Zlatko Mateša (75) bio je u devedesetima prošlog stoljeća najdugovječniji hrvatski premijer, od 1995. do 2000. naslijedio je ratnog premijera Nikicu Valentića, svog prijatelja još od studentskih dana na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a vlast je predao SDP-ovu Ivici Račanu. S premijerskim mandatom Mateše završila je i ona prva "junačka i ratna" dekada Hrvatske. Do rata i stjecanja nezavisnosti nove države radio je kao pravnik, polaže pravosudni ispit, 1978. odlazi u Ina trgovinu kao savjetnik i brzo postaje direktor pravnih poslova. Do 1989. već je direktor zajedničkih službi Ina trgovine. To su tada bile vrlo ugledne i moćne menadžerske pozicije. Nakon demokratskih promjena, postaje pomoćnik generalnog direktora Ine za poduzeća u vlasništvu Ine. U Valentićevu ratnu Vladu ulazi 1993. i brzo postaje ministar gospodarstva. Dvije godine poslije, 1995., nakon što je poštovan dogovor Franje Tuđmana i Valentića da će ostati premijer do oslobođenja zemlje, predsjednik Tuđman izabire Matešu za premijera. O važnosti tih godina Mateša govori za naš prilog o 65 godina Večernjaka.
Kakva je bila situacija u menadžerskim strukturama 1991. u Ini, bankama... Kako ste tada stavili najbolje glave na kup, kako bismo opstali?
Kada govorimo od 1990-ima kao o nekakvom pojmu, vremenski označenom, to nije jednoznačno, postoje razne faze. Jedno je stvaranje hrvatske države, prvi demokratski izbori, prvi demokratsko izabrani Sabor, gradnja institucija pa međunarodno priznanje. To je bila prva faza. Nakon toga, pojavila se opasnost za tu istu novostvorenu državu, gdje je bila ugrožena njezina cjelovitost, koja je eskalirala pobunom dijela srpskog stanovništva, pa onda i agresijom na Hrvatsku. Ta druga faza bila je obilježena i našom borbom za objašnjenje na međunarodnoj sceni pravih razloga i dosega agresije koja je poduzeta protiv Hrvatske, a istodobno smo gradili i hrvatsku vojsku, specijalnu policiju, nabavljali naoružanje i sve ono što je stvorilo preduvjete za našu pobjedu u Domovinskom ratu. Nakon toga nastupila je treća faza obnove, fizičke obnove porušenih dijelova države, stanova, kuća i infrastrukture, ali isto tako i gospodarstva. Tada su postavljeni i naši međunarodni ciljevi, a to su euroatlantske integracije, dakle NATO i tadašnja Europska zajednica. Te su sve faze obilježile naše 1990-e. Što se tiče 1991., ja sam tada još bio u Ini i bilo je nedvojbeno u velikoj vjerojatnosti jasno što će se dogoditi, odnosno da će doći do rata. Rezultat toga je da je doprinos Ine obrani Hrvatske, da sad ne ulazim u sve detalje, ali od osiguranja određenih financija do osiguravanja opskrbe, financiranje naoružavanja itd. dala ogroman doprinos. Tako je bilo i u drugim kompanijama. Većina ljudi koji su bili u menadžmentu kompanija znala je što će uslijediti i zato je Hrvatska i uspjela praktički bez ikakve strane pomoći, od bilo kuda, boriti se s nezabilježenom izbjegličkom i prognaničkom krizom. Spomenimo da je trebalo samo u jednom trenutku hraniti više od 700 tisuća prognanih. Zamislite samo da morate napraviti 700 tisuća čajeva svako jutro, da malo karikiram, a sve se to moralo osigurati vlastitim novcem. Da nije bilo te spoznaje i želje svih da se radi za Hrvatsku, da se gradi hrvatska samostalnost i opstojnost, stvari bi sigurno bile puno teže.
Sve smo to uspjeli pokrivati vjerojatno zato što su i prihodi stanovništva drastično pali, i plaće i mirovine. Svi smo se, što se toga tiče, nekako stisli i nismo to osjećali kao velik problem. Ali je svejedno frapantno da smo sami sa svojim sredstvima uspjeli to sve tada odraditi?
