa Franjo i veliki imam džamije Al-Azar, Ahmed Al-Tayyib potpisali u Abu Dhabiju, povod je za razgovor s dr. Vanjom-Ivanom Savić, izvanrednim profesorom na Pravnom fakultetu u Zagrebu na kojem predaje 'Teoriju prava' i 'Religiju i pravne sustave Bliskog istoka i sjeverne Afrike' te kao predavač drži kolegije 'Ljudska prava' i 'Hrvatsko društvo i vjerske slobode' na Fakultetu hrvatskih studija. Dr. Savić pravni je savjetnik Hrvatske biskupske konferencije pri uredu Katoličke crkve u Europskoj uniji te član Afričkog i Međunarodnog udruženja za pravo i religiju, a bio je i član 'Povjerenstva za suočavanje s prošlošću'. Ekspert je za odnose Crkve i države te naš vodeći stručnjak za pravno uređenje rada vjerskih zajednica i vjerskih sloboda, pravo i međuvjerski dijalog, posebno između kršćana i muslimana, te vjersku prisutnost u javnom prostoru.
- Drago mi je da mogu nešto reći na ovu temu, posebno zato što ekumenskoj i međureligijskoj važnosti prava dajem posebno mjesto u okvirima bavljenja Bliskim istokom i sjevernom Afrikom, onim dijelom svijeta o kojem visi budućnost i mir država i naroda koji crpe svoju moralno-pravnu snagu iz tradicija povezanih s islamom, kršćanstvom i židovstvom. Jer, znate, svaka religija je ujedno i pravni sustav. Za onoga koji vjeruje, ona često stvara jednak ako ne i veći osjećaj odgovornosti od onoga koji pojedinac ima prema državi čije propise često poznaje manje od onih vjerskih. To ponekad može biti i problem, jer je obveza svih poznavati i poštovati propise zemlje u kojoj se živi. U kršćanstvu je to lijepo skrojeno, Bogu božje, a caru carevo, što naravno ne znači da vjera i država trebaju biti (potpuno) odvojeni, no to je rasprava za neku drugu prigodu - kaže dr. Savić.
Je li ideja deklaracije zaživjela nakon dvije godine?
Deklaracija je vrhunski povijesni dokument. Nismo ni svjesni koliko je on važan kao opće civilizacijski tekst. Znameniti profesor njujorškog sveučilišta J. H. H. Weiler u obraćanju Europskom sudu za ljudska prava u predmetu Lautsi protiv Italije u kojem je odlučeno da križ u učionici ne vrijeđa ljudska prava nevjernika, dramatično naglašava da razlike u suvremenom svijetu i svjetonazorska pitanja više neće toliko biti na relaciji židovi-kršćani-muslimani već na relaciji vjernici-nevjernici. U tom smislu ova deklaracija ima još veće značenje; ona se obraća ne samo kršćanima i muslimanima već svim ljudima svijeta. Za razliku od dokumenata UN-a koji progovaraju o sličnoj tematici, ona ipak unosi značajnu novinu u dokument koji isto tako poziva na zajedničke vrijednosti. Ona unosi Boga, Božju milost i Božji plan za čovjeka i njegov mir. Ona želi reći 'mi vjernici (kršćani i muslimani) računamo na Boga i s Bogom. Molimo Vas da to uvažavate, a mi ćemo uvažavati vas, te kroz to uvažavanje možemo održati ljudsko bratstvo i mir u svijetu'.
Možda se na prvi pogled ne vidi, ali papa Franjo nastavlja tradiciju započetu s enciklikom Nostra Aetate sv. pape Pavla VI. te na djelovanje sv. pape Ivana XXIII. koji je bio izraziti pobornik međuvjerskog dijaloga. Njemu u čast postavljena je ploča na velikoj Sinagogi u ulici Dohány u Budimpešti te kip ispred crkve sv. Antuna u četvrti Beyoğlu u Istanbulu, s natpisom, papi prijatelju Turskog naroda. U tom duhu su bili i susreti s vjerskim vođama sv. pape Ivana Pavla II, koji su se nazivali 'Duh Asiza.' Sva trojica papa su pripremili teren za ono što je papa Franjo potpisao prije točno dvije godine.
