Tekla
je još jedna duga zagrebačka zima. Prosinački se mraz
lijepio na kuhinjske prozore trošne kućice obitelji
Šumić na Trešnjevci. Bila je to jedina topla
prostorija u kući. U njoj su boravili, jeli i učili, družili se,
primali goste, dočekivali školske prijatelje svoje djece i
radili na računalu u kutu, gledali TV i bavili se svojim hobijima kada
su mogli. Kućicu su Šumići naslijedili od Dunjine majke,
Ivke, koja je umrla prije devet godina. Premda je vapila za temeljitom
obnovom, kućica je bila uredna i pitoma, s detaljima koji su davali
dojam topline i brižljivosti.
Uglavnom, ničeg previše i svega dosta. Bez luksuza i nekih
posebnih marki, ali posve logično, jednostavno i funkcionalno. Naravno
da su mislili kako bi bilo dobro obnoviti kuću, možda čak dignuti jedan
kat da bude dovoljno mjesta za svih pet članova obitelji. No, novca
nikad dovoljno. Obilja nije bilo, ali uvijek se našlo
ponešto slatkiša ili suhih smokava i rogača koje
su dobivali od Natalijeva brata s Brača.
Natalio je radio kao zaštitar i u posljednje vrijeme bio je
u osiguranju nekoga veleposlanstva. Svake je večeri od kuće odlazio u
osamnaest i trideset i vraćao se oko sedam ujutro. Tada bi već Dunja
odlazila na svoj posao. Bila je daktilografkinja u manjoj
izdavačkoj kući i kad bi se vratila s posla Natalio bi već bio
pripravio zajednički obrok, nahranio dvoje mlađe djece, Saru, koja je
pohađala treći, i Josipa, koji je bio u petom razredu, te se žurio na
svoje dežurstvo.
Još je na Braču naučio dobro kuhati. Život ga je primorao.
Majka mu je umrla kad je bio u osmom razredu osnovne škole,
braća su već bila otišla po svijetu, a samo je stariji brat
ostao kod kuće i radio s ocem u tamošnjem kamenolomu, pa je
Natalio bio zadužen za kuhanje. To ga je donekle i omelo u daljnjem
školovanju pa je bio prisiljen potražiti posao koji se već
našao. No nije ga ometalo samo to. U djetinjstvu su ga
stalno štedjeli težih poslova. Majka, čijih se brižljivih
savjeta dobro sjećao, često mu je znala reći: „Pomalo
Natalio, nisi ti baš zdrav!“
Kad bi s ocem pošao
u polje, njegovo bi bilo donijeti jelo,
spremiti alat, dodati modru galicu, vezati magarca, premjestiti
torbu… Kad je jednom ocu rekao kako bi i on volio raditi
muške poslove, ovaj je samo odmahnuo: „A, moj
Natalio, nisi ti za to!“ I to je bilo sve. Primijetio je da
su ga i učitelji tjelesnoga štedjeli pa od njega nisu
zahtijevali da izvodi sve one vratolomije koje su izvodili drugi
dječaci. No zato ga nije štedjela učiteljica glazbenoga.
Budući da je imao izrazito lijep glas, odmila ga je zvala: Natalio, moj
gardelin!
Kao u magli se sjećao da je negdje u dobi od deset godina bio u
bolnici. No osim ožiljka koji je išao ispod rebara pa do
kralježnice nije o tome znao ništa. Rekli su mu da je neka
sitnica bila jer da je kao dijete pao pa da je to trebalo malo
popraviti. Kad je jednom kao sedmaš pitao majku
što je to bilo i zbog čega ima taj ožiljak, samo je rekla:
„E, to ti je to što ti stalno govorim“.
„A što mi govoriš?“, bio je
uporan Natalio. „Da nisi baš zdrav“,
rekla je ona i brzo nešto počela tražiti po torbi. I poslije
je nekoliko puta pitao za rez, no uvijek su mu rekli da je
još premlad i da će mu reći poslije, kada odraste. Nisu mu
rekli. Nikad mu nisu rekli. Nakon iznenadne majčine smrti, o čemu se u
kući još više šutjelo, ni na kraj mu
pameti nije bilo da išta pita o svojem ožiljku, koji je
postajao sve tanji i sve bljeđi.
Otac je ionako sve dulje boravio u kamenolomu i u polju, a on se,
uostalom, dobro osjećao i ništa nije upućivalo na to da s
njegovim zdravljem nešto nije u redu.
Štoviše, kako je rastao, tako se osjećao sve
zdravije. Nikada više nikoga o tome nije pitao.
