Zbog zanemarivanja bolesne majke, sud je 49-godišnjaku iz okolice Đurđevca dosudio plaćanje kazne od tisuću kuna. Na prekršajnom sudu završio je nakon što su se liječnici zgranuli u kakvom je stanju majka primljena u bolnicu. Pothlađena, s tjelesnom temperaturom od 35 stupnjeva, higijenski zapuštena, bez rublja, u istoj odjeći u kojoj je dva mjeseca prije iz bolnice bila otpuštena, a iz nje je izbijao smrad urina. Žena je imala moždani udar i bila je dementna te se nije mogla sama brinuti o sebi.
Od prošle je godine na snazi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji kojim se zanemarivanje roditelja kažnjava kaznom do deset tisuća kuna ili 45 dana zatvora. Stare roditelje dužna su uzdržavati djeca ako oni to ne mogu sami, propisuje Obiteljski zakon, ali i brinuti se o njima ako su nemoćni i bolesni, kako to propisuje Ustav. No, da zakon to i ne propisuje, to je moralna obveza i dužnost koja proizlazi iz obiteljske uloge. Međutim, što kada onemoćao i dementan roditelj treba skrb 24 sata na dan, a potomci su zaposleni? Kako će oni s posla kontrolirati da dementni ili roditelj s Alzheimerovom bolesti ne zapali kuću, odluta ili doživi kakvu drugu nesreću?
VIDEO Pogledajte plaće u Zagrebu
Tu sam dok ne isključiš
– Moram odjuriti do staraca. Mama plače na telefon jer im je došao na vrata neki čovjek i rekao da je iz banke te da oni imaju krivotvorene novčanice, a on ih mora sve prebrojiti. Odnio im je obje mirovine! – zavapio je svojedobno kolega odjurivši s posla.
– Mama, taj cušpajz sam jutros skuhala i sigurno nije otrovan. Nalijepila sam ti žuti papirić na gumb koji trebaš stisnuti da bi se ugrijao, ostat ću na liniji dok ne isključiš... – djelić je mučnih telefonskih razgovora koje je jedna druga kolegica svakodnevno vodila.
“Moja mama imala je početni, blaži oblik Alzheimera. Sama je jela, tuširala se i oblačila. Ja bih joj sve pripremila. I pričala je gluposti. Otišla bih raditi, a ona je ostajala sama. S obzirom na to da mi je ured udaljen oko 200 metara od kuće, svakih sat do sat i pol trčala bih doma pogledati kako je. Imala sam tu sreću što je mama spavala cijelu noć, što je ujutro spavala do 9-10 sati pa sam se i ja mogla odmoriti. Problem je bio kad sam trebala u grad, u nabavu. Znala sam je povesti sa sobom. Nakon nekog vremena postalo je jasno da više ne može tako. To je bio dan kad si je išla na štednjaku ugrijati ručak i nije znala isključiti ploču.
Sva sreća da nismo imali plin. I onda je došla k meni do ureda, zvala me da dođem doma. Našla sam susjedu koja je bila s njom od 10 do 16 sati. I išlo je to nekako jer je mama bila pokretna, sama se tuširala i oblačila... A onda je dobila moždani i završila nepokretna u bolnici, a nakon mjesec dana je umrla. Nije se patila. Ni ja. Znate, ne znam što bih da je ostala živa i nepokretna. Ona susjeda se više ne bi mogla brinuti o njoj, to bi iziskivalo drugu vrstu njege, a ja nisam za to stručna a moram i raditi, i to gotovo cijeli dan. Dom je teško naći, njegovatelji su preskupi... To su jako teške situacije”, iskustvo je s jednog foruma.