Novac je dolazio iz vlastitih izvora. Vrlo je bila bitna uloga tadašnje Privredne banke, Ine i drugih velikih kompanija. Svi su radili u istom cilju i to je dalo rezultat. Valja primijetiti da smo sve to uspijevali, a da pritom nije došlo do nikakvih nestašica. A sjetite se u nekadašnjoj Jugoslaviji u određenim razdobljima bilo je uvođenje bonova i sistema par-nepar zbog nestašice goriva, često nije bilo kave, bile su redukcije struje. A mi smo to u ratnoj Hrvatskoj sve izbjegli. Bilo je jako izazovno i svi ti ljudi koji su radili na tom sustavu, bez obzira na kojem položaju bili, dali su svoj doprinos i to jednostavno treba cijeniti.
Tko je vodio, netko je trebao sve to nadgledati?
Strateški, to je bio predsjednik Franjo Tuđman. On je nama svima strateški odredio što je potrebno za međunarodno priznanje Hrvatske, opstojnost Hrvatske, države i institucija, vojske, policije i svih drugih institucija demokratskog sustava. Njegova uloga nedvojbeno je bila ključna u svim tim segmentima i fazama, od početka, pa rata do obnove. I daleko je najvažnija. No, bilo je jako puno ljudi koji su dali svoj veliki doprinos, na primjer u Vladi gospodina Franje Gregurića i njegovoj Vladi demokratskog jedinstva, pa onda Vladi Nikice Valentića, koja je radila pripremu za Bljesak i Oluju i to se sve radilo bez puno priče. Nije bilo nekakvih PR-ovskih štoseva, iskakanja, svatko je radio svoje, kao u jednom dobro uhodanom menadžerskom timu, nikome od ministara i čelnih ljudi državnih institucija pri tome nije bilo do njegova osobnog isticanja, hvaljenja, radilo se u tišini, šutke, znalo se što se radi, zašto se radi i za koga se radi. Nismo imali nikakvih problema da pri tome dobijemo sudjelovanje ljudi iz vrha, kompanija, top-menadžere, da dođu u Vladu, ostave sve privatno i svoje karijere i dođu sudjelovati u Vladi, preuzmu posao i brigu, daju svoj doprinos. To je bilo tada potpuno normalno i nisu se uopće postavljala pitanja novca i novčanih nagrada za taj doprinos.
Hrvatska se, dakle, u tim trenucima mogla osloniti na one najvještije i najbolje ljude?
Da, ti ljudi su davali dinamiku čitavog procesa, ali uz njih je išla cijela grupa operativaca koja je izvršavala strateške stvari. Ja vam inače ne vjerujem u neke bogom dane solo igrače i takve individue. Uvijek vjerujem u sposobnost okupljanja ljudi oko sebe, onih najboljih, i timski rad. Takav timski rad je najbolji odgovor na sve nedaće i probleme i upravo me taj ratni i krizni period i ta borba za opstanak naučilo tom zaključku o najvećoj važnosti timskog rada.
No, recimo to tako, Hrvatska je tada imala ratnu ekonomiju?
Da, većim dijelom je to bilo ratno gospodarstvo, ali se to nije smjelo odraziti na svakodnevni život ljudi u smislu nestašica, da nema goriva, hrane, lijekova, da se događaju racionalizacije i to jest bilo izazovno.
Kako ste organizirali recimo platni promet, plaćanja u vrijeme kada je Hrvatska još bila nepriznata država, a u drugoj fazi kada smo već bili priznati, nismo imali baš nikakav kreditni rejting, niti smo se mogli zaduživati?
Ma, kakvi, mi uopće nismo imali pristupa međunarodnom financijskom tržištu do kasnih 1990-ih.
Tek se tamo negdje 1997. ili 1998. počelo "razdanjivati", da to tako kažem, počeli su naši prvi izlasci na vanjske burze, prvi bondovi, nekakvo mini-zaduživanje. Tko to nije prošao, teško da to danas uopće može razumjeti. I teško je to shvatiti danas kad upravo vlada jagma za hrvatskim vrijednosnim papirima ili kad su hrvatske kompanije izlistane na svjetskim burzama.
Tu je trebalo i umijeća i iskustva, pogotovo za poslovanje u vrijeme međunarodnog embarga na uvoz oružja?
Trebalo je iskustva, a bogme u nekim poslovima i hrabrosti, nemojmo se zavaravati. No iz sadašnje vizure to izgleda nestvarno. Ljudi o tome vremenu mogu imati razne sudove, ali u ono vrijeme morali ste imati određenu dozu hrabrosti, a pogotovu tu mislim na ljude koji su se bavili nabavom oružja i to su morali raditi u uvjetima međunarodnog embarga. To uopće nije bilo jednostavno.
