Hrvatska treba postojanog predsjednika. A nadasve treba predsjednika koji se snalazi u novom vremenu, predsjednika koji nije ni zarobljenik prošlosti, ni zaljubljenik u futurističke koncepte bez osnove. Idemo u susret uzburkanim vremenima, kada se u globaliziranome svijetu nazire kraj neoliberalnoga modela, mada se to još ne želi priznati i mada je nemoguće reći što će doći nakon njega. Trebamo, dakle, modernoga čovjeka koji ima kopču i s onim što je prethodilo, čovjeka novoga vremena koji čvrsto stoji s obje noge na zemlji i koji zna i nije zaboravio ono što je bilo.
I to me dovodi do teme: suočavanje s istinom o prošlosti. Tu od budućega predsjednika očekujem najtvrđe stajalište. Očekujem da neće praviti nikakve kompromise. Konkretno: ne želim na mjestu predsjednika Republike Hrvatske vidjeti nikoga tko bi se ustezao prihvatiti činjenicu da današnja Hrvatska počiva na temeljima antifašizma, tko bi bio sklon ustupcima povijesnim revizionistima, ili bi tolerirao prodore fašističke, odnosno neofašističke ideologije – pogotovo među mladima.
To je pitanje na kojemu pada ili opstaje demokracija u Hrvatskoj, pitanje na kojemu se određuje naš status u svijetu. Za budućnost ove zemlje to je, uz uspješnost borbe protiv organiziranoga kriminala, pitanje svih pitanja. Jer, bez zdravih temelja nećemo sagraditi ni čvrstu i stabilnu zgradu, a ako se budemo izdvajali od drugih, ti drugi će nas odbaciti, gurnuti u izolaciju.
Izolacija je, pak, plodno tlo ne samo za kriminal svake vrste nego i za gušenje demokracije, pogotovo ako se u izolaciju uleti u uvjetima pogoršanih gospodarskih prilika. To budući predsjednik ne smije dopustiti! U tome kontekstu tražim i jasno stajalište prema razdoblju u kojemu je Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije pod vlašću stranke koja se nazivala komunističkom.
Nema razloga za demoniziranje svega što se događalo u tome razdoblju, baš kao što nema razloga ni apologetski prihvaćati sve što se događalo u prvim godinama hrvatske samostalnosti. Privrženost domovini dokazuje se samo i jedino radom i rezultatima toga rada, a ne velikim, ali praznim riječima.
Borac protiv letargije
I za kraj: očekujem da budući predsjednik poduzme dodatne napore kako bi mobilizirao javnost za koju ocjenjujem da je dijelom zapala u stanje letargije, mireći se sa svime što se događa. Javnost je najbolji i najpouzdaniji saveznik predsjednika.
Želim, napokon, predsjednika koji će u svakome trenutku svojega mandata biti svjestan činjenice da je on jedini državni dužnosnik kojega građani neposredno biraju i da odgovara njima i samo njima. I svojoj savjesti.
