Pa kako bolje početi tekst nego rečenicom koja naglašava kako je za fotografkinju Anicu Čarapić fotografija mnogo više od struke, a entuzijazam s kojim govori o poslu motivacija je za svakog tko želi zaplivati ovim vodama, što smo najbolje mogli vidjeti u njezinu studiju Anika Photography.
– Ljubav se pojavila u vrijeme kad sam završavala osnovnu školu, ali okolnosti na koje nisam mogla utjecati odvele su me u nekom drugom smjeru. No uvijek je ta ljubav čučala negdje u meni do trenutka kad sam si mogla kupiti neki fotoaparat – govori Anica pa dodaje:
– Svi znamo da je foto-oprema iznimno skupa pa sam tako i ja krenula skromno od 0, s mnogo pitanja u svojoj glavi. Dala sam se potpuno u to i već nakon dvije godine znala sam da je to profesija s kojom ću ostati dok sam živa.
Iako su je okolnosti odvele u nekom drugom smjeru, Anica se ipak vratila svojoj velikoj ljubavi, a unatrag nekoliko godina fokus je stavila na fotografiranje novorođenčadi, odnosno newborn fotografije, koje ostaju trajna uspomena. Budući da se fotografiranje odvija u prvih nekoliko tjedna života novorođenčadi, nastaju prave autentične fotografije na kojima se vide iskrene emocije roditelja – poseban pogled majke, način na koji otac drži bebu ili pak poseban trenutak kada starije dijete s ljubavlju u naručje prima brata ili sestru. Sve su to iskrene emocije, spontane fotografije i trajne obiteljske uspomene. A kako izgleda jedno takvo fotografiranje?
– Fotografiranje tek rođenih beba vrlo je zahtjevan zadatak, rekla bih da se može staviti uz bok fotografijama s vjenčanja, pritom mislim na velike svadbe i fotografiranje po nekoliko dana od jutra do mraka. Fotografiranje novorođenčadi je session koji traje i po nekoliko sati da bi se dobilo nekoliko dobrih fotografija bebe i obitelji. Ponekad ljudi nemaju uopće percepciju koliko bi to trebalo trajati pa su iznenađeni kad im kažem da si odvoje jedno popodne za fotografiranje. No kad session prođe, puno im je jasnije zašto je to tako – govori fotografkinja pa otkriva kako je ovu vrstu fotografiranja najbolje obaviti u prvih nekoliko dana života bebe.
– Prateći ritam razvoja i rasta beba, pokazalo se da su one najsuradljivije u tom periodu. Naravno, uvijek ima iznimaka, što ovisi o genetici, pa roditelji znaju reći... „ma on ti spava non-stop, bit ćemo brzo gotovi“, dok većina beba nakon 10 dana postaje duže budna, dolazi skok u razvoju, što dodatno uznemiri dijete i puno ga je teže postaviti u pozicije u kojima se fotografira. Zato je za ovu vrstu fotografije najbolje fotografirati dok je beba u dobi između 7 i 9 dana. Često je ovo fotografiranje prvi izlazak nakon rodilišta i posjet patronažne sestre.
Kako se trendovi u fotografiji mijenjaju, važno je biti u korak s njima pa Anica ističe da je važno roditeljima omogućiti da dobiju ono što je trenutno aktualno u tom području fotografije.
– Ovaj smjer fotografiranja tek rođenih beba, koji prakticiram, temelji se na malim setovima fotografija. Najčešće pitanje je: „Zašto ne možemo dobiti sve što ste snimili na sessionu?... Na jednom smo rođendanu dobili puno fotografija.“ No na ovoj vrsti fotografije se ne „hvataju“ trenuci nekog događaja, nego je riječ o umjetničkoj, pomno isplaniranoj i detaljno osmišljenoj fotografiji, kako bi sve ispalo savršeno, počevši od boja, rekvizita, pozicije bebe, kuta snimanja i slično – objašnjava nam Anica.
A kako bi svoje znanje prenijela drugima, Anica održava edukacije newborn fotografija te ima savjete za sve koji se žele okušati u ovom segmentu fotografije, ali i savjete za sve koji se žele upustiti u poduzetničke vode.
