Od ponedjeljka se u Zagrebu održava Hrvatski iseljenički kongres koji je okupio 130 predavača iz Hrvatske i iseljeništva. Predsjednik Organizacijskog odbora Marin Sopta kaže da je cilj kongresa potaknuti izradu nove strategije prema 2,5 milijuna hrvatskih iseljenika.
Hrvatska već ima Strategiju o odnosima RH s Hrvatima izvan Hrvatske. Smatrate li da ne valja kada želite novu?
Ta je strategija lijepa samo na papiru, tamo ima toliko nebuloza na koje su potrošene tone papira. Zanimaju nas konkretni rezultati, ali njih nema. Koliko se iseljenika vratilo investirati u Hrvatsku, koliko ih se vratilo živjeti tu? Zato smo okupili struku koja će bez politike vidjeti u čemu griješimo. Moramo biti glasni, moramo se boriti i lobirati za interese iseljenika, koji su ujedno i nacionalni interesi Hrvatske. Iz dosadašnjih predavanja s kongresa već se može zaključiti da su hrvatski iseljenici nezadovoljni politikom koju vodi ova vlada kad je o njima riječ. I ne samo ova vlada, nego i prethodne. Pozdravljamo formiranje državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, ali to nije dovoljno.
Iseljenici više neće šutjeti
Što treba mijenjati u politici prema iseljenicima?
Mi ćemo od Vlade zahtijevati, bez obzira na to koja je stranka vodila, da se ponovno uspostavi ministarstvo za iseljeništvo jer na taj način oni u Vladi dobivaju na težini. Jedna od glavnih poruka ovog kongresa je da iseljenici više neće šutjeti i biti samo promatrači sa strane. Iseljenici žele i trebali bi biti čimbenik i političkog i gospodarskog svijeta u Hrvatskoj. Naime, oni su ogorčeni na velik dio hrvatskih diplomata koji nespremni dođu u hrvatske zajednice. Vidi se da i dalje postoji jedna apatija i kako puno stvari na relaciji domovina – iseljeništvo ne štima. Osim lijepe retorike.
Apsurd je da imamo samo dvije katedre za hrvatski jezik i kulturu, a obje su inicirali i financirali hrvatski iseljenici
Hrvatska se suočava s novim valom iseljavanja obrazovanih koji trbuhom za kruhom idu u svijet...
To je veliki problem i opasnost za Hrvatsku. Čini mi se da poprima drastične razmjere, ali iritira to što o tome nema javne diskusije, što se ne govori o točnim brojkama ni kako to zaustaviti. Ne, mi imamo premijera koji se hvali da je 90 studenata otišlo na razmjenu u Novi Zeland, umjesto da dovedemo toliko studenata ovdje. Zato je moja teza da je vrlo utjecajan dio političke i gospodarske elite konstantno protiv povratka iseljenika jer oni dolaze s gotovim novcem. To rade da bi sačuvali svoj utjecaj u politici i gospodarstvu.
Je li, uz nova iseljavanja, logično očekivati povratak starijih iseljenika?
Moramo biti svjesni da se ogromna većina Hrvata neće nikada vratiti, ali stvorimo atmosferu da bar jedanput godišnje posjete Hrvatsku, to je isto doprinos, u svijetu je poznat iseljenički turizam, jeste li vi ikada u hrvatskoj javnosti čuli išta o toj temi? A kad se već neki povratnici i vrate, moramo im pružiti priliku. Dobio sam jutros slučaj u kojem čovjek osam godina čeka građevinsku dozvolu za investicije. Naši su političari puni slatkih riječi koje su čista demagogija. Mi trebamo graditi društvo znanja, kako? Bivši ministar znanosti Jovanović uveo je da instituti ne mogu zapošljavati znanstvene novake, dakle, mi mladim ljudima kažemo “možete raditi u McDonaldsu”. Pa kakva je to poruka?
Što onda napraviti?
Apsurd je da imamo samo dvije katedre za hrvatski jezik i kulturu, a obje su inicirali i financirali hrvatski iseljenici. Zašto ne ići u suradnju s iseljenicima u Čileu, dijaspora nam je tamo jaka i financijski i intelektualno, jaka je u vjerskim krugovima. Da smo i tamo osnovali katedru za hrvatski jezik, to bi bio dodatan poticaj našim ljudima tamo da se više uključe u domovinu.
Kažete da 3,5% hrvatskog BDP-a čine iseljenici?
To su službeni podaci Svjetske banke i MMF-a. To su novčane pošiljke koje iznose više od 1,2 milijarde dolara. Izgradnja kuća, velike investicije u turizam, tu je obitelj Lukšić, Šimunić s hotelima na Braču, obitelj Zovko iz Kanade koja je vlasnik pet hotela i još nekih koji imaju po hotel-dva.
Obnova pročelja kuća
U čemu onda leži gospodarski potencijal suradnje s iseljenicima?
Imamo 6000 vlasnika hotela, ugostiteljskih objekata i restorana u Njemačkoj, zar nije zadaća HGK da kontaktira te ljude i pokaže im tu prilike. Neke zemlje imaju izvanredne odnose sa svojim iseljenicima, recimo Izrael koji je ideal kojemu moramo težiti. Tu je i Meksiko, koji je pozvao svoje brojne iseljenike da investiraju u zemlju. Za svaki uloženi dolar dali su im dolar, kasnije dva, a na koncu su dobivali tri dolara za uloženi dolar. Godine 2000. doprinos meksičkih iseljenika privredi Meksika bio je deset milijardi dolara. Zašto ne bismo pozvali iseljenike da obnove pročelja svojih starih kuća, a da im država osigura, recimo, građevinsku dozvolu. Kupit će cement u Hrvatskoj, majstori će biti Hrvati, namještaj može biti naš. Ovo što mi radimo u Hrvatskoj izmišljajući nove poreze, to svaka budala može raditi, pa Otomansko je Carstvo palo zbog harača. Potencijala imamo, posebno u znanstvenicima.
Nije strategija loša nego ona ne postoji.