Bila je to noć s 8. na 9. veljače 1938. U selu Sretnice, nadomak Mostara, ženio se Ivan Rozić, sin Jure, siromašni mladić, jedinac kod oca. Imao je još šest sestara, a u svatove je došlo cijelo selo. Iz svake kuće barem po jedan član, piše Večernji list BiH.
“Iz naše kuće u svatove su otišli tata i stric. Majka i strina su nekad u noći, kad smo mi djeca zaspali, otišle vidjeti svatove i usput povesti tatu i strica kući”, prisjetila se najveće hercegovačke tragedije baka Anđa Bevanda koja je tu noć ostala bez majke i strica. Ona je tada imala sedam godina, a te dane nikada neće zaboraviti, kao ni povike očajnog oca koji je dozivao njih djecu da bi im rekao kako im se majka nije uspjela spasiti iz vatrene stihije.
Neutješna je bila Anđa, ali neutješno je bilo i čitavo selo. Svaka kuća bila je zavijena u crno, duboki mrak prokidali su bolni jecaji žena za muževima, muževa za ženama, majki za djecom, djece za roditeljima..., a trebala je to biti noć ispunjena pjesmom. Ivanu je došlo vrijeme za ženidbu te je Jure pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali tri do četiri sata, da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću u Sretnice.
U večernjim satima, oko mladoženjine kuće, uz svatove su se našli pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar i “jabuku”. Dok se plaćao dar i “jabuka”, djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja “jabuke”. Sildžije nisu bili obvezni plaćati mladin dar, nego samo “jabuku”. Svatovsko veselje se zahuktavalo, čuli su se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji, a ispod je bila prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju. Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske.
Izvana je Stipe Kordić Jurin primijetio vatru i viknuo: “Vatra!” U nastalom metežu nagorjeli pod tavana srušio se u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba… Svatovsko veselje pretvorilo se u plamen. Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima, na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana su ljudi panično nadirali na sve otvore da bi nekoga spasili. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli vani. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu. Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opeklinama. Više svatova s opeklinama upućeno je u bolnicu u Mostar.
U trenutku kada je nastala panika, mladoženja Ivan i mlada Jela bili su na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova, mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio. U plamenu koji je u samo nekoliko minuta progutao kuću živote je izgubilo dvadeset i devet uzvanika, poginuo je i mladoženja Ivan. Jela se poslije udala u susjedno selo i doživjela starost. O tragediji koja je zahvatila Sretnice pričalo se daleko, vijest je odjeknula u regiji, priča se i danas prepričava s koljena na koljeno u gotovo svim kućama u Sretnicama, Kruševu i okolici. Te kobne noći u plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koje su nađene u jednom zajedničkom klupku - zagrljaju, vjerojatno su se tako pokušale spasiti. Žitelji susjednih sela - Kruševa, Dobrog Sela, Ljutog Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah.
Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili iz Sretnica, Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike, očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan, ali ni dan nije ništa bolje donio. Nitko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomoglo je sudsko-liječničko povjerenstvo iz Mostara. Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Majka mladoženje Ivana, Stojka Rozić, zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim, akcijski odbor za podizanje spomenika odlučio se za groblje. Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru. Jedna je pretpostavka da je šibica upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake između dasaka pala u sijeno i zapalila ga. Druga je pretpostavka da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno, a prema trećoj pretpostavci, požar je podmetnut.
Dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje, susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od mladoženjine kuće. Jedna od djevojaka im je rekla: “Vi momci sa sila, mi na silo”. Nisu ništa odgovorili, prošli su prema gaju. Ova dvojica imala su zimske kapute i šešir na glavi. Nitko ovu dvojicu nije vidio u svatovima. Svi svatovi bili su u narodnoj nošnji bez kaputa i šešira. Ostala je sumnja da su njih dvojica, kao državni službenici, iz političkih razloga podmetnuli požar u kući gdje su bili svatovi.
Neotkriveno likovno blago u Hercegovini: Umjetnine vrijedne desetke milijuna eura:
To je tragedija koja se i dan danas prepričava.