Koje su njezine glavne značajke?
Ona obuhvaća sve najbitnije iz brojnih međunarodnih dokumenata vezanih uz zaštitu ljudskih prava, ali je njegovo težište na povezanosti s Bogom koji je čovjeku dao dostojanstvo iz kojeg proizlazi pravo i dužnost svih religija i ljudi vjere da se istinski bore za mir, uzajamno razumijevanje, ljudsko bratstvo i međusobno poštovanje. Posebno se ističe sloboda kao temeljni ljudski koncept kroz slobodu izražavanja vjerovanja, misli, izražavanja i djelovanja. Dakle, nema prisile u vjeru, a sloboda, pa i ona da se drugačije, pa i 'krivo' misli, je Božji dar: nije dar 'krivo mišljenje' već sloboda da se i 'krivo misli'. Bez takvog dara ne bi ni bilo moguće da čovjek bira između dobra i zla, osluškuje i slijedi savjest i onda da kao takav dolazi pred Boga, na koncu svog života, sa svime onime što mu je ta sloboda omogućila i kako ju je živio.
Uvažava pravo na različitost?
Pravo da se bude drugačiji nalazi se u srcu ovog dokumenta, kršćanin mora poštovati muslimana i obrnuto. Bog nas je očito postavio na razne dijelove svijeta, u različite vjere i kulture. Ako znamo da nitko od nas nije birao svoje roditelje i hoćemo li se roditi primjerice u Hrvatskoj ili Kuvajtu, onda nema i ne smije biti poprijekog gledanja i eventualne odgovornosti što drugačije živimo ili poimamo. No, za kršćanina posebno to ne bi smio biti problem, jer on zna da se u njegovoj vjeri, svi ljudi spašavaju po Kristu. Tu dolazi do izražaja osnovno učenje sv. Tome Akvinskoga koji je govorio o naravi stvari i povezanosti ljudi s Bogom ili prirodom (Deus sive natura). Govorio je da čak i oni koji nikada nisu čuli za 10 zapovjedi božjih ili pak Zapovijed ljubavi, imaju taj zakon upisan u svojoj savjesti, u svom srcu. Po toj osnovi svi se mogu spasiti.
Deklaracija to osvješćuje: univerzalnost ljudskog postojanja i to da Bog voli sve ljude - i Hrvate i Srbe i Čileance i Saudijce i Indijce i Kineze itd., jer su svi na njegovu sliku stvoreni. Spoznaja da smo svi djeca Božja, kreacije Božje, poziva na univerzalno buđenje ljudskosti, a da pri tome zadržimo ljepotu svojih nacionalnih i vjerskih identiteta. Prihvaćati da smo različiti nikako ne znači da nemamo pravo promicati svoja uvjerenja i nikako ne znači prihvatiti relativizam. Primjerice, kršćanin dobro zna da je Isus Krist sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek, te tu vjeru može živjeti kao istinu i kao takvu ju nuditi drugima; no kroz ovaj dokument, čini mi se, nudi mu se nadgradnja vjerovanja, osvješćivanje da je Bog mnogo veći od svega onoga što mi možemo shvatiti i pojmiti. A i ono što je 'privilegij' vjerovanja svakog vjernika da je baš njegova vjera istinita, mora biti u korelaciji s onim 'da svi budu jedno'. To je misterij. Što to 'jedno' znači? Čini se da je 'jedno' baš u činjenici svi su ljudi braća.
