O njima ne znate gotovo ništa, bave se robotikom, a u srpnju na Svjetskom prvenstvu RoboCupJunior Sydney postali su prvaci svijeta – riječ je o četrnaestogodišnjoj Dori Dijanić, njezinu godinu dana starijem bratu Antoniju i trećem članu tima, Borutu Patčevu.
Najmlađi Ivan Dijanić, koji je tek završio šesti razred, bio je moralna podrška jer je minimalna granica za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu 14 godina.
Dora je dosad osvojila šest medalja – počela je kao državna prvakinja Hrvatske u kategoriji robotsko spašavanje Rescue Line, a upravo u tom području vratila se i ove godine iz Sydneya kao svjetska prvakinja osvojivši zlatnu i srebrnu medalju u dvije kategorije. U međuvremenu je pokorila i razna druga međunarodna natjecanja u Austriji i Sloveniji – ponajviše u istoj kategoriji koja je i najteža te u kojoj vlada najveća konkurencija. Riječ je o simulaciji u kojoj robot može ući u nepristupačan prostor gdje ljudi ne mogu ili je opasno po život te spašavati najprije žive žrtve nakon toga mrtve te napustiti mjesto. Ivan kaže kako bi se uz veće financije mogli raditi veći roboti koji bi stvarno spašavali ljudske živote. Dora je upravo završila osnovnu školu, a robotikom se počela baviti zbog interesa za svoju budućnost. Kaže da joj braća pomažu, a roditelji ih šalju na svježi zrak kako bi ih barem malo odvojili od robota koje oni shvaćaju kao igru.
– U Australiji je natjecanje trajalo četiri dana, svakim danom su staze bile sve teže i teže, ali smo na kraju uspjeli pobijediti sve države svijeta.
Prvaci smo zbog puno truda te podrške roditelja, mentora i sponzora. Cilj su nam samo nove pobjede – zaključuje Dora.
Najmlađi u obitelji Ivan istim “sportom” kao brat i sestra bavi se dvije godine.
– Išao sam na natjecanja po Hrvatskoj, Austriji i Sloveniji, osvojio sam dva Oskara znanja. Volim programirati, slagati robote, ali i širiti svoje znanje tako da mi je želja postati profesor robotike, zaključuje Ivan i naglašava da mu roditelji, prijatelji i profesori daju vjetar u leđa.
Antonio se robotikom koju smatra budućnošću počeo baviti zbog velikog interesa za područja vezana uz programiranje i elektroniku.
– Osim svjetskog natjecanja u Sydneyu natjecali smo se širom Europe i uvijek se vraćali sa zlatom. Za rezultate koje smo dosad postigli potrebno je puno neprospavanih noći, ali stignem i na aktivnosti poput plivanja, nogometa i izlazaka. Na natjecanju je bilo lijepo, upoznali smo mnogo ljudi, stekli nove prijatelje… Svakako se namjeravam baviti time i u budućnosti i jednog dana unaprijediti ljudski život robotikom, zaključuje ovaj talentirani mladić.
Do 150.000 kuna za robota
Vjetar u leđa, kako kažu, daju im roditelji, a ulogu “neslužbenog mentora” ima otac Lovrek koji se brine za logistiku.
– Pripreme kreću odmah po završetku svjetskog natjecanja (prošle godine Montreal, Kanada, ove godine Sydney), u srpnju kreće se projektiranje novog robota i narudžba i proizvodnja dijelova, senzora, elektronike, baterija... Prvi robot mora biti gotov već za međunarodno natjecanje u Rusiji u studenom gdje je pravi test. Potom naš kvalifikacijski hrvatski RoboCup Junior u prosincu pa kreću međunarodna natjecanja po Europi, Italiji, Sloveniji, Slovačkoj, Austriji, Njemačkoj... Koliko stignemo i imamo mogućnosti. Zatim slijedi Europsko prvenstvo u Portugalu i svjetsko u Francuskoj, prepričava otac. Velik problem su financije.
Djeca svaki vikend redovito pohađaju radionice robotike u Zagrebu u OŠ Mate Lovraka.
Radionicama mogu pristupiti djeca iznad 11 godina.
– Na radionicama djeca rade s vrijednom robotičkom opremom uz nadzor dvaju profesora i više stručnih mentora. Ako netko dijete pokaže talent, odmah se priključuje iskusnijoj djeci na natjecanjima kao član tima. Financiranje nažalost većinom pada na leđa roditelja tako da se dio financira od donacija s radionice, dio preko Hrvatskog robotičkog saveza i vanjskih sponzora i firmi. Izdvajanje za opremu i putovanja ovisi o mogućnostima roditelja i dodatnim donacijama sponzora. Konkurencija ima gotovo neograničene financijske mogućnosti, ali očito ne dovoljno radnih sati kao naša djeca kojima je normalno raditi po cijele dane, opisuje probleme tata Dijanić.
Robotika i nije baš područje koje se razvija kod nas,vidljiv je nedostatak profesionalnih klubova i stručnog vodstva – zašto?
