U 1990-te Večernji list ulazi kao vjerojatno najjači medij u Hrvatskoj i dobrom dijelu bivše SFRJ, koja tada još postoji samo na papiru. Dnevni listovi još su glavni i najpraćeniji mediji, a televizije i radiji orijentiraju se uglavnom prema pisanju novina. Taj doseg Večernjeg lista, koji se po prodanoj tiraži tada bori s jedinim konkurentom, beogradskim Večernjim novostima, čije su se tiraže tada kretale između 300 i 350 tisuća prosječno prodanih primjeraka dnevno, danas bi bilo najlakše usporediti s dosegom digitalnih mreža. Bio je Večernji list svugdje, u svakom kutku. U redakciji je bilo zaposleno nekoliko stotina novinara i još nekoliko stotina dopisnika koji su se javljali doslovno iz svakog sela.
Novina se tiska u više od 20 izdanja, a rotacija se vrtjela dan i noć. Na prijelazu u 1990. godinu to je bilo jako važno, jer novinari će pamtiti to prijelazno vrijeme iz komunističkog sustava u demokraciju, a prije održavanja prvih slobodnih višestranačkih izbora, kao vrijeme najvećih sloboda. Tako se to tada nama činilo, jer se iz jednog ipak kontroliranog sustava s dobro poznatim granicama i ogradama, gotovo u trenutku prešlo na ono što smo mi tada smatrali profesionalnim novinarstvom. To jest bio subjektivni osjećaj, ali uvelike i stvarni osjećaj, a sve to je, naravno, omogućilo svojevrsno bezvlašće koje je tada zavladalo u politici i državnom aparatu. Pogotovo onom represivnom koji se također bio primirio, sluteći velike društvene promjene nakon 45 godina vlasti samo jedne partije.
U siječnju 1990. održan je 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), dakle jedine i vladajuće stranke. Na tom je kongresu došlo do konačnog razlaza između republičkih partija i sve je prošlo u velikoj svađi dviju strateških opcija. Na jednoj strani bilo je slovensko i hrvatsko vodstvo SK, na drugoj vodstvo partije Srbije, te trabanti Slobodana Miloševića, koji je tada već osvojio i poništio autonomiju Kosova i Vojvodine. Uz njega su nastupali i partijci iz Crne Gore. Slovenci koje je predvodio Milan Kučan suprotstavili su se nametanju sustava 'jedan čovjek – jedan glas', što je vodilo unitarnoj Jugoslaviji ili u prijevodu Velikoj Srbiji, koja bi od 8 glasova u federaciji imala njih 4!? Slovenski je prijedlog bilo uvođenje daljnje konfederalizacije i partije i države te uvođenje političkog pluralizma, dakle višestranačje. Poslije oštrih sukoba, Slovenci su napustili beogradski kongres, a za njima su, nakon izjave Ivice Račana kako hrvatska strana ne može prihvatiti jugoslavensku partiju bez Slovenaca, kongres napustili i članovi hrvatskog izaslanstva. Nakon njih otišla su i izaslanstva Makedonije i BiH te je ta propast kongresa označila i raspad Druge Jugoslavije.
POVEZANI ČLANCI:
U Sloveniji i Hrvatskoj partijska su vodstva već shvatila da je neminovno održavanje prvih slobodnih višestranačkih izbora. Osim toga, već su postojale i legalizirane su bile i prve političke stranke i sve je vodilo prema izborima koji su u Hrvatskoj održani 30. svibnja 1990. Jugoslavija se počela raspadati, a Milošević je podigao tempo agresije i političkog kaosa i počeo širiti pobunu među srpskim stanovništvom gdje god ga je bilo. Mjesec dana nakon tog raspada na komunističkom kongresu u Beogradu, u Hrvatskoj je započela višestranačka kampanja u koju su se uključile čak 33 političke stranke. Nakon pobjede HDZ-a predvođenog Franjom Tuđmanom, počelo je razdoblje velike nacionalne poletnosti kod većine građana Hrvatske, a istodobno se počela valjati i pobuna i priprema za odvajanje krajeva s većinskim srpskim stanovništvom u nekim dijelovima RH. I premda je ratna opasnost već tada bila izgledna i očita, kod većine ljudi, a i dobrog dijela političara, ta se opcija i dalje činila nemogućom. Vodili su se politički pregovori oko statusa srpske manjine u Hrvatskoj, održavani sastanci Tuđmana sa šibenskih psihijatrom Jovanom Raškovićem, koji je slovio kao politički i duhovni vođa hrvatskih Srba. On je osnovao Srpsku demokratsku stranku, a bio je i potpredsjednik Hrvatskog sabora, no odbio je biti potpredsjednik novoosnovane Vlade. Svi su ti pregovori kojima se pokušavao zadržati mir u Hrvatskoj propali, a kasnije je propao i sam Rašković, koji je, premda je okupio Srbe i pripremio ih na pobunu, ipak bio protiv ratnog sukoba i kada je on počeo, za vrijeme Krvavog Uskrsa 1991. na Plitvicama, napustio Knin i otišao u Beograd. Tada je i shvatio da ga je iskoristio Milošević i da je kasno te da se oružani sukob više ne može spriječiti.
