Trebao je to biti početak godine iz snova za mladi bračni par iz Hrvatske. Njihov brak trebao je biti okrunjen rođenjem djeteta. Tako se i dogodilo te je naša sugovornica, koja želi ostati anonimna i čiji su podaci poznati redakciji, u jednoj hrvatskoj bolnici 24. siječnja 1990. godine rodila djevojčicu.
Nije imala nikakvih komplikacija te je rodila prirodnim putem. Poranijem dogovoru, beba je dobila ime Martina. Bila je duga 51 centimetar i težila je 3100 grama. Nije imala temperaturu te joj je apgar bio 8/9. Na tjemenu je imala sijedi čuperak. Bila je, kako nam kaže njezina majka 30 godina poslije, zdrava beba i ništa nije ukazivalo ni na najmanji problem. Martina nije bila s njom u sobi, ali su joj je medicinske sestre donosile svaki dan na dojenje.
Poslije dojenja ju je gledala, mazila, ljubila, pričala joj… Sve je ukazivalo na to da će njih dvije brzo kući. Tri dana trajala je ta idila koje se i danas sjeća. A onda je uslijedio šok i bol koja još uvijek traje. Naime, treći dan njihova boravka u bolnici rečeno joj je da je Martina jako bolesna i da radi urođene mane, suženog crijeva koje vodi do želuca, hitno mora na operaciju u jednu bolnicu u Srbiji.
– Bilo mi je to čudno jer je Martina normalno jela, nije povraćala. Po svemu nije imala nikakvih zdravstvenih problema. Međutim, oni su bili liječnici i tko sam ja da mogu sumnjati u njihove odluke. Htjela sam i ja ići s njom, ali su mi rekli da ja ne mogu s bebom nego da ću kući na dalji oporavak. Bilo je to posljednji put da sam vidjela Martinu jer su mi 31. siječnja javili da je preminula 30. siječnja poslije operacije. Rečeno mi je da je dobila sepsu i upalu pluća – kaže nam naša sugovornica koja sve te godine živi sa tom sumnjom i boli.
Strašno je to
Boli je jer je godinama kasnije saznala niz stvari radi kojih sve čvršće vjeruje da je Martina oteta i potom prodana na crnom tržištu. Sumnje su se počele javljati nakon što su brojne majke u Srbiji, koje su imale sličnih iskustava u bolnicama, počele javno govoriti o svojim sličnim slučajevima te da su i one ostale bez djece. Tada su i njima mnoge stvari, koje su im tada bile normalne, postale više nego sumnjive. Oni, kao i svi drugi, nisu uspjeli doći do tijela djeteta kako bi ga pokopali i imali kamo otići zapaliti svijeću. Njezinu suprugu je tada u bolnici rečeno kako oni ne daju tijela preminule djece do dvije godine života nego ih spaljuju. Rečeno im je i da je to bolje i za njih kao roditelje te da će se bolnica za sve pobrinuti. Oni su trebali napraviti samo smrtni list, preboljeti gubitak djeteta i nastaviti dalje živjeti. Što im je tada preostalo? Naša sugovornica kasnije je rodila dva sina koji su danas već odrasli ljudi. Ipak, sudbina njezine Martine za nju još nije raščišćena.
– Strašno je to. Išla sam u bolnicu roditi dijete koje nam je trebalo promijeniti život, a onda mi se dogodi nešto takvo – kaže nam sugovornica.
Kako su se u medijima pojavile slične priče i ona ih je počela pratiti, a zatim se uključila i u neke grupe na internetu te saznala za bezbroj sličnih sudbina. Uočila je kako je obrazac gotovo uvijek isti. Majke najčešće nisu uspjele ni vidjeti svoje dijete prije nego što je preminulo od nekih, kako im je rečeno, komplikacija i teških bolesti, ili bi nakon nekoliko dana bile uočene te komplikacije i dijete je moralo na hitnu operaciju koju ne bi preživjelo. Sve to počelo je buditi njezine sumnje pa je počela istraživati i tražiti odgovore. Došla je do dokumenta koji govori o opisu rođenja gdje piše kako je rodila živo žensko dijete koje je odmah zaplakalo.
Iz bolnice u Srbiji dobila je i otpusno pismo u kojem je pisalo od čega je dijete preminulo, ali je taj dokument nestao tijekom rata. U međuvremenu su došli i do dijela dokumentacije iz bolnice gdje je Martina rođena, među kojom ipak nije bio nalaz RTG-a. Radi se o nalazu temeljem kojega je Martina poslana na hitnu operaciju. Nije dobila ni faksimil liječnika koji je naložio da dijete ide u Srbiju kao ni imena osoba koje su bile u pratnji. Nakon povratka u svoj dom, izvadili su i smrtni list, u kojemu nije navedeno ime djeteta kao ni matični broj iako se i jedno i drugo znalo.
