Posljednjih mjeseci medijima se poput trakavice provlači “problem nove crkve u Travnom” u Zagrebu. Nakon što su od svih nadležnih službi dobivene potrebne dozvole za gradnju toga novog sakralnog prostora i popratnih objekata, i nakon što se pristupilo idejnom arhitektonskom rješenju koje je i odobreno, pojavili su se udruženi građani koji misle da novom zdanju tamo gdje je predviđeno ne bi trebalo biti mjesto jer se, prema njihovim navodima, osiromašuje zelena površina tamošnjega parka.
I što sad? S jedne strane, njihovo je demokratsko pravo izreći svoje mišljenje pa i neslaganje, a s druge strane tko bi mogao dovesti u pitanje proceduru koju su provele nadležne gradske službe na temelju kojih je utvrđeno da se nova crkva može početi graditi!? Po strani sada čitav problem oko crkava u novim gradskim naseljima naših najvećih gradova za kojima te urbane sredine vape desetljećima. Po strani i pitanje koliko su nove crkve koje su se gradile nakon demokratizacije uspjele. Po strani i uvjeravanja da je struka s različitih motrišta dala pozitivno mišljenje o lokaciji i gradnji nove crkve u Travnom.
Po strani, napokon, i činjenica da, prema ispitivanjima, u Novome Zagrebu trenutačno živi više od osamdeset posto katolika koji imaju pravo na svoje vjerske objekte, a koji naprosto desetljećima nisu bili niti željeni, a kamoli planirani. Sada kada je na vrata pokucala demokracija, problem se pojavio upravo u shvaćanju njezinih standarda i procedura. Jer, kad je u pitanju nova crkva u Travnom, i gradski i crkveni oci uvjeravaju nas da je vremena i prigoda za reakcije prilikom donošenja GUP-a bilo napretek, no da se u tom vremenu nisu čuli nikakvi prigovori. Shvaćanje demokracije kao proizvoljnog oblika izražavanja nezadovoljstva vrlo je upitno, da ne kažem da je štetno, ako se ne koriste zakonom predviđene mogućnosti. Ako postoji procedura i ako ona predviđa sve vrste reakcija koje bi donositelj odluka želio vrednovati, tada naknadno postignuta svijest ili naknadno zadobivena kuraža može biti plauzibilna, no po demokratskim uzusima naprosto postaje izlišnom. I nije riječ o tome da se ne vidi da neki ljudi u parku vide veliku vrijednost.
Vide ga najvjerojatnije i investitor i nadležna gradska vlast. Nije riječ ni o tome da se ne želi čuti mišljenje kako bi neka druga lokacija bila bolja. Riječ je naprosto o tome da je sve to zakasnjelo. Takva je demokracija. Osim što ipak mora poštovati zakon, struku i proceduru, ona naprosto nekome mora reći da ostaje izvan igre. Ovaj su put to, ma koliko to medijski bilo zahvalno napuhivati, spomenuti građani koji su prekasno postali svjesni svoje odgovornosti. I tu cijela priča o Travnom zapravo postaje suvišnom. Nećemo valjda o novim crkvama po staroj šabloni?