Kada su Srbi iz tzv. Krajine 17. kolovoza 1990. pokrenuli "balvan-revoluciju" i usred turističke sezone blokirali prometne pravce koji vode s mora prema Zagrebu, učinivši time veliku ekonomsku štetu, već je i najvećim optimistima postalo jasno da će rata ipak biti. Turizam, kao ekonomska grana Hrvatske tada je prestao postojati i vratit će se tek godinama kasnije, nakon rata. U tim trenucima još je u hrvatskoj politici službeno postojala opcija stvaranja konfederalne države Jugoslavije, ali je shvaćeno da je to nemoguć zadatak i da će se Hrvatska morati oružjem izboriti za svoju nezavisnost i suverenost. U svibnju 1991. održan je referendum o nezavisnosti i od 3,65 milijuna birača (tada je Hrvatska imala oko 4,7 milijuna stanovnika) odazvalo se 3 milijuna, a za slobodnu i nezavisnu RH glasalo je 94% građana. Već 25. lipnja 1991. izglasana je ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH, proglašena je, dakle, nezavisna država, no pod pritiskom Europske zajednice na Sloveniju i Hrvatsku, proglašen je tromjesečni moratorij na te njihove odluke.
Do tog je moratorija došlo nakon kratkotrajnog slovenskog rata, koji je trajao 10-ak dana i u kojem su lokalne jedinice JNA došle u oružani sukob sa slovenskom teritorijalnom obranom. U tom je ratu na obje strane poginulo 66 vojnika, a Slovenci su uspjeli pokupiti oko 50% naoružanja koje je bilo deponirano u Sloveniji. U Hrvatskoj se, pak, vodio rat oko kasarni JNA, od kojih su se neke počele i predavati. Istog dana kada je istjecao tromjesečni moratorij, 7. listopada 1991. zrakoplovi JNA raketiraju Banske dvore u pokušaju da likvidiraju čak tri hrvatska predsjednika – Tuđmana kao predsjednika RH, Antu Markovića kao zadnjeg jugoslavenskog premijera i Stjepana Mesića, zadnjeg predsjednika SFRJ. Iza toga je počeo onaj pravi rat koji je trajao iduće četiri godine.
U hrvatskim medijima, tako i u Večernjem listu, formirane su ratne redakcije, a bila su spremna i alternativna rješenja za tiskanje ako bi Vjesnikova tiskara bila bombardirana. Najveći je problem bio kako ekonomski organizirati zemlju da izdrži ratne napore, jer turizam je kao ekonomska grana već bio prekinut godinu dana ranije, a istodobno već na početku rata s okupiranih područja Hrvatske u ostatak države prelilo se oko 250 tisuća izbjeglica. Situacije je bila još gora kada je 1992. krenuo i rat u BiH, odakle se u jednom trenutku u Hrvatsku slilo još oko 500 tisuća izbjeglica. Već 1991. došlo je do frapantnog i drastičnog pada plaća, koje su u samo godinu dana smanjene od 10 do 15 puta, tako da je prosječna plaća u Hrvatskoj tada iznosila između 100 i 150 njemačkih maraka. Iz današnje perspektive čini se gotovo nemogućim da je Hrvatskoj uspjelo preživjeti u takvim uvjetima s takvim ratnim štetama u ratnoj ekonomiji koja je bila podređena nabavci oružja i zbrinjavanju izbjeglica, a sve se to događalo bez ikakve financijske ili druge pomoći izvana, jedino je Hrvatskoj pomagala njezina dijaspora. No, sve je funkcioniralo, nije bilo nestašica i Hrvatska je uspjela ostvariti ratnu pobjedu.
