Povijest pamti samo dvije nesuđene atentatorice na američkog predsjednika – Lynette Squeaky Fromme, članicu krvoločnog kulta obitelji Manson i Saru Jane Moore, neuglednu, četverostruku razvedenicu bez zločinačkog dosjea. Bizarnom igrom slučaja, oba ta pokušaja atentata dogodila su se u razmaku od tri tjedna 1975. godine, oba su bila neuspješna i oba su bila usmjerena protiv istog američkog predsjednika, Geralda Forda. Vijest da je članica nasilnog Mansonova kulta pokušala ubiti predsjednika nikog nije zaprepastila – na kraju krajeva, mansonovci su dotad počinili niz groznih, ničim izazvanih ubojstava – ali Sara Jane bila je druga priča. Ta žena, koja je imala kvocijent inteligencije od 140, kvocijent genijalke, odrasla je u konzervativnoj obitelji zemljoradnika u Zapadnoj Virginiji i isticala se u baletu, glumi, šivanju i učenju. Međutim, prema riječima njezine biografkinje, ljudi su je smatrali pomalo „čudnom“ i bila je poznata po bujnoj mašti. Brzo je napustila rodni grad i prekinula sve veze sa životom koji je smatrala previše običnim za osobu koja je posebna kao ona.
Lutala iz grada u grad
Lutala je iz grada u grad i braka u brak – ukupno njih pet – i rodila je četvero djece, od kojih je troje usvojilo njezini roditelji. Na kraju je završila u Kaliforniji, kao liječnička supruga i knjigovođa u otmjenom Danvilleu. Nakon otmice nasljednice medijskog carstva Patricije Hearst od Simbionističke oslobodilačke vojske (SLA) 1974., priključila se političkim aktivnostima u zaljevu San Francisca i, prema tvrdnjama mnogih, čak bila doušnica FBI-a. Svojim aktivističkim djelovanjem povezala se s Tribal Thumbom, revolucionarnom skupinom od 25 članova pod vodstvom bivšeg zatvorenika Earla Satchera, koji je proveo 18 godina u zatvoru zbog oružane pljačke, napada i nezakonitog posjedovanja vatrenog oružja. Satcher je vjerovao da će revolucija srušiti opresiju. Pripadnici njegove skupine na kraju su pripremili Saru Jane Moore za svoju predstavnicu koja će tu revoluciju započeti ubojstvom predsjednika Forda.
Navodno je nije trebalo nagovarati. Pucati je već znala – je li lovila ptice i zečeve na svojoj rodnoj farmi u Zapadnoj Virginiji? – ali trebalo joj je oružje, pa je otišla u lokalnu trgovinu i kupila 38-kalibarski Smith and Wesson. Budući da je već bila precizan strijelac, pištolj nije isprobala. Da jest, vidjela bi da zanosi petnaest centimetara. I zato je promašila zapucavši na predsjednika tijekom njegova posjeta Sacramentu, glavnom gradu Kalifornije. Shvativši da mora prilagoditi nišan, ponovno je naciljala, ali prije nego što je stigla pritisnuti okidač, jedan bivši američki marinac oborio ju je na tlo. Uhićena je na licu mjesta i optužena za pokušaj ubojstva. „Da sam imala svoj 44-kalibarski pištolj, sredila bih ga!“ požalila se kasnije.
Kad je uhićena, moglo se naslutiti da nije baš posve „svoja“, kad se zabrinula da će zakasniti po sina u školu, kao da možeš pucati na predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i nakon toga neometano nastaviti uobičajene poslove. Proći će 32 godine prije nego što će ponovno biti slobodna da vidi sina. Ali njega dotad već dugo neće biti. Zapravo, nitko od njezine djece i rođaka nikad je nije posjetio u zatvoru.
Kad je 2009. puštena na slobodu, na pitanje zašto je pokušala ubiti predsjednika objasnila je „da je to bilo vrijeme kojeg se ljudi ne sjećaju. Znate da smo imali rat… Vijetnamski rat u koji smo svi bili upleteni. Govorili smo da država treba promjenu. A promijeniti se mogla samo nasilnom revolucijom. Iskreno sam mislila da bi [Fordovo ubojstvo] moglo potaknuti tu novu revoluciju“. Dodala je i da „u određenom trenutku poruku možeš prenijeti samo uzimanjem oružja u ruku“.
Naravno, nekoliko godina poslije Sara se pojavila u mom zatvoru u Dublinu, Kalifornija, da ondje odsluži svoju doživotnu kaznu. Dotad je Fordov nasljednik, predsjednik Jimmy Carter, već pomilovao otetu nasljednicu medijskog carstva Patriciju Hearst, a druga nesuđena ubojica američkog predsjednika, Lynette Squeaky Fromme, bila je prebačena u drugi zatvor jer me je pokušala ubiti čekićem. Kakva će biti Sara Jane Moore? Koliko će biti čudna?