Natalio i Dunja posljednjih trinaest godina viđali su se samo u tih
sat, sat i pol zajedničkog obroka, kada ona dođe s posla i prije no
što on ode, te rijetkim vikendima. A ni blagdane često nisu
provodili zajedno jer je zaštitarski posao bio takav da se
sa slobodnim vikendima i blagdanima jedva moglo računati. Dunja je pak
nakon toga zajedničkog obroka obično dočekivala Marka koji se vraćao iz
škole, prala, peglala, plaćala račune, trčala po trgovinama
i obavljala sve uobičajene kućne poslove.
Obično joj je na kraju, kao šlag na tortu, dolazila uloga
supervizorice mlađoj djeci kod domaćih zadaća i osobito
teških školskih lekcija. No ni s Markom, koji je
bio gimnazijalac, kao ni s dvoje mlađe djece, nije bilo problema. Bili
su vrlo dobri đaci, sve troje bavilo se sportom, a Josip je k tome
pohađao i glazbenu školu. Iz dana u dan živjelo se po
ustaljenom ritmu, s dnevnim obvezama i rijetkim trenucima kada su bili
svi na okupu. Uglavnom, život im nije bio previše raznolik,
premda se nisu previše ni tužili.
Natalio je već bio posve zaboravio na svoj ožiljak. Dunja ga je,
doduše, isprva nešto ispitivala o tome, no kako
ni sam nije znao ništa rekao joj je samo da je to
“zaradio” valjda nekim padom dok je još
bio malen, ali da se više ne sjeća ničega. Nije htio unositi
nemir u njezin život ni kakvim nagađanjima potkrepljivati sumnje ili
pak zazivati kakvo zlo. A i posve se dobro osjećao. Radio je, bio je
zdrav, sve je nekako bilo pod kontrolom. Jest da taj
zaštitarski posao nije bilo nešto osobito
kreativno, ali posao je posao i svaki je častan ako se dobro obavlja.
Važno da se kući donese plaća. Kako je bio vedra duha, uvijek spreman
na šalu, doskočicu i vic, često bi s društvom i
zapjevao, pa su mu prijatelji u šali dobacivali:
“Natalio Pavarotti! Natalio Pavarotti!”, na
što bi on obično zauzeo značajniju pozu i pustio svoj
tenor… Natezao bi, doduše, uvijek malo
“po bročku”, no to je njegovim prijateljima bilo
simpatično i, naravno, bila je to prigoda za nove doskočice,
zadirkivanja i veselje.
I kako to u zaštitarskome poslu obično biva, da bi skratio
vrijeme, noći je provodio uz radio. Volio je, naravno,
slušati glazbu, ali program je bio dug kao i noć, a toliko
je bilo i tema. Više se ne sjeća točno, ali svakako negdje
pri početku prosinca jedna ga se emisija snažno dojmila. Bila je riječ
o donorskoj kartici i o presađivanju organa.
Nije bio baš neki fanatični vjernik, no jako je naćulio
uši kad je čudo da je o tome nešto rekao papa,
kojega je posebno cijenio. Ivan Pavao II., zapamtio je samo tu
rečenicu, rekao je: „Darovanje organa nakon smrti je izraz
ljubavi. Katolici moraju surađivati u širenju uvjerenja da
je to dobro djelo.“ Nikad nije razmišljao o
darovanju organa, a kamoli da je mislio kako bi to bilo neko dobro
djelo. Ipak ta mu se misao nekako stalno vraćala.
Odbacivao ju je misleći kako je to ionako nešto prolazno. No
nije bilo. Za dugih noćnih sati, dok se monotonija budnim ljudima poput
sna uvlači u pore sjećanja, Natalio je primijetio da se poput
zaljubljenika koji ne zna što misli ljubljena osoba zagrijao
za ideju o donorskoj kartici. Neprestano mu se vrtio film o tome kako
je njegov posao rizičan, kako je u stalnoj opasnosti da nastrada, a
Zagreb je i tako postao opasan grad, i kako god bi došla
misao o darovanju organa nije se mogao oteti dojmu da bi to bilo
nešto za njega.
„Ma, da… baš ja. Uostalom,
što bi na to rekla moja žena?“, razgovarao je sam
sa sobom sve se više zaplećući, ali i sve uvjereniji da to,
kako je stalno ponavljao, „nije loša
stvar“.
Ta ga je pomisao ispunjala nekom unutarnjom radošću i gotovo
ponosom. Zanio se pri pomisli da bi, nastrada li, ne daj Bože, nekome
mogao spasiti život. Bio je odlučio da će se onako izdaleka zanimati
što je potrebno učiniti da se dobije donorska
kartica. Znao je da njegov život nije poput nekih značajnih političara
i znanstvenika ili pak drugih poznatih i slavnih ljudi.
