Glas raspjevanog časnog brata fra Miroslava Petraca nadaleko se čuje iz franjevačke crkve sv. Franje na Kaptolu, pa je fra Miro u ove korizmene dane snimio svoju novu pjesmu „Ternova kruna“. Premda korizma nije raspjevano vrijeme, liturgija slavi korizmu kroz molitvu i pjesmu, objasnio nam je fra Miroslav zašto je baš korizmu izabrao za objavu svoje nove pjesme.
Isus pati za naše spasenje
– Tekst je napisala liječnica iz Krapinskih Toplica Nada Ječmenica. Vidio sam ga na izložbi u Zagrebu i pitao sam je smijem li je uglazbiti. Probao sam i uspjelo je. To je korizmena pjesma u kojoj se spominje muka Isusova. Isus kao patnik i mučenik koji pati za naše spasenje, a spominju se i ljudi, mi kao patnici sa svojim slabostima i bolestima. Ako u svojoj patnji možemo pridonijeti Gospodinovoj muci, da ne budemo nekome sol na rani, nego da budemo poput Gospodina koji nas je otkupio od naših slabosti, da budemo produžena spasiteljska ruka Kristova. Da ne navaljujemo teret na nekoga, nego da mu budemo pomoć i ljubav kao što je Isus ljubio nas, dao samoga sebe da bi nas otkupio – govori fra Miroslav, za pjesmu koja je na kajkavskom narječju.
Inače, fra Miroslav Petrac iza sebe već ima dva nosača zvuka, „Isus u mojoj lađi“ i „Dar dobrote“. Intenzivno se glazbom počeo baviti prije desetak godina.
– Od djetinjstva, u obitelji njegovali smo glazbu, bilo nas je sedmero djece. Uvijek se nešto slavilo, nečiji imendani i uvijek se pjevalo. Dolazim iz Međimurja, malog mjesta Donje Dubrave, na samom kraju Međimurja gdje se Mura ulijeva u Dravu – govori fra Miroslav, koji je prije desetak godina s Franjevačkim vokalnim ansamblom napravio pjesmu „Hvalospjev stvorenja Bogu“ za Bonofest, koji je napisao prorok Danijel i moli se u božanskom časoslovu, u jutarnjoj, prve nedjelje. Onda su pjesme krenule jedna za drugom: Franjino srce, Ave Maria…
No, umjesto da upiše glazbenu školu, što je želio kao dijete, poslušao je oca koji mu je rekao: „Sinek, od toga ti se ne živi. Ti završi zanat.“
– Većinom se u školu odlazilo u Sloveniju jer su stipendirali učenike i dobivao se posao odmah nakon škole. Završio sam zanat za hidroizolatera i krovopokrivača, a poslije vojske završio sam i tečaj za zavarivača. Tata je umro kad sam imao 15 godina i vratio sam se u Međimurje kad se majka razboljela, zaposlio se Končaru… Bio sam ministrant od šeste godine, ali u srednjoj školi, kao i većina mladih, malo sam se udaljio od Crkve. Išao sam tu i tamo na misu, ali nekako mi je vjera stagnirala. No 1982. k nama je došao jedan mladi svećenik, Milan Lončarić, i kod njega sam ostavljao bicikl, jer sam išao autobusom na posao. Tako smo se upoznali i pitao me dolazimo li mi mladi u crkvu. Rekao sam da baš i ne dolazimo pa je pitao bismo li htjeli i polako smo krenuli i formirali smo molitvenu zajednicu. Tada je 1983. došao je prof. Tomislav Ivančić, koji je imao pučke misije u vidu seminara. On mi je pomogao da dublje progledam, da doživim Gospodina, da je on među nama prisutan i da je živ. Mi smo i prije toga molili, ali nam je to kao djeci bilo nedokučivo – govori o svojim prvim duhovnim iskustvima fra Miroslav.
Što ste tada naučili? – pitamo ga.
