Nogomet budi razne strasti, pa kako neće onda i političke. Taman su dvojica veleposlanika svjetskih sila, Rusije i SAD-a, prekinula neuobičajeno javno prepucavanje o podršci, odnosno o svom utjecaju u Hrvatskoj, kad je uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji gurnuo “sukob” u novu dimenziju. I na novu platformu – Twitter.
“Vjerujem da svi znaju za koja ću navijati”, napisao je američki veleposlanik William Robert Kohorst čim je bilo jasno da će sljedeći protivnik Hrvatske biti Rusija. “Hoće li SAD možda još platiti LNG, pomoći Agrokoru ili ukinuti vize za Hrvate?”, odgovorili su iz ruskog veleposlanstva. Doduše, rusku poruku nije napisao veleposlanik Anvar Azimov, ali je zato odmah naložio da je uklone. Što je previše, previše je za tog veleposlanika starog kova.
Uvijek može do Putina
Azimov je potomak stare obitelji diplomata, političara, književnika i jezikoslovaca iz Uzbekistana. Azimovljev djed, kažu neki, bio je beg, a otac Sarvar Azimov, doktor filologije, obnašao je dužnosti ministra vanjskih poslova i ministra kulture uzbečke republike u SSSR-a, prvi je zamjenik predsjednika vijeća ministara Uzbekistana, veleposlanik u Libanonu, autor drama te knjiga o uzbečkoj kulturi i jeziku. Da nije bilo tate, mladi bi Anvar, rođen 1950., krenuo u drugom smjeru u karijeri. Umjesto diplomacijom, bavio bi se nogometom, sportom koji njegov šef Putin, kažu, i ne voli previše.
– Bio sam profesionalni nogometaš, igrao sam četiri godine na Modrićevoj poziciji u jednom timu u Taškentu. Otac me posjetio i rekao: “Imam tri sina. Dvojica su pametno izabrala svoj posao, a treći je nogometaš.” Zamolio me da se okrenem diplomaciji i, evo, ja sam treća generacija obitelji u tom poslu. Nadam se i da će neko od moje šestero djece nastaviti tradiciju – nedavno je otkrio Azimov.
Umjesto nogometnih terena u Taškentu, iduće je godine proveo u Moskvi gdje je s 23 godine završio Međunarodni državni institut za međunarodne odnose, rasadnik budućih diplomatskih kadrova. Godinu dana prije Azimova, na institutu je diplomirao i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov.
– U Rusiji postoje dvije vrste diplomata – oni koji uvijek mogu izravno doći do predsjednika Vladimira Putina i drugi koji ne mogu. Azimov spada u prvu kategoriju – kažu nam upućeni.
S Putinom je surađivao tijekom cijele karijere, pa i u najizazovnijim trenucima, kao što je bila kriza u odnosima s Indijom nakon jednog od nikada do kraja objašnjenih incidenata – izbacivanja velikih količina oružja iz zrakoplova nad područjem Zapadnog Bengala, za što je petero ruskih avijatičara bilo osuđeno na doživotni zatvor. Azimov je tada baš bio preuzeo dužnost zamjenika ravnatelja Trećeg departmana Azije MVP-a Rusije.
Tog je 17. prosinca 1995. iz letonskog zrakoplova Antonova An-26 nad četiri sela u Puruliji, regiji u Zapadnom Bengalu, izbačeno nekoliko stotina automatskih pušaka AK-47 i streljivo. U zrakoplovu je bilo pet letonskih državljana i Britanac Peter Bleach, bivši SAS-ovac, a po nekima špijun britanske službe MI6. Svi su uhićeni, dok je vođa skupine, Danac Niels Christian Nielsen, uspio pobjeći. Nakon intervencije ruskih vlasti, letonska je posada dobila rusko državljanstvo, a pokrenuta je i politička akcija ruske strane za njihovo oslobađanje u kojoj je navodno Azimov imao veliku ulogu. Osuđeni su u siječnju 2000., no tad se indijskim medijskim prostorom pronijela informacija da Putin – koji je trebao doći u Indiju – uvjetuje dolazak puštanjem Rusa. Anvar Azimov to je demantirao. No indijski je predsjednik iznenada u srpnju pomilovao Ruse, a Putin je u listopadu stigao u Indiju.