Deklaracija je poziv na buđenje ljudskosti i poziv na suprotstavljanje sukobima, i to na svim razinama - ona je upućena svima. Meni kao znanstveniku i društvenjaku posebno je važan dio u kojem se pozivaju 'intelektualci, filozofi, religiozni ljudi, umjetnici, medijski djelatnici i ljude kulture diljem svijeta da ponovno otkriju vrijednosti mira, pravde, dobra, ljepote, ljudskog bratstva i zajedničkog života kako bi potvrdili važnost tih vrijednosti kao sidra spasenja za sve trudeći se promicati ih posvuda'. 'Pravda utemeljena na milosrđu put je postizanja dostojanstvenog života na kojeg svako ljudsko biće ima pravo'. Posebna pažnja se posvećuje zaštiti vjerskoga života, bogomolja te ukazuje na terorizam i uništavanje svetinja (hramova, crkava, džamija) kao odvratni ne vjerski čin protivan vjeri i međunarodnom pravu. Posebno je važno ukazivanje na potrebu zaštite dostojanstva žena te pravo djece da odrastaju u obiteljskom i zdravom ozračju. Ukazuje se na napade na instituciju obitelji kao temeljnu jezgru društva, koji se prokazuju kao jedno od najvećih zala današnjeg vremena. Ovo su samo neke od proklamacija.
Kakav je trenutačni odnos kršćanstva i islama u svijetu?
Pitanje je kompleksno, ali s obzirom da je za mene čaša uvijek do pola puna, a ne prazna, reći ću da su odnosi dobri. Odnosi na najvišoj razini, što dokazuje i ovaj dokument iz Abu Dhabija, koji definira da su dobri odnosi između Istoka i Zapada neosporna recipročna potreba. Ovaj dokument je dokument prijateljstva, ali i dokument ljubavi prema Bogu i mirotvorstvu. 'Blago mirotvorcima jer će se sinovima Božjim zvati'. Isus ne govori 'blago katolicima' ili 'blago pravoslavnim mirotvorcima', već je taj poziv upućen svima. Takvi će onda biti djeca božja jer je Stvoritelj Bog mira. Bog nije samo češki ili hrvatski Bog ili katarski ili marokanski, Bog je Bog svemira. U islamu je jedno od imena za Boga i Selam (Mir), u to vjeruju i kršćani. Dakle, oni koji čine mir su djeca Božja na svim stranama. Naravno dato iritira one koji žive od tribalizacije i podjela koje su im neophodne da bi se osjećali sigurno, ali u podjelama jest onaj koji dijeli (Diabolos). To naravno ne znači da ne smijemo svoje voljeti, njegovati, pa ček i dičiti se, smijemo, ali onako kako bi to bilo u Božjem duhu, s ljubavlju za druge. U mnogim zemljama muslimani i kršćani žive u slozi, u drugima je pak suživot opterećen mnogim nedaćama.
Nedavno sam bio u Nigeriji, zemlji opterećenoj podjelama i sukobima, najrazličitijih vrsta, pa i onih vjerskih. Nekoliko dana prije mog dolaska nekoliko katoličkih svećenika je ubijeno na sjeveru (većinski muslimanskom dijelu zemlje); svi muslimanski čelnici koje sam upoznao bili su zgroženi, a katoličkog biskupa grada Sokota Mathewa Hassana Kukua (kako su i tu imena isprepletena!), biskupije okružene muslimanima, gdje su kršćani tanka manjina, upoznao sam prije odlaska na komemoraciju te mi je rekao da se za njega i njegovu sigurnost brinu najviše upravo muslimani. Od terorističke skupine Boko Haram najviše pate upravo muslimani koji se ne slažu s onim što Boko Haram radi. S druge pak strane postoje zemlje Bliskog istoka, Afrike i Azije u kojima je položaj kršćana težak, posebno nakon porasta radikalizacije posljednjih godina. U tom smislu zadatak je europskih muslimana koji stalno ukazuju da se ne slažu sa