– Učili smo što je to meditacija i kako se meditira, kako se razmatra evanđelje… Sve sam više i više upoznavao Božju blizinu. Išli smo na duhovne vježbe za mlade k isusovcima na Fratrovcu vikendima. U susjednom selu bile su pučke misije i prikazivao se film o sv. Franji. Mene je tada sv. Franjo oduševio! Tada sam malo počeo razmišljati o zvanju, bih ili ne bih, pa sam odlučio da je to ipak za mene. Kako je sv. Franjo rekao – to je ono što tražim. Počeo sam iščitavati franjevačku literaturu, odlaziti na seminare k pateru Zvjezdanu Liniću, koji je tada imao seminar u Čakovcu. Približavao sam se polako sv. Franji. Razgovarao sam sa župnikom vlč. Milanom i rekao mu da imam osjećaj da me Gospodin zove. Napisao mi je preporuku i otišao sam franjevcima u Zagreb. Nisam prije baš poznavao fratre, razgovarao sam s njima, vratio se doma i čekao da me pozovu. Poziv je stigao nakon mjesec-dva, ostavio sam posao i došao u Zagreb, krenuo u postulaturu, pripravnički dio, pa u novicijat. Primio sam prve zavjete, obnovio ih nakon četiri godine, pa dobio svečane zavjete i postao punopravni član zajednice. No odlučio sam se biti časni brat – priča i odmah objašnjava razliku:
– Čim uđemo u zajednicu svi smo braća bez razlike. Onda imamo mogućnost opredijeliti se za časnog brata ili ići na teologiju i rediti se za svećenika. Premda danas ima i časne braće sa završenom teologijom. U svemu nas vežu zavjeti i pravilo našega reda za sve je jednako. To su zavjeti poslušnosti, siromaštva i čistoće. Nekad je bilo mnogo više braće. Teologija nije baš laka, pa neki u startu odustanu od daljnjeg školovanja. I sam sam tako odlučio jer sam imao dulju pauzu od školovanja, a Gospodin mi je dao mnogo drugih milosti, jer mnogo toga znam napraviti svojim rukama. Uvijek me privlačilo da mogu Gospodinu služiti na ovaj jednostavniji način, onim darovima koje mi je dao, kao što su održavanje samostana, radovi s majstorima… Tako se mogu darivati zajednici, ali i svim ljudima oko sebe – priča.
– Sve oltare u našoj franjevačkoj crkvi na Kaptolu radila su časna braća. Jedan oltar sa svetohraništem moje je djelo, da se malo pohvalim! Radio sam kompletnu rasvjetu s jednim bratom, lampe na klupama. Radio sam više stolarskih nego metalskih radova, iako sam po struci metalac. Pa vjetrobran na ulazu u crkvu… – priča nam i pokazuje detalje koje je radio na glavnom oltaru u crkvi sv. Franje.
On je i ekonom u svome samostanu, a brine se i za pučku kuhinjicu, u koju svakodnevno dolaze potrebiti na ručak.
– Zajednica je lijepa i velika, ima nas 60-ak na Kaptolu. Treba uvijek nešto nabaviti, prehraniti to veliko bratstvo – govori fra Miro, kojemu radni dan uključuje rano ustajanje, molitvu časoslov, svetu misu ujutro ili uvečer te obaveznu nabavku svako jutro.
– Gotovo svaki dan imam posla s majstorima ili nešto sam radim u radionici. Samostan je velik i on je kao vreća bez dna. Uvijek se ima nešto raditi. Jedno napraviš, drugo kreneš ponovno. Volio bih da ima još koji brat da mi se pridruži u pomoći, ali moramo se moliti da dođe – kaže fra Miro, u čijem samostanu ima 11 svećenika, osmero braće fratara, 30 bogoslova i 10 sjemeništaraca. Braće je u cijeloj provinciji sv. Ćirila i Metoda 20.
Tko pjeva, dvostruko moli
Što radi brat fratar? – pitamo ga.
– Imamo službu akolite koju nam daje provincijal, pa možemo pričešćivati, ići na blagoslov obitelji, voditi ministrante, sudjelovati u liturgiji. Dobiješ službu čitača, a ja pjevam i dosta sam uključen u liturgiju. Ne možemo dijeliti sakramente: krstiti, vjenčavati… No možemo voditi sprovod, ako je potreba. Davno sam vodio jedan sprovod u Klanjcu. Sve što je vezano uz sakramente ne možemo obavljati – tumači nam fra Miro, te nastavlja:
– Sv. Franjo rekao je da kome je Gospodin dao milost da radi, neka radi, ali da pazi na duh molitve i pobožnosti. Tako je i s pjevanjem. Tko pjeva, dvostruko moli, kaže se! Pjevanje mora biti skladno. Liturgijsko pjevanje i pjevanje šansona je različito jer se moraju pjevati svečane liturgijske pjesme, a šansone se mogu pjevati na seminarima, poslije klanjanja… Nisu sve šansone i liturgijske. Crkva traži da liturgijsko pjevanje bude drukčije, jer se ne obraćam samo ja Gospodinu, nego svi mi, svi ga slavimo. A Gospodina treba slaviti i odijevanjem. Pobornik sam da se u crkvu dolazi svečano. Nije zgodno doći na svetu misu u papučama, a u Lisinski s kravatom. Jer Gospodin nam sve daje i pred njega dolaziš jer je svet. Njemu daješ najveću hvalu i slavu. Sve smo darove dobili od njega i njemu treba prinijeti taj kad, a prinosimo ga odijevanjem, skladnim pjevanjem, skladnom molitvom – ispričao nam je raspjevani fra Miro Petrac sa zagrebačkog Kaptola.
>> Biskup Gorski: Bez djelatne ljubavi euharistija je neučinkovita
>> Vjerujem da će Crkva jednog dana za papu izabrati ženu