Prema procjenama Državnog zavoda za statistiku (DZS), do 2017. godine broj osoba starijih od 65 godina narastao je gotovo do 820 tisuća. Domova za starije kojima su cijene subvencionirane, kolokvijalno zvani “državni” premda su im osnivači zapravo županije, nema ni približno dovoljno za rastuću stariju populaciju. Podaci koje je obradio ured pučke pravobraniteljice govore o kolikom je nerazmjeru riječ: 2016. godine 45 decentraliziranih i dva državna doma mogli su primiti 10.900 korisnika, a interes za smještaj u njima iskazalo je 26.446 ljudi, dakle gotovo dva i pol puta više. I kad se državnim kapacitetima pribroje mjesta u 97 privatnih domova, interes još uvijek prelazi ukupni kapacitet od 17.620.
Država samo sankcionira
– Godinama se čeka na mjesto u domu kojim bi se zbrinulo starijeg člana obitelji za 2000 do 3000 kuna mjesečno. U nemalom broju slučajeva to mjesto dobiju ljudi koji uz svoju mirovinu imaju i imovinu, a nju ostavljaju nasljednicima, pa proizlazi da se javnim novcem podmiruje trošak domskog stanovanja kako bi nasljednik neometano uživao naslijeđeni stan ili kuću. Onima koji nisu te sreće, ostaju privatni domovi po cijeni od 6000 do 7000 kuna koje, treba li reći, malo tko može platiti. A kako svakodnevno odlaziti na posao i normalno funkcionirati ako vam je bliska starija osoba na razini malog djeteta i njezin samostalni boravak kod kuće povlači za sobom niz opasnosti. Cijela situacija s listama čekanja i cijenama dovela je i do pojave crnog tržišta, odnosno do pružatelja usluga smještaja bez licencija i njege na crno koja se pruža dolaskom u kuću osobe.
Stoga nije neobično da se nerijetko događa da je u domovima smješteno više korisnika nego što bi ih trebalo biti, a i da broj zdravstvenih radnika ne odgovara stvarnim potrebama za skrb, što zna rezultirati ne samo nedostatnom njegom ili brigom o zdravlju nego i nedovoljnom razinom higijene – napominje pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Problem s nedovoljno brojnim osobljem posebno je izražen kad se radi o brizi za teško pokretne te za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti i drugih demencija, kojih u Hrvatskoj, prema posljednjim procjenama, ima oko 80 tisuća. Pučka pravobraniteljica u obilascima domova u 2017. godini uvjerila se da njihov smještaj u pojedinim slučajevima ne zadovoljava ni minimum ljudskog dostojanstva.
VIDEO Porez na imovinu: Razlozi za i protiv
– Primjerice, u jednom od domova teško pokretne i osobe s demencijom u pravilu ne izlaze na otvoreni prostor te vrijeme provode u svojoj sobi sjedeći u boravku ili hodajući hodnikom zaključanog odjela na kojem je samo jedna njegovateljica – opisuje L. Vidović.
Država se pobrinula jedino za sankcije, koje nisu sporne u kontekstu nebrige za stare roditelje koji su se skrbili o djeci, ali ne i za servise kojima bi se pomoglo u takvim situacijama. Recimo, posljednja izmjena Zakona o socijalnoj skrbi omogućila je status njegovatelja i bračnom partneru, a ne više smo roditelju. No taj status nije omogućen i sinu ili kćeri osobe koja treba njegu. Naknada pak od 2500 kuna, koliko je za njegovatelja predviđeno, nedostatna je u bilo kojoj kombinaciji jer taj iznos ni približno ne može zamijeniti plaću dostatnu za život.
U Hrvatskoj imamo apsolutni nerazmjer izmedu zakonskih odredbi i stvarnih potreba osobe oboljele od Alzheimerove bolesti ili demencije i obiteljskog njegovatelja, npr. odraslog djeteta. Radi se o 24-satnoj zahtjevnoj i intenzivnoj skrbi i u nedostatku usluga i servisa, ta je naknada diskriminirajuća i nedostatna, neusklađena s realnim potrebama. Osim toga, u Hrvatskoj nedostaju domovi za starije koji bi bili specijalizirani isključivo za smještaj osoba s Alzheimerovom demencijom te specijalizirani dnevni boravci s educiranim stručnjacima. Zakonom bi valjalo urediti institut njegovatelja za primarnog obiteljskog njegovatelja koji je često zarobljen u toj skrbničkoj ulozi i drugim životnim ulogama, npr. radnoj i obiteljskoj, a što ga može dovesti do sagorijevanja. Bez navedenog, oboljeli i njihove obitelji prepušteni su sami sebi.