To što smo se ekonomski održali možemo zahvaliti ne samo cijeloj grupi vrsnih menadžera, i to onih najistaknutijih koji su se odmah uključili i zauzeli svoje mjesto u Vladi i ministarstvima, nego i moćnoj INA-i koja je crpila naftu i plin za naše potrebe, bankarskom sustavu i velikim tvrtkama poput Končara, Đure Đakovića, Plive, Podravke, brodogradilištima, Jedinstvu i mnogim drugima koje su omogućile čak i proizvodnju vlastitog naoružanja i streljiva u ratnim uvjetima. Nakon što je Vlada demokratskog jedinstva Franje Gregurića kao višestranačka ili nadstranačka vlada odradila najteži dio posla početkom rata, 1993. Vladu preuzima Nikica Valentić, koji je odmah objavio antiinflacijski program. Inflacija je, kako se to u pravilu i događa u ratom zahvaćenim državama, bjesnila, a cijene su mjesečno rasle i 20 do 30 posto. Bila je to, dakle, hiperinflacija. A ta hiperinflacija bila je i atavizam jugoslavenske ekonomije. U siječnju 1990. bila je primjerice veća od 40% na mjesec, a prije toga svijet je odradio zadnji pokušaj da u Jugoslaviji ne dođe do rata, pa je financirao i zadnjeg premijera SFRJ Antu Markovića da odradi deprecijaciju dinara te odredi novi tečaj prema njemačkoj marci, jedan naprama sedam. Plaće su skočile preko noći dva do tri puta, no, kako je brzo u monetarni sustav uletio srbijanski vožd Milošević, cijeli taj napor brzo se urušio i ekonomska propast se nastavila i trajala sve do kraja 1993., kada su na scenu stupili Valentić i grupa njegovih komandosa, kako je on sam nazivao svoju grupu mladih financijskih eksperata. Program je uspio, cijene su se smanjivale te se 30. svibnja 1994. moglo s ratnih HR dinara prijeći na prvu pravu valutu, kunu.
Sve druge stvari bile su nekako manje važne, ostaje u sjećanju tek da je i uvijek jaka hrvatska glazbena estrada bila snažna i aktivna čak i u vrijeme rata, te su pjevači i pjevačice često i osobno sudjelovali u ohrabrivanju nacije i branitelja na ratištu. Hrvatska televizija postaje najmoćniji medij koji je emitirao svoje programe cijelo vrijeme unatoč tomu što su joj neki od glavnih odašiljača i repetitora bili uništeni. Dnevne novine stizale su i dalje u svaki slobodni kutak zemlje te na prve linije. Poznat je primjer da su čak u opkoljeni Dubrovnik brzim gliserima uz potrebno naoružanje u Grad stizali i snopovi sa Slobodnom Dalmacijom. Dakle, kada govorimo o prvoj polovici 1990-ih, sav je život bio obilježen sirenama za uzbunu i slio se u ratne potrebe i ratne napore. Bilo je malo prostora za neki drugi život.
POVEZANI ČLANCI:
Valja reći da je, kako to u svom intervjuu svjedoči i najdugovječniji premijer iz 1990-ih Zlatko Mateša, Hrvatska isključivo svojim snagama financirala ne samo rat i oslobođenje, nego i poslijeratnu obnovu koja je trajala oko dvije godine i koju je vodio ministar Jure Radić, a u kojoj je obnovljeno više od 200 tisuća porušenih kuća. Prvi strani krediti Hrvatskoj su odobreni tek krajem 1990-ih. Što se politike tiče, Tuđman je bio nedodirljivi lider koji je i na zadnjim predsjedničkim izborima 1997. bio osvojio oko 63% glasova. No, nije sve išlo glatko. Njegov HDZ počinje gubiti vlast na lokalnim izborima, izgubio je vlast i u Zagrebu, što on nikako nije mogao 'progutati' i došlo je do zagrebačke krize. Hrvatska je demokracija bila mlada i još opterećena ratom i događale su se velike političke turbulencije. Još u vrijeme rata 1993. došlo je do pobune unutar jednog, lijevog političkog krila HDZ-a predvođenog Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem, a navodno zbog njihova protivljenja ratu između Hrvata i Muslimana u BiH. Taj puč protiv Tuđmana nije uspio, a ovaj politički dvojac prelazi u oporbu. Krajem 1990-ih Tuđman se razbolijeva i počinje politička borba za njegovo naslijeđe.
Doba je to i velikih turbulencija u hrvatskom gospodarstvu, koje je iscrpljeno ratom, izgubilo tržište i bremenito zastarjelom tehnologijom prelazi u uvjetima sumnjive, pa ponegdje i lopovske privatizacije u ruke nekih spretnih menadžera i budućih tajkuna, ali nažalost i u ruke 'slučajnih' poduzetnika koji su upropastili mnoge tvrtke, rasprodali zatečeno i radnicima dali otkaze. Sve je to proizvelo kritičnu masu nezadovoljstava, koja će na kraju 1990-ih i nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana dovesti do prve političke promjene u Hrvatskoj i gdje će prvi put HDZ završiti u oporbi.