Posebno je fascinantno što smo tada kao država trebali brinuti o četiri i pol milijuna ljudi, a trebalo je pomagati i napadnuto stanovništvo u BiH?
U nekim trenucima je, dakle, bilo 700, možda i prema 800 tisuća izbjeglih i prognanih. Sjećam se kada sam ja preuzeo mjesto premijera, znači nakon akcije Oluja 1995., zatekao sam još uvijek oko 450 tisuća prognanika i izbjeglica. Probajte danas zamisliti kako bi to bilo samo nahraniti toliki broj ljudi, a koji su već bili s pravom žestoko frustrirani zbog svog višegodišnjeg prognaništva i izbjeglištva, koji su godinama daleko od svojih domova, kojima su kuće razrušene i popaljene, još i uz pogibiju članova obitelji. Mi smo odmah nakon rata morali obnoviti više od 100 tisuća stambenih jedinica i to je isto bio ogroman izazov, te ljude izmjestiti i vratiti kući. Pa onda krenuti obnavljati hotele u kojima su bili prognanici da bi se vratio turizam. Tada je turizma bilo samo ponešto u Istri, drugdje ne. Paralelno s time, sjetimo se, počela je i gradnja autoceste. Došlo je do rasta plaća i tu je uvođenje PDV-a puno pomoglo. On je izglasan u vrijeme Valentićeve Vlade, ali se počeo primjenjivati 1998., u vrijeme moje Vlade. I to je bitno pridonijelo prenapregnutom državnom proračunu. No, svejedno, tada još nismo imali pristupa nikakvim vanjskim financijama i novcu.
Odakle onda novac za to?
Tada su plaće i mirovine bile puno niže nego danas, kad se približavamo nekim europskim srednjim brojkama. A i troškovi su bili niži i sigurno je kvadrat gradnje stajao puno manje nego danas.
Kako vas je Tuđman privolio da preuzmete kormilo u Vladi, a nakon što je Valentić, prema dogovoru, otišao nakon pobjede u ratu?
Očito sam radio neke dobre stvari i Tuđman je presudio da ja to dobro radim. Radio sam i na primitku Hrvatske u Europsku banku za obnovu i razvoj, pa u WTO, za vrijeme rata bio sam zajedno s generalom Petrom Stipetićem i Joškom Morićem, u komisiji koja je pregovarala s pobunjenim lokalnim Srbima, i to prije Bljeska i Oluje, pa je predsjednik nakon odlaska Nikice procijenio da ja to mogu nastaviti raditi. Nije tu bilo puno razgovora ni nagovaranja. Svakome je od nas bila velika čast raditi bilo koji od zahtjevnih poslova koje je trebalo raditi. Svi smo mi bili ljudi sa svojim karijerama. I u Valentićevoj Vladi su bili ljudi kalibra Bože Prke, Davora Šterna, Ivice Mudrinića, Nenada Porgesa, Borislava Škegre. Svi su oni imali svoje karijere. Bilo je tu ljudi poput Andrije Hebranga, Jure Radića, a u osnovi nitko od njih prije toga nije bio političar. Pa ni Mate Granić, koji je do tada prošao svašta. Evo, malo tko je imao politička iskustva. Jedino Marina Dropulić. Sad ću biti nepravedan jer ne mogu sve spomenuti, ali puno je ljudi došlo iz gospodarstva, odradilo svoju dionicu i vratilo se natrag u gospodarstvo. Koliko se sjećam, od moje Vlade su u politici ostala samo dvojica – Željko Reiner i Radovan Fuchs.
Sada jedno trik-pitanje – što mislite kada bi se Hrvatska našla opet u nekoj sličnoj opasnosti, bi li se ponovilo to o čemu govorite, to nesebično zajedništvo koje smo tada imali? Bismo li opet stavili sve glave skupa?
Ja sam siguran da bismo. Mi Hrvati smo inače takvi, da to pučkim rječnikom kažem, kad je neka frka, onda smo zajedno. A dok je više-manje situacija O.K., svatko ima neku svoju priču i vuče na svoju stranu, ali sam siguran kada bi Hrvatska opet bila ugrožena, da bi se dogodilo slično zajedništvo i spremnost na žrtvu. Moraju ljudi znati, ja osobno izuzetno cijenim hrvatske branitelje, jer neki od tih dečki su otišli u rat sa svojih 17 ili 18 godina, rekli su mami i tati "idem u rat, idem braniti Hrvatsku". Možda još jače i važnije, u rat su s istim riječima odlazili i mladi očevi, pa i majke, zbog tog poriva da se obrani Hrvatska. Malo me stvari može sada razljutiti, no nervira me kad netko prigovara braniteljima zbog njihovih prava, a ti moraju znati da nisu ti dečki odlazili u rat zato da bi poslije dobili pravo na vojnu mirovinu. Pa, osim toga, svatko je mogao ići u rat, kao što su i oni dragovoljno krenuli. I tim momcima i djevojkama treba dati na značaju i cijeniti njihovu žrtvu. Za vrijeme koje su oni proveli na ratištu, neki drugi su, primjerice, gradili svoje karijere.