Sa svojom kratkom, sijedom kovrčavom kosom i bucmastim tijelom, Sara Jane izgledala je kao bakica iz susjedstva. Bila je srdačna i otvorena, kao da je došla u toplice ili neko ljetovalište, a ne u strogo čuvani zatvor. Jasno se izražavala i nimalo se nije libila izraziti svoje mišljenje o svim temama. Kako je vrijeme prolazilo, shvatile smo da je jaka ne samo na riječima nego i na djelima. Odnosno, kad se nije slagala s nečim što su zatvorske vlasti učinile ili propustile učiniti, borila se da to ispravi i nije se bojala platiti cijenu za svoju pobunu, bio to boravak u samici ili čak premještaj u drugi, manje ugodan zatvor od Pleasantona.
Prezirala zatvorske čuvare
Jedna takva borba bila je natjerati zatvorske vlasti da uvedu košer kuhinju za zatvorenice židovske vjere. Sara je otkrila svoje židovstvo, željela je košer hranu, a budući da se od zatvorskog sustava zahtijevalo da poštuje vjerska uvjerenja zatvorenika i prilagodi im se, Sara se dala u borbu da ga prisili na to. Bila je to duga borba, ali ona nije odustajala. Na kraju je pobijedila, iako joj židovski zakon nije davao pravo na „židovstvo“ po ocu Židovu; ono se nasljeđuje po majčinoj liniji. Osim toga, poslije se otkrilo da je i njezino židovstvo bilo još jedna njezina izmišljotina. Otac joj nije bio Židov, nego Nijemac.
Ostale zatvorenice nisu bile presretne zbog košer kuhinje, pogotovo kad su shvatile da nudi hranu mnogo ukusniju od regularne, i neke su se povele za Sarinim primjerom i pokušale uvjeriti zatvorske vlasti u svoje djelomično ili potpuno židovstvo, ali to bi im rijetko upalilo. Nijedna od njih nije bila tvrdoglava kao ona, ni spremna izložiti se opasnosti od službene osvete kao ona, pa su brzo odustajale od borbe. Za razliku od Sare. Sara je uvijek bila spremna za rat.
Na primjer, zbog nasumičnih pretraga mokraće. Sve mi zatvorenice morale smo dati uzorak urina na nenajavljene analize, ali Sara Jane je to odbila rekavši da ne uzima droge, da nema podataka da ih je ikad uzimala, svi to znaju, i da je to apsurdno. Neće dati uzorak urina za pretragu! Završila je u samici. Na dugih šezdeset dana.
Bila je kao pas s mesnatom kosti; dok je nije posve oglodala, nije je puštala. A kad se činilo da će zatvorenicama biti zabranjeno zaključavati vrata svojih ćelija, Sara se latila i te borbe, tvrdeći da će joj život biti u opasnosti ako drugi budu imali pristup njezinoj ćeliji. Pobijedila je i zadržale smo svoje ključeve. Žestoko se protivila i zatvorskoj politici držanja zatvorenica u samicama na neodređeno vrijeme, pa je ponovno štrajkala glađu, ovaj put 43 dana. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, bila je prisiljena shvatiti da je sustav jači i da će na kraju uvijek pobijediti, i da su njezina nastojanja uzaludna.
Svoja mišljenja o zatvorskim čuvarima podijelila je sa svojom prijateljicom i biografkinjom Geri Spieler (autoricom knjige „Taking Aim at the President“): „bolesna, bezvrijedna, preplašena polu-bića… izopačenih umova i osakaćenih svijesti… moć im daju samo ključ i sila“. Spielerovoj je rekla da se čuvari boje zatvorenika jer zatvorenici razmišljaju i osjećaju, i imaju hrabrosti pokušati promijeniti stvari. Osobno je bila protiv iskaljivanja na čuvarima, iako je rekla da se, mada sama nikad ne bi zalila čuvare mokraćom, divi zatvorenicima koji to rade (bacanje izmeta i mokraće na čuvare bilo je uobičajena pojava u muškim zatvorima, jedan od malobrojnih raspoloživih načina da izraze svoj prijezir prema sustavu). Sara nije bila samo aktivistica i borac; i pravila je kršila. Iz prethodnog zatvora u Zapadnoj Virginiji pobjegla je preko ograde od bodljikave žice, ali uhvatili su je i njezina doživotna zatvorska kazna produljena je za još nekoliko godina, koje je valjda trebala odslužiti nakon smrti.