– Nažalost, kao i uvijek, problem su financije. Imate dosta udruga koja se bave “dječjom” robotikom na razini igranja i ulaska u taj svijet (apsolutno treba podržati i pohvaliti), a ako se profesionalno želite time baviti u Hrvatskoj preporučujem Hrvatsko društvo za robotiku uz prof. Jelku Hrnjić i prof. Ivicu Kolarića, nacionalnog izbornika Hrvatske robotičke reprezentacije, koji su sigurno “mama” i “tata” juniorske robotike u Hrvatskoj (do 18 god.) - kaže tata odnosno mentor Lovrek usput komentiravši kategoriju u kojoj su Antonio i Dora odnijeli pobjedu.
– Pravila definira svjetska organizacija RoboCup i svake godine sve su teža i kompliciranija kako bi roboti bili sve “pametniji” i teži za izradu i programiranje, objašnjava i dodaje:
– Bavljenje STEM područjem je budućnost. Društvo je odlično, odlični profesori i mentori, na zadovoljstvo djece i roditelja. U cilju napredovanja robotike kao inženjerske znanosti u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na djecu, smatram da bi bilo dobro otvaranje Robotičkih centra izvrsnosti u više gradova koje bi financirali gradovi, a radionice održavali dokazani profesori, mentori i djeca koja su bila sudionici natjecanja s postignutim rezultatima i realnim iskustvom – kaže tata svjetskih prvaka.
Nada se da će budućnost inženjerske znanosti u Hrvatskoj u obliku robotike ipak uskoro biti prepoznata i cijenjena jer, kako kaže, imamo izvrsnu djecu i bilo bi žalosno da poput drugih mladih talenata radno mjesto potraže negdje vani. Zaključak: da bi se dijete bavilo osnovnom robotikom potrebno je malo više novca nego u “običnom” sportu i mnogo više vremena.
– Ako očekujete da će dijete postići zapažen rezultat na nekom međunarodnom natjecanju kojih godišnje odradimo između pet i sedam, potrebno je raditi sve vikende u godini i uložiti puno vremena i malo više novca. Posljednja faza su vrhunski rezultati na europskom i svjetskom natjecanju. Djeca trebaju biti talentirana i voljna raditi jako puno uz podršku mentora (i sponzora). Primjerice, na takvom tipu natjecanja trebate pobijediti mentora sa sveučilišta Cambridge kojeg plaća Japan čije su financije neograničene. Da, to je izvedivo i mi smo to napravili, ne samo Japancima nego i Kinezima, Korejcima, Nijemcima, Amerikancima..., prepričava svjetski uspjeh tata malih robotičara. Tu su i troškovi samog robota.
– Razvijanje robota za juniorsku ligu do 18 godina kreće se od 20.000 do 150.000 kuna u Hrvatskoj. U inozemstvu su brojke iste, ali je valuta dolar. Samo razvijanje robota počinje idejom, tu su pokušaji 3D-printa, a cijena pristojnog 3D printera je 10.000-30.000 kuna. Naravno, ima i puno boljih odnosno skupljih. Pa nabava dijelova, slaganje prototipa 1, pa slaganje prototipa 2, onda tek kreće izrada natjecateljskog robota 1, a potom i robota 2. Konkurencija ima po 4 natjecateljska, mi si to ne možemo priuštiti. I nije isto koristite li malene motore na robotu od 20€ ili 500€, jer naš robot ih ima 10 komada. Isto pravilo vrijedi i za ultrazvučne senzore, color senzore, linijske senzore, a u cijelom procesu djeca “skure” hrpu skupih dijelova i taj iznos raste jako brzo, ne računate li još sate programiranja i testiranja.
Japanci plaču od tuge
I tu se na muci poznaju junaci, kada s “jeftinim” dijelovima i velikom količinom odrađenih sati pobijedite “skupe” robote i zemlje. Ponos do neba. Mi plačemo od sreće, a Japanac i Kinez od tuge, objašnjava Dijanić kako je rad ipak bitniji od skupih mentora i neograničenih sponzora.
– Pohvalno je da neke firme i klubovi prepoznaju trud djece i to financijski podupiru, ali trebalo bi ih biti puno više. Pogledajte kartu svijeta, Hrvatsku nećete ni vidjeti od velike Kine, Rusije, Kanade, SAD-a, ali svjetski prvaci uče, rade i žive u malenoj Hrvatskoj. Također, krasno je da pojedini gradovi svojim timovima plaćaju kompletna putovanja i troškove natjecanja kroz godinu, a ostali bi trebali učiti na tom primjeru, zaključio je Lovrek Dijanić.
Vršnjaci bi se svakako trebali ugledati u Dijaniće, jer neće naučiti ništa loše, nego se družiti u timu koji potiče darovitost i STEM područje uz putovanja i upoznavanja novih zemalja, prijatelja, tehnologija.
Nekada je teško birati između kina, izlazaka ili cjelodnevne radionice u subotu i nedjelju, ali sve se stigne uz dobru organizaciju.
– Najbitnije da većinu znanja na radionicama pokušavamo prenositi s djeteta na dijete, a mentori i profesori su tu samo kao korekcijski i savjetodavni element, kaže otac.
I pitanje za kraj, tko ne bi želio učiti robotiku i programiranje od svjetskih prvaka?
Sad će Srbi i ove prisvojit ka Teslu...