Mesić kao otac
U diplomatskoj karijeri Azimov se bavio južnom Azijom, gdje je i naučio hindi i urdu, da bi od 2000. pozornost preusmjerio na Europu. Bio je ruski predstavnik u Uredu visokog predstavnika u BiH te od 2008. do 2011. stalni predstavnik Ruske Federacije pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS). U vruće – točnije hladne – odnose između Hrvatske i Rusije Azimov je bačen 2015. Kontakti između dvije države su bili na najnižim granama, a on je odmah entuzijastično najavio kako će učiniti sve da ih popravi. Tad je već kritizirao tadašnjeg premijera Zorana Milanovića koji – kako su mu rekli – ne prima diplomate, ali i ishvalio predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Sličan je odnos i danas – hladno s Banskim dvorima, nešto toplije s Pantovčakom. Najbliže odnose, rekao je, uspostavio je sa Stjepanom Mesićem.
– Zove me sinom, a ja njega ocem – kazao nam je. Također, zbližio se i s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem s kojim dijeli rođendan. Treća bliska osoba, otkrio je nedavno, bio je hotelijer Anđelko Leko.
– Vjerojatno sam bio jedini gost Westina koji je u hotelu ostao četiri mjeseca. I to s obitelji, a na kraju sam ga jedva privolio da platim smještaj. On, Bandić i ja nalazili smo se svaki tjedan na ručku u Sheratonu. Nas trojica imali smo posebnu vezu, poput braće. Iako se Leko u životu nije napio, naša su druženja uvijek počinjala gorkim pelinkovcem s ledom i limunom. Obavezna je bila i votka te crni i crveni kavijar za koje sam ja bio zadužen jer su njih dvojica najviše voljela ruski kavijar – kaže Azimov.
On se u Zagrebu već udomaćio, donekle uspio u namjeri popravljanja odnosa Hrvatske i Rusije, što je simbolički obilježeno susretom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s Putinom, ali i privukao pozornost kad je u svečanoj diplomatskoj odori na dan ruske diplomacije poslao poruku da ruske banke u Agrokoru očekuju da im se do kraja isplate potraživanja, kad je početkom godine Hrvatsku stigao William Robert Kohorst, biznismen kojemu je američki predsjednik dao priliku da se iskuša u diplomaciji. Prvi javni istup, kad je rekao da Ina ne bi smjela u ruke Rusa, pokrenuo je neuobičajenu javnu debatu dvoje veleposlanika. Pritisaka na Hrvatsku uvijek je bilo, ponekad i ucjena, no ovaj sukob, nominalno vezan za Agrokor, LNG i Inu, predstavljao je novi trenutak. No on nije nelogičan i može se promatrati na više razina, od toga da su Rusija i SAD u novoj fazi odnosa, preko toga da je Hrvatska dijelom sama kriva što se našla u poziciji da se otvorila pritiscima zbog vlastitih propusta, do toga da je trenutačna situacija u kojoj se nalazi Hrvatska svojevrsna aberacija u odnosu na proklamiranu orijentiranost američkoj strani. A može se promatrati i na razini stila.
Izravnost američkog veleposlanika nije trebala nikoga iznenaditi. Vrlo je otvoreno govorio i o tome zašto je danas u diplomaciji. Djeca su mu završila fakultet i zaposlila se, a unuci narasli pa je htio nešto učiniti za američku vladu. Kad je američki predsjednik Donald Trump pobijedio na izborima, Kohorst – značajni donator kampanje – javio se Bijeloj kući i pitao može li volontirati i pomoći. Bijela kuća ponudila mu je mjesto veleposlanika, što je praksa svake administracije, a on je predložio Hrvatsku.
– Supruga Shelley i ja smo s grupom prijatelja 2016. putovali Hrvatskom. Prvo smo posjetili dalmatinsku obalu, od Kotora do Splita. Potom smo otputovali u Zagreb, preko nacionalnog parka Plitvice, jednog od uistinu zadivljujućih područja divljine u svijetu – kazao je Kohorst, oduševljen ljepotom i prijateljskim ozračjem Hrvatske u kojoj su “ljudi dobri i proamerički nastrojeni”.
Na to da će u Hrvatskoj morati uskočiti u cipele nekih prijašnjih velikih veleposlanika upozorio ga je demokratski senator Chris Murphy na saslušanju u Senatu. No već je tad bilo vidljivo da je Kohorst odradio veliki dio posla. Uz nesretni lapsus u jednom trenu kad je Hrvatsku smjestio u jugoistočnu Aziju, njegovi su odgovori na pitanja senatora bili informirani, za razliku od kolegice Carle Sands, kandidatkinje za veleposlanicu u Danskoj, koja na niz pitanja odgovor nije imala.