radikalnim skupinama koje čine zlodjela, da nađu načina da postanu još vidljiviji u kritiziranju nedopustivih ponašanja nespojivih s Islamom. Primjerice, ako se vandalizira crkva u nekoj većinski muslimanskoj zemlji, mora se naći načina da se takvo ponašanje javno osudi i da se solidarizira s kršćanima te zemlje. Kršćani na Bliskom istoku pripadaju drevnoj izvornoj zajednici koju treba zaštititi. Drevne katoličke zajednice i kršćanske Crkve bogatstvo su Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Problem vidim u tome, da prosječan Hrvat i katolik, čini mi se, pojma nema da postoje druge katoličke Crkve osim rimokatoličke. Tu smo zakazali u edukaciji. Svaki rimokatolik je katolik, ali nije svaki katolik rimokatolik. Katolička crkva se sastoji od 23 ravnopravne crkve na čelu sa papom u Rimu. Kaldejska katolička crkva i oko 250 tisuća kaldejskih katolika u Iraku, sirijska katolička crkva, armenska katolička crkva, melkitska katolička crkva, maronitska katolička crkva libanonskih katolika (predsjednik Libanona je katolik) itd. Nažalost pod naletima islamskih militanata mnogi su stradavali. Jesmo li mi nešto o tome znali ili smo previše eurocentrični ili pak previše mislimo da svi trebaju znati samo za naše probleme kada ih ima? Evo to ova deklaracija može 'isprovocirati' kod naših katoličkih vjernika: da postanu svjesni svoje braće katolika, pa onda ostalih kršćana, a onda i svih ljudi dobre volje. Ona je šansa za preokret. Ponavljam, ona pretpostavlja vrednovanje vlastitih vrijednosti koje moraju biti općeljudske, a sve kroz uvažavanje drugih. Uostalom koliko se ljudi upitalo što na grčkom znači riječ katolikos, univerzalni ili sveopći.
Kršćani i muslimani kod nas?
Unatoč svim razlikama kršćani i muslimani na ovom prostoru čine homogenu europsku kulturnu cjelinu. Naravno da je naša povijest opterećena osvajanjima, ratovima, stoljećima u kojima je Hrvatska stvarno bila antemurale cristianitatis i mnogo patila. U tom smislu nema ništa loše biti ponosan na svoju povijest i odolijevanja prije svega otomanskoj okupaciji. Povijesna neprijateljstva treba pretvoriti u prijateljska poznavanja i uvažavanja, pa je stoga primjerice Turska danas prijateljska zemlja i važan partner Hrvatskoj. Kao narod očuvali smo kulturu, vjeru i identitet. Ipak i prije svega, na odnose između religija u našim prostorima uvijek se gleda kao na nacionalne odnose, obzirom da u najvećem dijelu dolazi do preklapanja nacionalnog i vjerskog tako da su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini javile tenzije, koje su nažalost pratnja ratova. To je to sigurno, barem dijelom, utjecalo i na odnose između vjerskih zajednica. No ipak, ne smije se zaboraviti udio Bošnjaka (i ostalih) koji su se borili za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Volio bih da su ta vremena iza nas.
Inače, današnji odnosi su puni uvažavanja i poštovanja. Kardinal Josip Bozanić i muftija Aziz ef. Hasanović imaju izvrsne odnose. Ovdje ne mogu ne pohvaliti konferenciju koju je Islamska zajednica zajedno s HBK organizirala povodom prve obljetnice potpisivanja Deklaracije o ljudskom bratstvu. To je bio vrhunski vjersko-politički događaj, a Hrvatska se pokazala u najboljem mogućem svjetlu.
Treba li hrvatski model uređenja odnosa između Islamske zajednice i države biti prototip za ostale europske zemlje?