“Svi su budale”, govorila je
Drugim riječima, možda je izgledala kao bezopasna, poslušna kućanica, ali u njezinu slučaju izgled je definitivno varao. Međutim, nijedna od nas nikad nije imala dojam da bi mogla biti opasna ili nasilna, i u zatvoru takva nikad nije bila. Naprotiv, bila je uslužna i brižna, ali uvijek nedokučiva. Budući da je sjajno šivala, u zamjenu za robu iz trgovine kao što su sladoled ili avokado šivala je i meni i mnogim drugim zatvorenicama. Jednu od mojih najdražih bluza zakrpala je predivnim vezom crvenog srca, preciznim kao da je kirurg koji zašiva otvorenu ranu. Mogla je biti liječnica. Mogla je biti gotovo sve osim ubojice predsjednika.
Kad sam puštena iz zatvora, Sara Jane radila je kao knjigovođa zatvorske radionice i uspjela je reorganizirati cijeli odjel. „Ne znaju voditi knjige“, požalila se. „Svi su budale.“ To je bila klasična Sara, koja daje savjete, zahtijeva promjene, kritizira, upućuje na propuste i nedosljednosti, pokušava „popraviti“ što treba popraviti. Takva je bila i kad se radilo o Hrvatskoj i njezinoj borbi. Na vrhuncu rata, nakon mog puštanja iz zatvora, pisala mi je duga pisma u naše veleposlanstvo u Washingtonu, govoreći mi što treba učiniti: „Hrvatska pati jer se na Zapadu o njoj veoma malo zna i izvještava… Hrvatskoj doista treba sva pomoć koju može dobiti… Oprosti, ne želim držati prodike. Ali organizatorica u meni pokušava okupiti ljude da nešto učine.“ U jednom drugom pismu, osvrnula se na moju prvu knjigu „Ljubavnici i luđaci“: „U redu, sad moraš pisati o zatvorskim godinama… pa godinama slobode… i više o Hrvatskoj i njezinoj povijesti. Tu si me razočarala – mislila sam da ću više naučiti o povijesti država na Balkanu. Očito podrazumijevaš da i mi ostali poznajemo povijest i kulturu tog dijela svijeta kao ti, a to jednostavno nije istina…“ Sara je sve shvatila: „Piši o godinama na slobodi, počevši sa svojim radom u D.C.-u pa stvaranjem države i svojim radom u Hrvatskoj – kako si naučila njezinu povijest i zašto si odlučila da ti ona bude dom.“ Jedno od njezinih pisama zvučalo je čeznutljivo, kao da je posredno doživjela uspjeh koji svojim „aktivizmom“ nikad nije postigla: „Mora da je čudesan osjećaj biti dio uspješnog pokreta za neovisnost i moći otići u tu državu i sudjelovati u stvaranju njezine budućnosti.“
Kako su godine prolazile, neizbježno smo izgubile kontakt, do 2007. kad je, odsluživši 32 godine kazne, napokon puštena iz zatvora, godinu dana prije Zvonka. Tad je već bila gospođa u osamdesetima, ali još nije bila previše stara za udaju, peti put. Uspjela je „uhvatiti“ umirovljenog kliničkog psihologa (!) s kojim se skrasila u jednoj otmjenoj četvrti u Sjevernoj Karolini. Sad su je svi znali kao Sally, po nadimku iz djetinjstva, iako je pisma ponekad potpisivala sa Sara, ali s „h“ na kraju. Njezin novi suprug nije znao za njezinu prošlost, a kad je napokon skupila hrabrost i rekla mu, rekao je samo „Pa što onda? To je bilo davno“. Očito su bili par iz snova.
S vremena na vrijeme obavještavala me je o novostima. Sa suprugom se morala preseliti u starački dom, sami se više nisu mogli snaći. Planirali su putovanje u Europu luksuznim kruzerom Queen Elizabeth 2, do Londona i odatle do Hrvatske. Nakon toga od nje nisam čula ni riječ. A onda se ponovno javila, sad kao udovica. Planirala je novo putovanje u Hrvatsku i željela je znati moj raspored i čuti moje savjete gdje da odsjedne i što da posjeti. Zatim se mjesecima nije javljala. Napokon sam saznala zašto.
Prema medijima, uhićena je nakon povratka u SAD s putovanja u Izrael. Sara, kršiteljica pravila i s poznih 89 godina, otputovala je u Izrael – navodno da se iznova poveže sa svojim „židovskim korijenima“ – bez dopuštenja svog socijalnog radnika za odlazak iz države. Njezino ime stavljeno je na popis osoba koje su prekršile odredbe uvjetnog otpusta iz zatvora i zbog toga je 23. veljače uhićena u međunarodnoj zračnoj luci JFK dok je mirno sjedila u svojim invalidskim kolicima.
U zatvoru je provela devet dana, nakon čega je puštena. U posljednjoj poruci koju mi je poslala na svoje nedavne pustolovine osvrnula se samo sljedećim riječima: „Bila sam u tvom susjedstvu i željela te posjetiti prije povratka u Ameriku. Nažalost, to se nije dogodilo.“ Razmišljam da joj pišem i upitam je za savjet o koronavirusu. Sigurna sam da ga ima.
Svršetak serijala.•