Ipak diskriminacija
– Dakle, ne osporavam penalizaciju, no naglasak je primarno na kreatorima politika da osiguraju spomenute mjere i omoguće dostojanstven život oboljelom i njegovu njegovatelju bez diskriminacije, s naglaskom na podršku i kvalitetu žvota, a ne na preživljavanje – smatra profesorica Silvia Rusac s Katedre socijalne gerontologije Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Dok se u uvjetima rastućih nepovoljnih demografskih trendova u EU vode velike rasprave o tome, u Hrvatskoj se o stvarnim problemima građana ne govori jer je politika sama sebi postala svrhom. Nekoliko znanstvenih istraživanja u Europskoj uniji propitivalo je koliko su građani spremni vlastitu imovinu usmjeriti na skrb u starosti. U starijim zemljama članicama to se podrazumijeva, a građani tranzicijskih zemalja iskazali su rezerve u tom pogledu i većinom smatraju da je država dužna pobrinuti se za njih, govori profesor Gojko Bežovan s Katedre sa socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu.
– U Europskoj uniji u fokusu je razvoj tzv. srebrne ekonomije radi sve većeg udjela građana koji su stariji od 85 godina, od kojih velik dio treba pomoć i njegu. Obitelji nemaju kapacitete za to i očekuje se da ti građani stave svoju imovinu u funkciju vlastite skrbi. Kod nas je paradigma drukčija: nastoji se domoći mjesta u domovima za starije i u njih su često smješteni dobrostojeći ljudi, koji imovinu prepišu na svoje potomke i tako svi mi financiramo njihove potomke. Oni pak koji ne uspiju dobiti mjesto u domu upućeni su na tržište i time diskriminirani – ističe profesor Bežovan.
U Hrvatskoj je potrebno reformirati sustav kako bi se jasno vidjelo tko zaslužuje neke subvencije, a tko treba platiti skrb.
– Potrebno je promijeniti način razmišljanja i to treba biti dio naših životnih planova. Njemačka, kao uređena zemlja, odavno uvozi radnu snagu za potrebe skrbi i njege, jednog od najznačajnijih područja novog zapošljavanja, a mi taj problem nećemo staviti ni na dnevni red – opisuje Bežovan nerazmjer između Hrvatske i zemlje koja joj je uzor.
Puno je prostora za unapređenje institucionalizirane skrbi, ali nužno je i razvijati nove socijalne i zdravstvene usluge te izvaninstitucionalne oblike skrbi, koji bi trebali biti dostupni na cijelom području Hrvatske, a danas nisu. Primjerice, napominje pravobraniteljica Lora Vidović, razlozi slabog korištenja usluga izvaninstitucionalne pomoći u kući kriju se u ograničenoj dostupnosti te restriktivnim zakonskim uvjetima. Ta se vrsta pomoći u 2017. godini mogla dobiti samo ako starija osoba nema mogućnost da joj pomoć osiguraju bračni drug i djeca, odnosno ako nije sklopila ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju te ako njezin mjesečni prihod ne prelazi 1500 kuna. K tome, pružanjem tog tipa usluga bavi se ukupno 170 pružatelja, ali nisu ravnomjerno teritorijalno raspoređeni pa ih je u nekim županijama više od deset, a u Varaždinskoj samo jedan.