U 1990-im Hrvatsku su tek povremeno posjećivali strani državnici. Američki predsjednik Bill Clinton u siječnju 1996., kao zahvalu na strateškom partnerstvu SAD-a i Hrvatske, koji je pridonio završetku rata, pobjedi nad srpskim vojskama i paravojskama u RH i BiH što je omogućilo i mir u Daytonu. Stalniji su kontakti bili s austrijskim i mađarskim političkim liderima te turskim predsjednikom Demirelom. Za Hrvate najvažniji su bili posjeti pape Ivana Pavla II., našeg velikog prijatelja Poljaka Wojtyle, koji je u Hrvatsku dolazio triput (1994., 1998., 2003.), a prvi put još u ratno doba u rujnu 1994. Na zagrebačkom hipodromu dočekalo ga je milijun Hrvata. Taj je papa na čelu katoličke crkve bio 27 godina i odigrao je važnu ulogu u priznavanju Hrvatske. Mediji su ga tada pratili u stopu i kada je u zagrebačkoj katedrali molio na grobu kardinala Alojzija Stepinca za kojeg je rekao da je najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve. Svoj prvi posjet Hrvatima završio je uzvikom "Budite hrabri!". Drugi put je papa Ivan Pavao II. u Hrvatsku došao u listopadu 1998. i proglasio je Stepinca blaženim na misi u Mariji Bistrici pred pola milijuna vjernika. Zadnjeg dana posjetio je Split, služio misu na Žnjanu i na kraju s mladima pjevao hrvatsku pjesmu 'Rajska djevo, kraljice Hrvata'.
>> FOTO Jezivi prizori u Bjelovaru: Što je danas ostalo od vojnog skladišta koje je dignuto u zrak 1991. godine
Kako je u onih prvih pet ratnih godina 1990-ih sve bilo podređeno ratu i opstanku Hrvatske te njezinoj popularizaciji u svijetu, u to je bio uključen i hrvatski sport. Uz potporu nekih tada moćnih ljudi u međunarodnom sportu (primjerice španjolskog Juana Antonija Samarancha, predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora) Hrvatska se prvi put na međunarodnoj sportskoj sceni pojavila na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Zastavu Hrvatske na otvaranju nosio je tenisač Goran Ivanišević, a hrvatska košarkaška reprezentacija bila je tada jedna od najboljih u svijetu. Osvojila je srebrnu medalju u Barceloni, a SAD zlato. Poslije toga osvojila je i broncu na Svjetskom prvenstvu 1994., a dvije bronce donosi i s europskih prvenstava 1993. i 1995. I u pojedinačnim sportovima dugi je popis onih hrvatskih sportaša koji su nastupali tada za Hrvatsku. No, kada govorimo o medijski najzanimljivijem i najvažnijem sportu na svijetu, nogometu, u 1990-ima je hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila do tada najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, osvojivši brončanu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. To je bila poznata reprezentacija koju je vodio Miroslav Ćiro Blažević i koji je u Francusku poveo Ladića, Štimca, Bilića, Šerića, Jurića, Asanovića, Prosinečkog, Šukera (koji je postao prvi golgeter prvenstva sa šest golova), Bobana, Marića, Mrmića, Stanića, Soldu, Tudora, Koznikua, Jarnija, Mamića, Vlaovića, Šimića, Krpana, Jurčića i Vasilja. Tada su mnogi u svijetu prvi put čuli za Hrvatsku.
Po mnogočemu su 1990-e bile možda i najgore, ali i najljepše godine za Hrvate. U toj dekadi kao da je komprimirana sva povijest nove Hrvatske. Sa svim plusovima i minusima jedne mlade demokracije, koja je, ako ćemo je usporediti s nekakvim životnim vijekom, u 2000. prešla iz tinejdžerstva u punoljetnika. Večernji list je u tim godinama također odigrao u punini svu svoju društvenu, nacionalnu i državotvornu ulogu. Ostao je najprodavaniji i najmoćniji dnevni list u Hrvatskoj i on će u 2000-e ući pun prekaljenih novinara.
Dobar članak. Ali sada kada se sve to napisalo i ukratko saželo, vidimo koliko zla su nam učinili ljudi iz srbije koji su unatoč svemu svaki dan prisutni u tom istom večernjem listu. Nikad to neću razumjeti.