Često o tome govorim i pišem. Vrlo često smo spremni kritizirati sve što je naše, pa ne vidimo i komparativne prednosti i dobre strane naše politike, naše kulture, naših postignuća. Vjerujem da bi, a oprostite mi korištenje ekonomskog izraza u ovakvoj prilici, regulacija vjerskog života, ljudska prava vezana uz vjerske slobode, pa tako i odnos s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, mogao biti vrhunski hrvatski izvozni proizvod. Katolička crkva kao predvodnik i prethodnik regulacije odnosa između vjerskih zajednica i države (ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske) utrla je put svim ostalim vjerskim zajednicama koje su po sličnom principu sklopile slične ugovore s državom. Vjerske zajednice se financiraju i iz državnog proračuna sukladno broju vjernika odnosno njihovoj veličini. Muslimani su visoko integrirani u hrvatsko društvo, a među njima je značajan broj javnih osoba koje daju veliki doprinos hrvatskom društvu. Tu je već ranije spomenuti ef. Hasanović koji vodi islamsku zajednicu i koordinira brojne javne događaje i humanitarnu pomoć, pa onda ef. Mevludi Arslani koji spremno stoji na dispoziciji državnim tijelima u slučajevima potrebe korištenja arapskog jezika, a koji je uz to vrhunski islamski teolog i veliki humanist. Dovoljno je s tim ljudima provesti samo nekoliko trenutaka i uvjeriti se da se radi o ljudima koji poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu te rade na stvaranju ozračja za kvalitetan zajednički život. Koliko sam upoznat u jednom posjetu delegacije Islamske zajednice u Hrvatskoj papi Franji predloženo je čak da 'hrvatski model za muslimane' bude model za kršćanske zajednice u većinski muslimanskim zemljama.
Kakva je situacija u europskim zemljama?
Svaka europska zemlja ima svoje propise koji reguliraju rad vjerskih zajednica. U tom smislu slobodan sam reći da Hrvatska prednjači po kvaliteti regulacije sa vjerskim zajednicama pa tako i s Islamskom vjerskom zajednicom i da nam u tom smislu gotovo nema premca. Europska iskustva su uistinu različita, od Francuskog modela 'potpune' odvojenosti crkve/vjere i države (gdje je primjerice zabranjeno djevojkama zamatati i pokrivati kosu), do liberalnijih država poput Belgije i Nizozemske ili pak Skandinavskih država. No, ipak u nekima od njih javljaju se problemi zbog dugogodišnjeg ne adekvatnog pomaganja i integriranja tih zajednica. Ne zaboravimo, hrvatski muslimani su uglavnom bošnjačko, albansko, kosovarskog podrijetla, dakle pripadaju našem širem i europskom prostoru, dok su muslimanske zajednice u mnogim zemljama Europe izrazito imigrantske, često su ekonomski opterećene, te ponekad marginalizirane. To može biti podloga za radikalizacije. U tom smislu, ovih dana, Danska, primjerice, radi na propisu koji će tražiti od svih vjerskih službenika koji propovijedaju/tumače na stranom jeziku da dostavljaju prijevode, kako bi se spriječilo da se radikalni stavovi šire bez kontrole. Naravno ovo može imati višestruke implikacije.
Kakav je utjecaj migrantskih valova na Europu?
Želio bih ovdje usmjeriti odgovor u drugom smjeru. Ponekad čujem da su imigranti problem, jer će nas prebrzo nadjačati i postati brojniji u odnosu na nas, da će nam uništiti kulturu ili nas stjerati u kut. Nije li diskurs o imigrantima diskurs o nama samima? Možda bi trebalo reći: 'Bravo doseljenici!' Mislim da je pravo pitanje u tome zašto nam smeta njihov dolazak i to da imaju brojne obitelji? Bravo za njih. Ti ljudi često imaju obitelj na prvom mjestu, vrijednost vide u djeci (ne da bi islamizirali svijet - mislite li da netko tko ima dijete misli evo sada ću s tobom islamizirati svijet?) i u obiteljskom životu. Zašto mi nismo više takvi da imamo obitelj i djecu na prvom mjestu? To je pravo pitanje. Često se spominje da Hrvati nemaju djecu jer nemaju financijskih sredstava. Vjerujem da je jedan od glavnih razloga nemanja djece konformizam i želja za uživanjem, odrekli smo se odricanja, a time i vlastitih korijena koji u kršćanskoj antropologiji ipak traže žrtvu i u njoj vide smisao. Kršćanska formula križ + patnja = uskrsnuće + radost kao da je blijedi u našim društvima i državama i onda vidimo problem u onima koji još uvijek žive, premda siromašni, život ispunjen duhovnim vrijednostima.