– Uvijek naglašavam ljudima koliko je važno da prigrle greške koje rade, da ih smatraju saveznicima u svom rastu i razvoju. Jer, ako griješimo, onda ćemo i vježbati i truditi se da svaka sljedeća fotografija bude bolja. A moja poruka mladima je da vježbaju s fotoaparatom koji imaju što više i što češće do mjere dok ne prestane raditi – govori Anica te otkriva kako je svoj prvi fotić morala baciti na otpad koliko ga je iskoristila.
Budući da je Anica majstorica fotografkinja, iz prve nam je ruke otkrila kako joj je kroz karijeru pomogao majstorski ispit, ali i kako se odlučila na taj korak.
– Smatrala sam da ako se ozbiljno želim baviti fotografijom i napredovati u karijeri, ali i živjeti od ove profesije, da je važno imati majstorski ispit. To se pokazalo važnim kad sam se počela educirati izvan naše države. Nije svejedno predstavite li se kao majstor ili kao amater koji jako voli fotografiju. Ljudi vas jednostavno drugačije percipiraju. Diploma mi je puno pomogla pri otvaranju vlastitog obrta te mi je dala dozu ozbiljnosti i samopouzdanja u odnosu na konkurenciju koje ima jako puno – zaključuje Anica te poručuje:
– Budite ustrajni i uporni, jer ako griješite, onda ćete i naučiti, dobiti novo iskustvo i jednog dana postati majstori. Diploma je tada kruna rada i potvrda iskustva koje ste stekli i put prema otvaranju obrta, zato samo naprijed!
Još jedna uspješna priča koja traje već više od dva desetljeća je i ona Antonije Tretinjak, vlasnice zagrebačkog salona De Luxe. Antonija kontinuirano ulaže u edukaciju i tehnologiju kako bi svojim klijentima pružila samo najbolju uslugu, a kroz svoj rad svoje znanje dijeli s novim generacijama kozmetičara.
Antonija, majstorica kozmetičarka, inače je pročelnica Sekcije kozmetičara i pedikera Grada Zagreba pri Udruženju obrtnika grada Zagreba, predsjednica Komisije za majstorske ispite za zanimanje kozmetičar te je kao članica radne skupine Agencije za obrazovanje sudjelovala u izradi standarda za zanimanje kozmetičar i usklađivanje standarda školovanja kozmetičara sa standardima Europske Unije.
– Vrlo sam rano odabrala svoj put. Već kod upisa u srednju školu znala sam da želim biti kozmetičar. Tu sam zahvalna roditeljima koji su mi dopustili upis u strukovnu školu. Znamo da učenike obično svi guraju prema gimnazijama, ali uz današnju vertikalnu prohodnost po obrazovnom sustavu, mislim da nema potrebe za tim. Dalje je sve išlo nekim prirodnim putom – govori Antonija te otkriva na koje je izazove naišla kroz karijeru.
– Izazovi poslovanja su slični ili gotovo isti, bez obzira na djelatnost. Poduzetnički je duh ono s čim se rodimo. Kada ste na početku, izazov je postaviti posao na sigurne temelje, brendirati se i naći svoje mjesto na tržištu koje je danas već svime zasićeno. Kako posao raste, dolaze neki novi izazovi, primjerice PDV, koji je i na usluge 25%, uvelike otežava posao obrtnicima koji rade svojim rukama – objašnjava Antonija te skreće pozornost na manjak školovanog radnoga kadra.
–Sve je veći problem radne snage, kao i u drugim djelatnostima. Kozmetičari i pedikeri ulaze u deficitarna zanimanja i nema ih na Zavodu za zapošljavanje. Osobno mi se najbolje pokazalo zapošljavanje onih koji su kod mene u salonu bili na praksi tijekom školovanja. Tako mlade osobe kroz tri godine učite prema svojim standardima, upoznate ih karakterno, vidite njihove radne navike i smjer u kojem se mogu razvijati. Zadnje tri godine zapošljavala sam po jednu djelatnicu nakon svake školske godine.
Ono što je Antoniji iznimno važno jest pružiti najbolju uslugu pa u mlade, koji dolaze na praksu u njezin salon, želi usaditi ljubav prema struci i poslu.