Stječe se dojam da današnji premijeri ne mogu više dobiti u sastav svoje Vlade one najbolje, kao u ratnoj i vrijeme obnove 1990-ih. Je li se izgubio taj osjećaj časti za sudjelovanjem?
Ne mogu govoriti o tome što netko drugi radi, pitanje je koga zovete i tražite da sudjeluje u Vladi. Ne mogu komentirati strategiju aktualnih premijera, no općenito, mi i danas možemo dobiti jako dobre ljude u hrvatske Vlade. Iskreno, mogu reći da imamo cijelo to vrijeme izvanredne ministre financija. Donedavno Zdravko Marić i sada Marko Primorac, bili su i jesu izvanredni ministri financija. Jako je dobar ministar financija bio i Mato Crkvenac i Boris Lalovac. Znači, ima ljudi koji znaju svoj posao i ne mislim pritom samo na ministre financija. Ne postoji kriza oko toga želi li netko ili ne doći u javnu upravu i sada imamo izvrsnih profesionalaca i na razini državnih tajnika i to ljude koji postižu izvrsne rezultate. Situacija bi bila još bolja ako se sada bude riješilo i pitanje visine njihovih plaća. Ona mora biti u razmjeru s njihovom odgovornosti, znači mora biti visoka. Okolnosti definiraju sadržaj i način rada. Dojučerašnja ministrica turizma gospođa Nikolina Brnjac sigurno je danas na svjetskoj razini jedna od najboljih poznavateljica održivog turizma. Dakle, iz hrvatskih Vlada se i dalje iznjedre profesionalci i stručnjaci, ljudi koji su relevantni na svjetskoj razini.
Gdje bi danas bila Hrvatska da nije bilo petogodišnjeg rata?
Kada znamo kolike su bile ogromne naše ratne štete, koliko je potrošeno na obnovu i pripremu oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija, dakle, na financiranje rata, da se sav taj novac bio stavio u neku drugu funkciju, Hrvatska bi danas bila negdje u sredini EU ljestvice. Od svih članica EU jedino je Hrvatska bila izložena ratnoj agresiji, jedina nakon Drugog svjetskog rata.
Pa u svakom slučaju, mogli smo ući i ranije u EU, ali nas su nas kočile okolnosti i međunarodna politika?
Bio sam prvi hrvatski ministar koji je potpisao prvi sporazum između Hrvatske i tadašnje Europske zajednice, tzv. Phare program. Bilo je to u srpnju 1995. Kad je počela Oluja, taj je sporazum odmah suspendiran. Eto, to su bili problemi Hrvatske. Tada je Hrvatska stalno bila u nekoj poluizolaciji. Nisu svi bili baš naklonjeni našoj borbi za samostalnost i neovisnost.
Sad kada gledate iz daljine i vremenske distance, taj naš prelazak gospodarstva iz ratnog moda na tržišno gospodarstva, plus iskakanja tijekom privatizacije, jesmo li to mogli brže i bolje izvesti. Mnogo je tu firmi bilo i uništeno i rasprodano, možda su neke mogle i bolje proći. Bilo je tu svega?
Pa je, sigurno se to moglo bolje izvesti. Neke su stvari bile pogrešno napravljene, ali da karikiram, ako donosiš deset odluka dnevno, dvije do tri bit će krive ili ne baš najbolje, no i greške su dio procesa odlučivanja. S druge strane, bilo je i nekih poteza koji su dugoročno značili puno za hrvatske građane, a to se nikad ne spominje. Mislim primjerice na odluku Vlade o prodaji društvenih stanova građanima, gdje je velika većina njih, a to mnogi zaboravljaju, po vrlo povoljnim uvjetima otkupila stanove nad kojima su imali stanarsko pravo. Riječ je o stotinama tisuća stanova. Usporedite, dakle, po kojim su cijenama otkupljivani, a koliko danas vrijede na tržištu. To je ipak znatna razlika. To je bila jedna od mjera koje su bitno pridonijele standardu hrvatskih ljudi. I danas, kad gledate statistiku država članica EU, Hrvatska je po vlasništvu nad stambenim jedinicama daleko iznad EU prosjeka. Bilo je tu, dakle, i loših i krivih, ali i dobrih odluka. Svojim studentima stalno ponavljam da je i u ovom poslu moguće napraviti grešku i krivu prosudbu, no, to istodobno ne smije sprečavati odgovorne ljude da donose odluke. Jer, to je ipak ono najgore, kada se iz nekog komoditeta ili straha prestanu donositi odluke. Najgore je ne donositi odluke.