U mnogim državama Europe crkve su prazne, mnogi samostani pretvaraju se u hotele (čak i u Italiji), crkve u kafiće i disko klubove. Koliki su brojni bogati hrvatski parovi koji nemaju ili imaju jedno dijete te sa 40 godina govore 'ima vremena'. To je legitiman izbor, ali onda treba biti svjestan i društvenih posljedica. Najveći problem Europe i suvremenog čovjeka je kako kaže Aleksandar Solženjicin infantilnost odraslih i zanemarivanje obiteljskog života. Kardinal Jean-Claude Hollerich, s kojim sam nedavno imao prilike razgovarati dobro je upitao, koliko će nakon korona krize biti još ljudi koji bi opet htjeli ići u crkvu? Jer kavu i razgovor mogu dobiti i bez nje. Puno 'folklornih' vjernika i to ne samo katolika, bi mogao crkvu i kavu nedjeljom zamijeniti samo s kavom. Što ćemo mi ovdje učiniti da pokažemo važnost duhovnog života, to je pitanje?
Ipak, potrebni su određeni mehanizmi zaštite?
Naravno da svaka država treba čuvati svoj integritet, a moramo znati da temeljem osnovnih dokumenta o ljudskim pravima, pravo na ulazak u državu ne postoji, ali postoji pravo na azil. Država mora naći načina da izbalansira te dvije pravne stvarnosti - da zaštiti svoj teritorij, a u isto vrijeme da zadrži lice humanosti. To nije uvijek lako.
Moram spomenuti našeg isusovca Tvrtka Baruna, o kojem se već mnogo pisalo. On brine o ljudima, politiku prepušta drugima. Za razmisliti je i to da kad bi svi migranti koji žele ušli u neku državu, to možda više ne bi bila država u koju su htjeli ući. Ponavljam, hrvatski model vjerskih sloboda i ugovora sa vjerskim zajednicama te programi integracije koje islamska zajednica provodi ključ su dobrog rješenja. Drugi je pak problem i sa zvanjima i to ne samo u Europi. Dok sam živio u SAD-u u franjevačkoj crkvi u koju sam išao, svećenik je bio malezijski fratar (bilo je i drugih), u čitavom nizu crkava svećenici su latinoamerički državljani, Meksikanci, Gvatemalci, pa onda Indijci i poneki Poljak, pa onda Amerikanac i tako ukrug. Zemlje u kojima smo misionarili sada šalju misionare nama. Po svemu sudeći, u Europi, na kršćanskom zapadu, intenzivniji kršćanski vjerski život osim Hrvatske imaju Poljska, Slovačka i Litva te donekle Austrija, Italija i Španjolska.
Papa i veliki imam kažu da 'Stvoritelj koji nas je svojom Božanskom Mudrošću oblikovao darujući nam život da ga zaštitimo. To je dar kojeg nitko nema pravo oduzimati, ugrožavati ili manipulirati njime po vlastitom nahođenju, nego samo naprotiv svatko mora čuvati taj dar života od njegova početka do prirodne smrti'. Vidimo daje prvi potez novoga predsjednika SAD-a bio upravo suprotan. Kako to komentirate na globalnoj političkoj sceni?
Jedno istraživanje iz 2020. pokazuje da pobačaj, primjerice, nije primarna briga većine američkih katolika, te da većina njih ne želi ukidanje presude Vrhovnog suda Roe v. Wade i zabranu pobačaja, već ga želi učiniti pristupačnim i sigurnim, a pristup reproduktivnim mjerama čak žele, kako kažu, zbog svog katoličanstva. Pobačaj je goruće pitanje američkih izbora, mnogi Amerikanci su po tom pitanju 'one issue voters', dugim riječima kandidat koji je protiv pobačaja dobiva glas ili onaj koji je za pobačaj dobiva glas kod drugog, pri tome ih ne rijetko ne zanima ni jedan drugi stav o bilo kojem pitanju koji predsjednički kandidat ima. Iako je promijenio tzv. 'Mexico City Policy', predsjednik Biden jasno izražava svoju privrženost katoličanstvu. Prije prisege za predsjednika je prisustvovao svetoj misi koju redovito pohađa. Vidjet ćemo kakva će biti njegova komunikacija s Katoličkom crkvom. Nakon J.F. Kennedyja on je drugi katolik predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
I na kraju, može li se islam kao religija oduprijeti zlouporabi u političke svrhe, koje najviše štete upravo njemu?