No pomisao da bi nekome mogao spasiti život jako ga je uzbuđivala.
„Darivanje života je poput rađanja. To je ustvari neka
božanska zadaća. Uostalom, nije li Božić dar života i nije li to
potvrda stvaranja?!“, razmišljao je pomalo
teologizirajući dok ga ta misao nije posve zaokupila. Odjednom, a da ni
sam nije znao kako, u njemu se stvorila odluka. „Bit ću
donor. To je moja božićna odluka!“, govorio je i poskakivao
sa svojeg sjedala. Odlučio je da će još prije Božića
pokušati nabaviti Hrvatsku donorsku karticu. Ta je odluka
unijela toliko uzbuđenja u njegov život da je jedva čekao jutro kako bo
to priopćio Dunji.
Bila je zatečena. Nije joj bilo svejedno. Začas je pomislila na
najgore, a zatim se sabrala. Ne bi se moglo reći da je bila sumnjičava,
no ta je tema bila grom iz vedra neba. „Ma, Pavarotti
moj“, kako ga je s vremenom i ona počela zvati,
“ajde se ti malo smiri pa ćemo vidjeti što će biti
od svega toga.“
Ipak, čim je došla na posao, na internetu je potražila
informacije o Hrvatskoj donorskoj mreži. Počela ga je shvaćati.
Nekoliko dana nakon toga u uobičajeno je vrijeme došla kući
s buketom cvijeća na kojem je velikim slovima bio otisak donorske
kartice i natpis: „Mojem Pavarottiju – život na
dar“. Bio je ganut do suza. Preplavila ga je bujica emocija.
Ipak, kad je prošla prva navala osjećaja, zbunjeno je
pogledavao natpis. „Dobro, jasno mi je što znači
'Mojem Pavarottiju’, ali što ti znači 'život na
dar’? Pa ne bi život bio darovan meni nego bih ga ja možda,
ako baš bude potrebno, darovao nekome drugome.“
„Pa… dobro, nisam se u brzini sjetila nečeg boljeg
i točnijeg. A taj 'život na dar’ to ti je naslov te kartice,
pa sam mislila da će ti se svidjeti. Uostalom, vidim da ti je to dalo
posebnu živost i veselje pa nije krivo reći kako si i ti nekako dobio
život na dar već samim tim što si to odlučio“.
„Imaš pravo, draga. Ti si moja pametnica.
Uostalom, kud ljepšeg Božića od života na dar? A…
da se malo zapjeva? Koju hoćeš od svojeg Pavarottija, 'Mene
zovu bodulo’ ili neku talijansku kanconu?“
„Ma, našu, našu pjesmu, Pavarotti
moj!“
Dok je Natalio pjevao, Dunja je u sebi ponavljala… U glavi
su joj se rađali sjete i veselja. Znala je za Natalijevo
teško djetinjstvo… Znala je da je morao otići s
otoka, a da mu je srce ostalo tamo… Znala je da je more bila
njegova fascinacija, a da živi u velikome gradu, u gužvi, na asfaltu i
u magli…
„Mene zovu bodulo…“, pjevao je, a ona je
u tim riječima vidjela njegove korijene, njegovu nježnost i
sudbinu… Znala je da je samo to on, da je jedno sa svojim
korijenima… da je on sam u toj pjesmi te da je „s
onu bandu škoja…“ Da, ta je banda
škoja ostala pusta i s nje je otišao i on i
gotovo sva njegova braća i toliki drugi… Sa sjetom u glasu
Natalio je i dalje pjevao:
„I nudin od jutra do mraka ki će kupit uja i mladega
vina…“ „Da, moj Natalio, to si ti. Ti
nudiš, daješ svima nama pa još
želiš i organe darovati, ako zatreba…“,
šaptala je ganuto i s isprekidanim uzdasima. Suze su joj se
skupljale u kutovima već pocrvenjelih vjeđa…
„Ajde, ajde 'Dunjo moja’, nisan ti ja tako lipo
piva da odma moraš plakat…“, rekao je,
odjednom se prebacivši na dijalekt, više da
nešto kaže negoli da komentira. „A…
lijepo, moj Natalio, lijepo je da si nam to darovao. Mislim
to… da si se tako iznutra pokrenuo i da se tako jako
veseliš. Bit će to lijep dar cijeloj obitelji za
Božić.“
u00A0Prosinac je odmicao, zimski su dani bivali sve kraći, a magle su
stiskale i ono što bi od dana još bilo ostalo. No
uza sav prosinački led pogled prema Božiću u obitelj Šumić
unosio je posve nove tonove. Natalio je odlučio zatražiti donorsku
karticu. U Republičkom referalnom centru za transplantaciju i
tipizaciju tkiva, KBC-a Zagreb na Rebru, obećali su da će mu je
nastojati pribaviti do Božića. Bio je i uzbuđen i malo
uplašen, ali svakako vrlo ponosan. Duboko u sebi osjećao je
da čini nešto važno.