– Puno je tu sumnji i rupa, ali ja neću odustati. Tragat ću koliko god mogu i dok god mogu. Želim saznati sudbinu svoje kćeri. Želim da zna da ima pravu majku i pravoga oca, da ima braću, obitelj… Želim je vidjeti, zagrliti, poljubiti… Možda i ona nas traži, a spremna sam i na to da ona možda ne želi znati za nas jer već ima svoj život. I to prihvaćam, nije problem, samo da saznam nešto više. Osobno sam morala nešto napraviti i pokušati je pronaći jer si ne bih mogla oprostiti da ona, ako je živa, možda pomisli da je nikada nismo ni pokušali naći. Čak sam i sanjala da mi kći dolazi u dvorište. Ja sam optimist i unatoč svemu vjerujem da ću je naći – rekla nam je vidno potresena naša sugovornica.
U međuvremenu je i ona tužila Srbiju te se nada skorom davanju iskaza gdje će vidjeti u kojem se to sve smjeru odvija. Dala je i DNK uzorak za bazu u Houstonu putem koje se traže razdvojene obitelji. Slično iskustvo ima još jedna majka iz Hrvatske do koje smo došli, a koja također želi ostati anonimna. Ona je rodila 1. listopada 1995. sina carskim rezom. Sumnjala je u tvrdnje da će roditi prije termina s obzirom na njezinu evidenciju kao i kada je beba oživjela. Međutim, i ona je prihvatila riječi liječnika kako je to jednostavno tako. U rađaonici su joj prije poroda dali tabletu za smirenje što joj je bilo sumnjivo, a poslije poroda, na koji je sama u čekaonici čekala satima, prebacili su je na odjel ginekologije, a ne u rodilište.
– Kasnije mi je rečeno da je moj sin prevezen hitno u Srbiju. Rečeno mi je samo da je umro. I ženi koja je ležala do mene također je tada preminulo dijete. Kada sam liječnika pitala za tijelo, kako bismo ga pokopali, rekao nam je kako tijelo ostaje na fakultetu u Srbiji kako bi se studenti medicine učili. To smo tada tako prihvatili iako sam svih godina, svakoga 1. listopada palila svijeću u spomen na sina kojega nikad nisam ni vidjela. Imala sam uvijek neki predosjećaj da nešto nije u redu – kaže nam ta žena.
I kod nje su se sumnje probudile s medijskim istupima majki koje su prošle sličnu kalvariju i koje do danas ne znaju za sudbinu svoje djece. Kasnije je uočila i nelogičnosti oko vremena kada je beba odnesena i kada je preminula. Počela je istraživati pa je tako pronašla rodni list djeteta, ali nema smrtnoga lista. Išla je po odgovore i u bolnicu u Srbiju kao i u matični ured. Šetali su ih od službe do službe pa čak i slali u bolnicu koja i ne postoji.
Šokantna saznanja
– Sigurna sam kako ima onih koji znaju istinu, ali je ne žele reći. Primijetila sam i kako je nekim liječnicima bilo nelagodno. Ne znam zašto je to tako, ali ja to povezujem s mojim slučajem. Samo želim saznati sudbinu svoga djeteta. Ako je rođen mrtav, zašto nisam dobila tijelo, zašto nešto nisam potpisala, a ne da se tijelo samo tako uzme od roditelja. Odakle nekome pravo da bez moga dopuštenja tijelo spali ili da se studenti na njemu uče – rekla nam je naša sugovornica. I ona će poslati u Houston svoj DNK kako bi bio u bazi podataka ako kojim slučajem i njezin sin traži svoje prave roditelje.
– Znam samo da neću odustati od potrage iako je teško bilo što saznati jer se sve krije. Možda nekome proradi savjest i kaže što zna. Mislim da kao roditelj svakako zaslužujem znati punu istinu, i to ne samo ja nego svi mi. Nije mi normalno da je tih godina toliko beba umiralo i da nema tijela nego su sva spaljivana. Već i same te činjenice su dovoljne da čovjek počne sumnjati – mišljenja je ta žena koja je poslije ponovno rodila, ali je rana iz 1995. i dalje otvorena. Tema otetih beba prodanih na crnom tržištu otvorena je u Srbiji i o njoj se već godinama kontinuirano govori i piše. Organizirane su i televizijske emisije u kojima su o svojim iskustvima govorili roditelji koji su ostali bez djece kao i oni kojima je nuđeno da kupe dijete. Tajnica Udruženja nestalih beba Vojvodine Ana Pejić iz Rume kaže kako su bebe u bivšoj Jugoslaviji nestajale od 1945. godine, i to ne samo u Srbiji nego i u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj…
– To je praksa koja se događala u svim republikama bivše države. Teško je govoriti o točnim brojkama, ali sumnjamo da je na crnom tržištu završilo više od 100.000 novorođenčadi. Iza svega je stajala država kojoj je to bio način financiranja, a uključeni su bili mnogi. Bio je to genocid države nad svojim građanima – kaže A. Pejić.