I dan-danas će se rado govoriti o Tuđmanovih 100 ili 200 odabranih obitelji, što je uništilo Hrvatsku, premda se pokazalo da je ta priča ustvari isfabricirana?
Ma kakvih 100 obitelji. Vi danas u Hrvatskoj nemate 15-ak ljudi za koje se može reći da u financijskom smislu, po svojoj vrijednosti kapitala, znače nešto u rangu srednje Europe. Mene puno više brine ona naša mantra da su domaći poduzetnici svi lopovi, ali svi stranci su investitori. I pri tome se nikad ne pita gdje su i kako ti investitori stekli svoj kapital, a neću sada spominjati te zemlje. Meni je to smiješno jer dobro poznam te situacije i u nekim istočnoeuropskim državama ima znatno više multimilijardera nego kod nas i dok se kod nas stalno spominjalo i govorilo o privatizacijskim pljačkama, u tim istočnoeuropskim zemljama one su se i dogodile u znatno većem obujmu nego kod nas, a što se onda vidi i po broju "obitelji" koje su tom prigodom postale multimilijarderi.
Kako biste kao bivši premijer ocijenili današnje razvojne šanse i mogućnosti Hrvatske?
Što se gospodarstva tiče, imamo možda prenaglašeni udio servisnog sektora, usluga, naročito turizma u BDP-u, ali ono što se meni jako dopada, postoji kod nas čitav niz novih kompanija u IT sektoru i to u Hrvatskoj treba jako podržati, te startupe, za zemlju od niti četiri milijuna stanovnika, to su sektori, uz obrazovanje, gdje se može postići jako puno. U Australiji je, primjerice, obrazovanje treći ili četvrti izvozni proizvod. I Hrvatska to može, kao što to primjerice rade medicinski fakulteti u Zagrebu i Splitu, koji su već puni stranih studenata. Značajne rezultate možemo postići i na ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji. A naš najveći problem definitivno je demografija. Fali nam mladih ljudi.
Zabrinjava li vas vjerojatnost da će u vrlo kratkom vremenu 10-ak posto stanovništva u Hrvatskoj biti stranci ili je to EU u pravom smislu riječi?
Neću reći da me zabrinjava, ne trebamo tu sami sebi lagati. U nekim sektorima i poslovima mi nemamo dovoljno ljudi koji su voljni raditi, primjerice u građevini i turizmu. Tu se situacija može nešto popraviti politikom rasta plaća ili zbog toga što su sada neki sektori u Njemačkoj u kojima rade naši iseljenici u krizi, pa može doći do njihova povratka u Hrvatsku. Slična su kretanja bila zabilježena u Poljskoj, gdje je također bio velik odljev stanovništva u bogatije zemlje EU, ali se zadnjih godina događa veliki povratak iseljenih Poljaka. Mislim da će se to dogoditi i Hrvatskoj, što ne umanjuje problem naše demografije. Svatko tu prosuđuje za sebe i ne mogu osobno ulaziti u razloge današnjih mladih ljudi koji ne žele imati više djece ili uopće ne žele imati djecu, no država može napraviti da oni koji se odluče imati djecu da zbog toga neće imati neko posebno financijsko opterećenje, da žene i dalje primaju punu plaću, da djeca imaju osigurane vrtiće i jaslice, da ta usluga bude gotovo besplatna, da škole rade u jednoj smjeni, da bude osigurana učenicima prehrana. Dakle, morate stvarati okruženje koje će ljude navoditi na to da zaključe kako bi željeli imati još jedno dijete, a da im pritom to neće ugroziti financijsku egzistenciju ili standard.
Da nije bilo kriminalne pretvorbe i pljačke od strane zna se koga, gdje bi nam kraj bio.... bili bi uz rame da Slovenijom koja nije imala mafiju na vlasti.