K tome, ovogodišnji Božić mogao bi biti veseo i zbog
još jednog razloga. Upravo na Badnjak slavio je četrdeseti
rođendan pa je svoj okrugli mislio proslaviti malo svečanije. Okupit će
se obitelj, a ugostit će brata i nevjestu s Brača te Dunjinu sestru s
mužem iz Našica.
Ostala braća iz Australije i Amerike, i njegova i njezina, a i ona iz
Njemačke doći će valjda za deset godina. Već je sa susjedima bio sredio
da prime njihove goste. Ionako će se, rekli su u šali, te
noći spavati malo. Najprije će se slaviti, a onda će se ići na
polnoćku. Bit će to, smijali su se, “vesela
polnoćka”. Ali neka! Bog veselje ljubi! „Da,
da… ovoga bi Badnjaka i Božića moglo biti
veselja“, s uzbuđenjem je govorio Dunji. „Samo da
svi sretno stignu… A kad bi i kartica bila
gotova!“
Došao je i Badnjak. Dunja je, što zbog navike
što zbog dolaska gostiju, ustala u isto vrijeme kao obično.
Bila je opuštena i ispunjena nježnim osjećajima. Voljela je
svoju obitelj i svojeg Pavarottija. Htjela je da mu taj dan bude dan za
sjećanje. I njemu i cijeloj obitelji. Tortu će nešto poslije
sama napraviti. Ostalo će joj pomoći sestra i nevjesta. Već je odavno
isplanirala jelovnik, ukrase i darove… Bit će to Badnjak i
Božić za pamćenje… S radija su upravo pustili
“Nessun Dorma” u izvedbi Luciana
Pavarottija…
Stegnulo ju je u grlu, a bilo je tek jutro. Hoće li od ganuća moći
izdržati? Iz poštanskoga sandučića pokupila je
poštu. Čestitke, naravno, što bi drugo u to
vrijeme? Odjednom – razrogačila je oči. Među
poštom bila je i kuverta iz Republičkog referalnog centra za
transplantaciju i tipizaciju tkiva. Nije vjerovala očima. Bože,
još i to! Mislila je da toliko uzbuđenja neće moći
preživjeti. Pismo je donijela na stol uz Natalijev tanjur i
šalicu…
Prijepodnevna uzbuđenja, sreća i ganuće u krugu uže obitelji u
poslijepodnevnim satima kulminirali su kada su došli gosti s
Brača i iz Našica. Zagrljaji, pokloni, smijeh i veselje
ispunili su kuhinjski prostor do usijanja. U maloj je
trošnoj kućici na Trešnjevci zavladao ugođaj pun
ljubavi pomiješan s brižnim nuđenjem pomoći u
dovršavanju još preostalih poslova. Natalio je
blistao. Osmijeh mu nije silazio s lica.
Upravo je krenuo uzeti svoju donorsku karticu da se pohvali svojima
kada se začulo zvono na ulaznim vratima. Pošao je otvoriti.
Stariji gospodin stajao je pred vratima pomalo neodlučan i, vidjelo se,
s tragom slanih suza na naboranu licu. „Vi ste gospodin
Natalio Šumić?“ „Jesam. Izvolite
što trebate?“ „Dragi Natalio, ti
imaš bubrege mojeg Marija!“ Odsjekle su mu se
noge. Ostao je bez daha. Krv mu je šiknula na vrh obraza...
U trenu su mu mislima prošli svi bolnički dani, roditeljska
i učiteljska pošteđivanja… Znao je da je s
njegovim ožiljkom povezana neka tajna. Katkad je posumnjao na
transplantaciju… A sada, na njegov rođendan, prije Božića
kada je odlučio sam biti darovatelj organa, pred njim stoji otac čiji
je sin poginuo i koji je dopustio da se njegovi bubrezi daruju kako bi
se spasio život malog Natalija.
Dobro čuvana tajna bila je tajna života i stradanja. Pred njim je
stajao starac shrvan zbog davnog gubitka i željan susreta s čovjekom
kojeg je spasila njegova strašna odluka… Stajali
su dugo i bez riječi pred ulaznim vratima. A onda ih je, zagrljene,
Dunja uvela u stan…