Prisjetila se kako je 1988. carskim rezom rodila kćer. Tada joj je rečeno kako će joj dijete donijeti za dva dana, kada se oporavi. No, umjesto toga, drugi dan joj je rečeno da je dijete poslije 36 sati preminulo. Po već ustaljenom običaju, tijelo preminulog djeteta nije mogla vidjeti, ali joj je rečeno da neće biti sahrane i da može ići kući.
– Kada vam netko odgovoran kaže nešto takvo, i ne posumnjate da je nešto drugo u pitanju, a kamoli da se radi o kriminalnim radnjama. Ipak, u meni je uvijek bila sumnja, da bih prije nekoliko godina počela istraživati i tražiti odgovore. Do niza odgovora, onih najvažnijih, nisam uspjela doći, ali i ovo što sam saznala je šokantno – kaže A. Pejić. Uz ostalo, saznala je kako je u izvodu knjige rođenih upisano muško dijete, a ne kći koju je rodila. Njezina kći imala je jedan matični broj, a dječak drugi. Iz bolnice su je, kada im je postavila pitanje gdje je dijete pokopano, uputili na pogrebno poduzeće, gdje su joj odgovorili kako ono do njih nikada nije došlo niti je kod njih pokopano.
– Uvjerena sam da je moje dijete oteto i prodano. Kao udruga otkrili smo lanac otete djece od bolnice u Srbiji do Pariza. Nadam se da i moja kći danas tamo živi. To je moja želja, ali što je istina ne znam. Ipak, sigurna sam kako će se idućih godina doznati niz novih informacija i podataka i da ćemo riješiti pitanje barem dijela otete djece – rekla je Ana Pejić.
Dodaje i kako je cijena otetog djeteta iznosila od 10.000 njemačkih maraka naviše te da su djeca završavala kod udomiteljskih obitelji, pri čemu im je bio promijenjen identitet, imena roditelja… Dio djece je, po njezinim riječima, ostao i na području bivše države. Zorica Malić, predsjednica Udruženja nestalih beba Vojvodine, već godinama traga za nestalim bratom koji je rođen 19. prosinca 1993. I u tom slučaju je niz nelogičnosti radi kojih Malić misli kako su njezina majka, kao trudnica, i brat koji je nestao ciljani unaprijed. Kako kaže, majka je čula plač bebe, ali je dijete upisano kao mrtvorođeno i nikada nije sahranjeno. Govoreći o slučaju svoje obitelji, kaže da ona i njezina obitelj samo žele znati da joj je brat dobro.
– Vjerujem da ću ga kad-tad pronaći. Sigurno neću odustati od potrage. Imam neki osjećaj da živi u Francuskoj. Svjesna sam da bi sve to moglo za njega biti šok i možda mu srušiti svijet, ali želimo samo znati da je dobro i da ima sestru i obitelj – istaknula je Z. Malić.
Izravno protiv roditelja
Kaže i kako je veliki problem u saznavanju istine činjenica da kamo god krenu nailaze na zid. Prva prepreka su uvijek bolnice gdje nailaze na nerazumijevanje i vrlo često na pitanje što su čekali sve ove godine. Do dokumenata je gotovo nemoguće doći. Izostaje i pomoć države koja, kako kaže Z. Malić, ne samo da ne želi pomoći nego i radi protiv njih i roditelja koji traže svoju djecu.
– Nažalost, to je tako i to se najbolje vidjelo s donošenjem zakona koji bi trebao riješiti pitanje otete djece, pri čemu s nekima od udruga, među kojima je i naša, uopće nije kontaktirano. Tu je i niz odredbi koje su izravno protiv roditelja. Puno bi se toga moglo saznati i riješiti samo kada bi se otvorili arhivi. Međutim, njima to očigledno ne pada na pamet, a zašto se tako odnose prema nama možemo samo špekulirati. Posljednji takav slučaj zabilježen je 2014. Kako god, mi ne odustajemo pa smo tako uputili već niz pitanja i predsjedniku Vučiću i premijerki Brnabić i tako ćemo nastaviti i dalje raditi. Prije ili kasnije doznat će se istina. Mi se nadamo da će mnoga od otete djece pronaći svoje biološke roditelje, a krivci za sve to odgovarati – zaključila je Malić.
To su sekturine koje postoje u svim zemljama infiltrirane u drzavnome aparatu i na svim kljucnim mjestima u drzavi i drzavnim institucijama i institutima. Ovi sto su objavili rat svijetu, sto ih sada gledamo u njihovom najludjem dometu ludila goree u Briselu, Berlinu i na ulicama sirom Amerike. Oni su svi umrezeni, imaju svoje ljude u svim zemljama svijeta. Ovdje u CH se nedavno samoubio jedan sto je radio u jednoj klinici, sto je ubijao pacijente, 17 cini mi se ljudi je ubio tabletama, samo sto se do sada otkrilo. Policija mu usla u trag, hvatali ga po zemlji, i na kraju se samoubio u bijegu. To je ta ekipa kriminalaca sto zari i pali svijetom, ovi sto ih sada gledamo u svijetu sto su potrpali ljude u logore i objavili rat svijetu.