Samir Hadžić, svojedobno jedan od osnivača Stožera za obranu brodogradnje u Uljaniku, nekadašnji predsjednik Nadzornog odbora tvrtke, postao je novi direktor Uljanika. Točnije, Skupština društva imenovala ga je direktorom tvrtke Uljanik Brodogradnja 1856., koja je osnovana radi ponovnog pokretanja proizvodnje i oživljavanja brodogradnje u Puli. Dokapitalizirana je u stečajnom postupku „starog“ Uljanika, a naslijedila je i svu imovinu stare tvrtke, sve što im je potrebno za ponovno pokretanje proizvodnje.
A to je zapravo posao koji čeka novog direktora Uljanika, donedavnog radničkog vođe iz vremena kada je opstanak Uljanika opterećenog gubicima bio više nego upitan. Samir se posljednje dvije i pol godine bori za novu šansu tvrtke, tvrdi da je opstanak brodogradilišta nužan i moguć, nudio je rješenja, bio dio tima koji se izborio za novi početak. I sada ga vodi. Odgovornost je velika, no taj strojarski tehničar, koji je u brodogradnji cijeli radni vijek, kaže da se tog posla ne bi uhvatio da nije siguran da mogu uspjeti.
U Uljanik je došao 2004. iz talijanskog brodograditeljskog diva Fincatieri, a u Uljaniku je bio na raznim radnim mjestima, od montažera cijevi do skladištara i kontrolora robe, i nitko mu ne može predbaciti da se ne razumije u proizvodnju brodova ili da mu nedostaju organizacijske sposobnosti i upornost.
– Sada imamo sve uvjete za ponovno pokretanje proizvodnje, od imovine, strojeva, preko koncesije za rad do toga da nismo opterećeni nikakvim dugovima. Imamo i jamstvo države da od HBOR-a tražimo kredit od 32,5 milijuna kuna predviđenih za pripremu i pokretanje proizvodnje, odnosno za podizanje brodogradilišta na operabilnu razinu. Sada je u tvrtki ostalo 70-ak ljudi, koji održavaju „hladni pogon“. Moj je plan u šest mjeseci, koliko mi traje mandat direktora, zaposliti 200-250 radnika kako bismo završili našu novogradnju 526, brod koji je „stari“ Uljanik počeo graditi za prijevoz žive stoke. Interes za kupnju postoji, a kada brod bude prodan, to je zeleno svjetlo i ostalim ulagačima. Nitko ne sumnja u kvalitetu Uljanika, mi smo se dokazali na tržištu. Ulagači se raspituju, pokazuju interes za nastavak suradnje i uvjeren sam da će ponovno biti naši partneri. Sve su to tvrtke diljem svijeta koje u svojim flotama već imaju Uljanikove brodove – govori nam Samir Hadžić.
Dugoročni plan
Ima on i dugoročni plan za tvrtku: – Na tržištu možemo biti konkurentni s 500 do 700 zaposlenih, koji bi godišnje proizvodili jedan do jedan i pol visokosofisticirani brod. Mislim na srednje i manje kruzere, kopače, brodove s jack up platformama. Tim brodovima možemo konkurirati na tržištu bez straha od azijskog tržišta, koje takve brodove ne gradi jer nemaju to znanje.
Zainteresirani smo i za ugradnju opreme domaćih proizvođača – dodaje direktor.
Tvrdi da tvrtka ima znanje za te poslove, obrazovane i iskusne radnike koji su zbog situacije s Uljanikom, a posebno nakon lanjskog svibnja kada je proglašen stečaj nad tvrtkom, ostali bez posla i otišli trbuhom za kruhom, pa i izvan Hrvatske.
– Sreća u nesreći s koronom jest to što se dio tih naših radnika vratio u Hrvatsku. Zovu me, raspituju se, slušaju što se događa s tvrtkom i žele raditi u svom gradu, u brodogradnji u kojoj su proveli velik dio radnog vijeka. Nekad je Uljanik imao 2500 radnika, toga više neće biti, ali u dugoročnom planu od 700 zaposlenih trebamo sve te naše radnike – kaže Hadžić.
Nakon svih turbulencija u tvrtki skepsa ipak postoji.
– To je razumljivo, ali ja sam svjedok da možemo. Nisam klasičan direktor, kako ste i sami rekli, nisam među onima s nizom znanstvenih titula ispred i iza imena. Čast svakome, ali takvi su, u našem slučaju, doveli tvrtku do propasti. Ja sam radnik, čovjek iz proizvodnje, uvijek dostupan za razgovor sa svima i meni je Uljanik najvažniji. Meni i ostalima iz Stožera i sindikalistu Nevenu Radoloviću, koji je također cijelo vrijeme ostao uz Uljanik, nije bilo lako. Svi smo bili bez posla, na burzi, i ja sam se mjesecima snalazio, radio razne poslove kako bih preživio. Ljudi su nas u Puli čak sa sažaljenjem gledali dok smo obilazili nadležne i nudili modele za spas Uljanika, jer su smatrali da se borimo protiv vjetrenjača. Nije bilo lako, ali dokazali smo suprotno – kaže Hadžić.
Pitamo ga je li ikada mislio da će biti direktor tvrtke u koju je došao prije 16 godina.
Vlada im dala drugu priliku
– To bi mi zvučalo kao da mi danas netko kaže da ću biti predsjedavatelj Europske komisije. Pitao bih ga je li na nekoj terapiji. No, eto, kriza s kojom smo se susreli, vjera da možemo, želja da se ispravi nepravda dovela me tu gdje jesam.
Napredak tvrtke moj je jedini interes, dat ću sve od sebe da u pola godine pokrenem proizvodnju. Ne želim ja ponovno biti direktor, vidjet ćemo što će donijeti vrijeme, bit ću zadovoljan bilo kojim radnim mjestom u Uljaniku, važno je da radimo i da smo konkurentni na tržištu – dodaje naš sugovornik.
Ne krije da su Vlada i premijer Andrej Plenković zaslužni za to što su dobili novu priliku. Imali su i pomoć jedne osobe iz Umaga koja želi ostati anonimna, a koja je također u Vladi lobirala za novu šansu brodogradilištu.
– Kako god to sada netko tumačio, ali činjenica je da svega ovoga ne bi bilo bez odluke premijera i Vlade da se brodogradilištu da nova šansa.
Danas bi na mjestu tvrtke bila šetnica ili tko zna što i čije. Ja nisam stranački opredijeljen, ali to je činjenica. U vremenima kada se govorilo da se sa 4,5 milijardi kuna jamstava brodogradilištima u stečaju moglo daleko više pomoći domaćem gospodarstvu, trebalo je imati sluha za naše planove. Sada je na nama da pokažemo da možemo, znamo i hoćemo – zaključio je Samir Hadžić.
Napravi brod iz kojeg ćeš prodajom pokriti sve rashode. Ako to ne možeš, sjaši više sa grbače svih ostalih koji zarađuju.