– Briga o starijima stoga će se morati više temeljiti na obiteljskoj solidarnosti, zbog čega će, vodeći računa o suvremenom urbanom načinu života, biti potrebno obratiti više pozornosti razvijanju obiteljske skrbi pa i razviti nove institute, poput plaćenog dopusta za njegu ili statusa njegovatelja u obitelji uz naknadu i plaćene doprinose. Već danas 17 posto osoba u dobi od 35 do 49 godina brine se o nemoćnim članovima obitelji, ali uglavnom bez ikakve institucionalne potpore poput mogućnosti korištenja bolovanja, prilagodbe radnog vremena ili ostvarivanja prava na status njegovatelja, tako da potpuno ovise o dobroj volji poslodavaca – napominje Lora Vidović. Pučka pravobraniteljica je u svom izvješću preporučila razradu kriterija za prijem i sustav lista čekanja u domovima, povećanje broja inspektora koji ih nadgledaju, povećanje dostupnosti usluga pomoći u kući starijima u svim dijelovima Hrvatske te sniženje prihodovnog cenzusa za njezino ostvarivanje.
Donositelji odluka, čini se, neće tako skoro poduzeti korake s ciljem rješavanja tih problema.
U Ministarstvu za demografiju, socijalnu politiku i mlade kažu da “sukladno ciljevima Strategije socijalne skrbi za starije osobe u RH za razdoblje od 2017. do 2020. razvijaju usluge za starije osobe, s namjerom kako bi se što dulje zadržale u vlastitoj obitelji, a kada to nije više moguće, kako bi se osiguralo dovoljno smještajnih kapaciteta na razini lokalne zajednice “te kako se poduzimaju mnogobrojne aktivnosti usmjerene poboljšanju kvalitete i uvjeta života starijih osoba “pružanjem različitih usluga kako bi se pridonijelo usklađenosti obiteljskog i profesionalnog života, odnosno omogućilo članovima obitelji da se na adekvatan način brinu o starijima, a da pritom mogu ispunjavati svakodnevne radne i druge obveze.
U tom smislu...
– U tom smislu razvijaju se i unapređuju usluge pomoći u kući koje obuhvaćaju pripremu i dostavu obroka, obavljanje kućanskih poslova, održavanje osobne higijene i zadovoljavanje drugih dnevnih potreba, psihosocijalne podrške i savjetovanja i pomaganja starijima, kao i boravci, usluge organiziranih dnevnih aktivnosti, usluge prijevoza i osobne asistencije ako je starija osoba istodobno i osoba s invalidnošću. Time pridonosimo razvoju i širenju te regionalnoj ravnomjernosti i dostupnosti specifičnih usluga namijenjenih starijim i nemoćnim osobama te članovima njihovih obitelji. Članovi obitelji koji trebaju pomoć u osiguravanju skrbi za stariju i nemoćnu osobu uvijek se mogu obratiti nadležnom centru za socijalnu skrb gdje će dobiti informacije o pravima iz sustava socijalne skrbi i drugih sustava, o socijalnim uslugama i pružateljima usluga te će im se pružiti pomoć i podrška pri izboru adekvatne usluge i adekvatnih prava koja će zadovoljiti specifične potrebe starijih osoba – poručuje ministrica Nada Murganić.
>>Preminuo najstariji čovjek na svijetu
Domovi u Zagrebu su uglavnom u rukama određenog lobija,cijene su od 6-8000,što je zaista previše,dok je puno bolji smještaj,usluge a i cijene primjerenije izvan Zgb.Oni koji boluju od Alzheimera trebaju biti u stac.smještaju i za to bi se grad trebao pobrinuti,jer obitelji koje rade a nisu i stručno educirani to ne mogu.Što se tiče smještaja u državni dom,tamo su liste i godine čekanja.Djeca su dužna da se brinu za stare i onemoćale roditelje,ali u okviru mogućnosti,koliko im to posao,vlastita obitelj i ek.situacija omogućuje.Lako je kažnjavati,ali treba pomoći,a za to je odgovorno cijelo društvo koje uopće ne mari za starije osobe, od soc.službe do odgovornih u Poglavarstvu.Državni domovi seuopće ne grade,samo niču privatni,uglavnom prenamjena privatnih kuća u domove,što je neadekvatno potrebama starijih i nemoćnih osoba,ali izgleda da to određuje novac u rukama beskrupuloznih mešetara i profitera.