– Oni kod nas provode vremena jednako kao u školi budući da u pravilu imaju tjedan dana škole, tjedan dana prakse u salonima. Mi ih odgajamo i učimo vrijednostima koje im ostaju za cijeli život te počinju stjecati prve radnike navike. Na nama mentorima velika je odgovornost pa se trudim da zavole ono što rade. U našem je poslu važno sve tretmane odraditi s voljom. Korisnici naših usluga povjeravaju nam svoje tijelo i svoju intimu i osjetit će ako nismo u potpunosti posvećeni onome što radimo. Važno je da tretmani nisu odrađeni rutinski, već da se klijentima posvetimo u potpunosti, a to je ono što je najteže naučiti – ističe Antonija.
Budući da je Antonija majstorica kozmetičarka, iz prve ruke nam je otkrila kako joj je kroz karijeru pomogao majstorski ispit, ali i kako se odlučila na taj korak.
– Majstorski ispit najviši je stupanj obrazovanja u obrtničkim zanimanjima kojim se stječe strukovna kvalifikacija i titula majstora. Polaganjem majstorskog ispita obrtnici stječu V. razinu obrazovanja prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, koja je povezana s istom razinom obrazovanja u Europskom kvalifikacijskom okviru. Prvi majstorski ispit sam položila sa 21godinom, i u to vrijeme bila sam najmlađi majstor kozmetičar. Drugi majstorski ispit, za pedikera, polagala sam kasnije budući da sam i u tom zanimanju željela imati status majstora – govori Antonija kojoj je otvaranje salona bio logičan slijed poslovnog odrastanja. Imala je jasnu ideju kako želi postaviti posao i u tome je i uspjela uz visoku razinu kvalitete usluge u ugodnom ambijentu.
– Majstorski me je ispit pripremio za neke dijelove poslovanja s kojima prije nisam bila toliko upoznata. Dao mi određene pedagoške kompetencije. Najvažnije, dao mi je potvrdu struke za kvalitetu mog rada. Kod mene je prošlo dosta vremena između polaganja ispita i pokretanja vlastitog obrta tako da ne mogu reći da je imao presudnu ulogu u tome. No drugi majstorski ispit koji sam polagala bio je za pedikera, i tek nakon polaganja majstorskog, mogla sam upisati tu djelatnost i nastaviti je razvijati. Tu je majstorski ispit imao veliku ulogu – ističe Antonija koja je uz uspješan posao i predsjednica Odbora za strukovnu izobrazbu HOK-a.
– Diploma o majstorskom zvanju jamči visoku razinu stručnosti i kvalitete proizvoda i usluga koje pružaju majstori. Upravo ova činjenica ključna je za zaštitu i sigurnost potrošača. Svaki obrtnik, koji drži do sebe i razvoja svoga posla, upravo će se iz tog razloga odlučiti na pristupanje majstorskom ispitu. Kao obrtnici, ali i aktivni članovi Hrvatske obrtničke komore, uvijek nam je cilj podići kvalitetu na novu razinu, što kroz izravan rad s ispitnim komisijama u području komunikacije s kandidatima, a što kroz unaprjeđenje programa i načina provedbe majstorskih ispita – objašnjava Antonija i otkriva zašto preporučuje polaganje majstorskog ispita, ali i što bi poručila svim mladima koji bi se htjeli okušati u poduzetničkim vodama.
– Kroz uspješno polaganje ispita majstori dokazuju i spektar vještina i znanja potrebnih za uspješno vođenje obrta, što uključuje upravljanje resursima, financijama, ljudskim potencijalima i sl. Poduzetništvo je specifičan stil života i teško to može razumjeti netko tko nije pokušao voditi vlastiti posao. Tu nema radnog vremena jer stalno razmišljate o poslu. Jedan dio je onaj koji se vidi kad radite u salonu, drugi onaj nevidljiv za sve druge, ali vi ga morate odraditi da bi sve funkcioniralo kako treba. Zato bih uvijek preporučila da se mladi za početak zaposle, educiraju, steknu iskustva i iz drugih elemenata poduzetništva, dodatno sazru, a kada osjete da je vrijeme za pokrenu nešto svoje, samo hrabro krenu naprijed.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom obrtničkom komorom.