Svaka religija je u nekoj fazi povijesti i na nekom prostoru bila predmet zlouporabe od strane političkih čimbenika. Islam se odupire zlouporabama, no ono što je za očekivati je zajednička globalna koordinirana politika. Ovdje svakako spada i potpisivanje deklaracije koju su papa Franjo i Ahmad Al-Tayyib usuglasili, te susreti poput onog u Zagrebu prošle godine koji su organizirali Islamska zajednica u Hrvatskoj i Hrvatska Biskupska Konferencija. Ono što je najvažnije, da je poslana poruka i proglas za kulturu dijaloga kao jedinog puta čovječanstva. To misli i vjeruje Papa Franjo, to misli veliki imam Al-Tayyib. Pitanje je što će svako od nas u vezi toga učiniti. Ovdje se ne radi o odustajanju od svoje vjere, o modificiranju. Ovdje se radi o njezinom razumijevanju pa reći ću i pojačavanju svojih vjerovanja. U Islamu (Siri) postoji divan tekst o poslaniku Muhamedu koji prima kršćane iz Narjana u džamiju (Nabawi džamija) i dozvoljava im da tamo mole kršćanske molitve - na istom mjestu gdje su i muslimani molili. Jednom sam rekao jednoj kolegici, profesorici iz Libanona, muslimanki: 'znate, trebalo bi ovaj tekst tiskati u stotinama tisuća primjeraka, staviti ih u vreće, pa potom u zrakoplove i pobacati naposljetku po napaćenim područjima Bliskog istoka, posebno onima gdje kršćani pate. Tako me je lijepo razumjela. Poruka je: 'ako je Poslanik imao prijatelje kršćane, sigurno možeš i ti to biti!' Ista stvar je kršćanska zapovjedi ljubavi. Zahvalan sam Ef. Arslaniju koji me podučio o vrijednim primjerima poput događaja iz davne 615. godine kada su se muslimani sklonili kod pravednoga kršćanskog vladara Negusa kako bi se zaštitili od mekanskih politeista. Taj susret je bio prvi pravi prijateljski dodir islama i kršćanstva i tada su kršćani pružali zaštitu muslimanima. Također, drugi halifa Omer, unatoč pozivu, odbija moliti u crkvi te klanja na stepenicama kod ulaska u crkvu, iz poštovanja prema kršćanima, te da bi za ubuduće zaštitio njihov prostor. Posebno je pak vrijedan susret sv. Franje i Sultana Maleka Al-Kamila u Damijeti u Egiptu, događaj čijeg smo 800. obljetnicu slavili prije dvije godine. Čitajući i proučavajući Bibliju i Kur'an te vjerske tekstove i kršćani i muslimani mogu, zajedno, donijeti više dobra na ovaj svijet. Mir u suvremenom svijetu dobrim dijelom ovisi o globalnom prijateljstvu između kršćana i muslimana.
Ovo je i iznimna šansa i za Republiku Hrvatsku koja kao mala ali važna država članica Europske unije može biti poveznica između civilizacija na razmeđima kultura, šansa za našu Domovinu koja nakon burne prošlosti i sukoba postaje zemlja uzor, napose kada je riječ o vjerskim slobodama i suradnji s vjerskim zajednicama. U tom smislu Katolička crkva u Hrvatskoj ima povijesnu ulogu biti predvodnik u razvoju kanala komunikacije između katolika i svih ostalih koji žive u svojoj domovini Hrvatskoj te s njima povezanim organizacijama i državama iz kojih potječu. Religija jest zapravo šansa za bolji svijet.
i uvozni proizvod ...uvozi se kapital arapskih zemalja i grade se dzamije po hrvatskoj ..sve smo slicniji bih....hrvsti doslovce nestaju