Rođen u Ohiju, tri godine mlađi od Azimova, diplomirao je računovodstvo 1975. na Sveučilištu Dayton, nedaleko od vojne baze u kojoj je zaustavljen rad u BiH, a doktorat iz prava stekao je 1978. na Sveučilištu u Michiganu.
– Bavio sam se pravom pa sam počeo raditi kao investicijski bankar u kompaniji za nekretnine. Bio sam treći čovjek u toj kompaniji koja spada u 1000 najvećih u Americi kad sam jednog dana jednostavno dao otkaz. Supruga je plakala, ali sam rekao: Ako sad ne riskiram, uvijek ću žaliti – kazao je nedavno na ručku Američke gospodarske komore u Zagrebu.
Vrlo živopisno opisuje svoju karijeru i ne libi se reći da je imao neuspjeha. Njih se, objašnjava, ne treba bojati. Iz svakog se nešto može načuti. Treba ići dalje. Prvo je kupio dvije kompanije, Tiger Shark za opremu za golf te Masquerade International za kostime za Noć vještica (Halloween) 31. listopada.
– Prodavali smo robe u vrijednosti 15 milijuna dolara, sve u zadnja dva tjedna listopada. U listopadu smo imali i 3000 zaposlenika. Što vam je sezonski posao! Zastrašujuće – dodaje.
Ideje za posao mogu biti dobre ili loše, ali i loše unazad gledano nose dobro.
– Jedna od ideja bila je da proizvodimo kostime za ljubimce za Halloween. Nisam siguran zašto sam mislio da je to dobra ideja, ali bili su mi slatki. Prve smo ih godine prodali za 500.000 dolara. Danas, u doba interneta, išli bi kao ludi, ali tada smo imali usko tržište, samo dućane za ljubimce. Ispalo je da je više hobi, da ideja nije tako profitabilna pa sam izašao iz tog biznisa. Shvatio sam da moja snaga nije u prodaji ili proizvodnji, već u financijskom svijetu i pravu. Pa sam pokrenuo posao s nekretninama. Započeo sam ga s 80 tisuća dolara kartičnog duga s kamatom od 18 posto. A mislili ste da je Agrokor prezadužen! – kazao je.
Kohorst uvijek za akciju
Dom je pronašao u Pasadeni u Kaliforniji – tamo je 1991. osnovao društvo Everest Properties, a kasnije je svoj obol dao i javnim službama kao direktor i bivši predsjednik Organizacije mladih predsjednika te kao direktor i bivši predsjednik Vijeća izviđača SAD-a za San Gabriel Valley.
– Fokus mi je na rezultatima, a ne toliko na procesu. Vidim da se vlasti često brinu o procesu, izvješćima i sastancima. To mi se ne sviđa. Sastanci i birokracija me izluđuju. Manje priče, više akcije. Fokusiraj se, postavi prioritete, obavi važne stvari, manje važne daj pomoćnicima – kaže.
Birokracija se često navodi kao rak-rana Hrvatske. No ni SAD nije imun na nju. Kohorst se prisjeća što je doživio u Kaliforniji kad je trebao dozvolu za gradnju zgrade.
– Ovo su planovi. Možete li mi ih odobriti? – kazao je službeniku.
– Nije moj posao da vam pomognem. Posao mi je da vam onemogućim da izgradite tu zgradu, a vaš je posao da pronađete način kako ćete me zaobići – odgovorio mu je.
– Strašno. Trebale su mi tri godine da izgradim kuću – komentirao je Kohorst.
O predsjedniku Trumpu u jednom intervjuu kaže da je izabran kako bi donio promjenu u vladu. Njegov je stil različit od konvencionalnih političara, dodao je. Približava li mu se stilom? Prije nekog vremena, Kohorst je na Twitteru objavio zanimljiv tvit. Citirao je Winstona Churchilla: “Diplomacija je vještina kako poslati nekog k vragu, a da on pita: Kojim smjerom?” Kad smo američko veleposlanstvo upitali je li tvit možda poruka nekome, odgovorili su nam da je on jednostavno podsjetnik veleposlanika samom sebi da njegov novi posao, uz sadržaj, uključuje i stil.
Bolje imati Rusiju na svojoj strani nego Ameriku protiv sebe.