Zimsko se sunce ljeskalo po tananom snježnom pokrivaču u Šeginama, ispred nas se u svojoj ljepoti kočoperio kameniti vrh Snježnik dok je masiv Risnjaka nazirao lijevo od nas. U podnožju tih čudesa prirode bile su goranske šume i prostrane livade.
– Pogledaj, ovuda je prošao vuk. To su njegovi tragovi u snijegu – pokazujući nam otiske velikih šapa znalački govori Asia, djevojčica u dobi od devet i pol godina koja je ove srijede nakon povratka iz osnovne škole u Gerovu krenula s roditeljima Martom Blažević i Amirom Hadžibeganovićem pokazati nam kutak svijeta u kojem njih troje uživaju otkako su život u neboderu u Rijeci zamijenili životom u Šafarima, selu kojega nema ni na Googleovoj navigaciji.
Iako pomalo bajkovito, ono je itekako stvarno. Doduše, da od prije gotovo tri godine ovdje nema Asie i njezinih roditelja te još dvoje stanovnika starije dobi, bilo bi potpuno pusto. U Šafare se stiže cestom koja vodi prema Čabru, a koju – putujete li iz smjera Delnica – nećete pronaći jer je netko iz tko zna kojih razloga odlučio da s glavne prometnice treba maknuti prometni znak za skretanje prema srcu zelene Hrvatske.
Iz smjera Rijeke cesta je obilježena i put nas njome vodi do Gerova, odakle nastavljamo prema Hribu, selu sa šezdesetak duša, gdje uz igralište nasuprot crkve skrećemo na asfaltirani puteljak kroz šumu nakon koje pred nama izranja crvena kuća ispred koje je stajala 36-godišnja Marta.
– Ovo je Avagora – srdačno izgovara uvodeći nas u niskoenergetsku kuću drvene vanjštine, ali i zidova, objašnjavajući kako je ime njihovu domu u trenutku svoje nesagledive inspiracije nadjenula Asia. Upravo je ta djevojčica - kojoj su najdraže životinje jelen, vuk i jež - bila jezičac na vagi koji je presudio da se Marta, inače diplomirana inženjerka biologije, i Amir, 38-godišnjak s diplomom zagrebačkog Kineziološkog fakulteta, iz Rijeke presele u Gorski kotar, na 700 metara nadmorske visine, u mjesto s kojeg pogled seže sve do stjenovitih planina u Sloveniji u čijem podnožju teče Kupa čiji je izvor nekoliko stotina metara od Avagore, u Nacionalnom parku Risnjak.
Umjesto susjeda s kojima su bili pod istim krovom u zgradi od dvanaest katova, i s kojima se nisu ni poznavali ni pozdravljali, sad u svome okruženju imaju vukove, medvjede, jelene, košute, lisice, škanjce, šojke..., svu silu životinjskog svijeta koja zalazi u njihovo dvorište.
– Rođena sam u Rijeci, odrasla u Opatiji, a Prirodoslovni fakultet završila sam u Zagrebu. Amir je iz Fužina. Oboje smo odrastali u obiteljima koje su godišnje odmore provodile na seoskim imanjima. Kada sam od pokojnog djeda naslijedila nešto novca, najprije sam ga uložila u banku, koja je u međuvremenu propala.
Shvatila sam da je bolje uložiti u zemljište i tako smo došli do Šafara. Bila je to ljubav na prvi pogled. Isprva smo mislili da će nam tu biti vikendica, zatim smo odlučili da će nam tu biti dom. Naime, prava prekretnica u našim životima bila je u vrijeme kada je naša kći trebala krenuti u školu, a mi smo trebali odlučiti kamo ćemo je upisati – u grad ili na selo.
Naposljetku smo je prijavili na oba mjesta, no njezino je oduševljenje školom u Gerovu bilo toliko da smo znali da je došlo vrijeme za konačno preseljenje. Nije to bilo lako, ljudi su nas u početku čudno gledali, nekima smo još uvijek čudni, a kad nas je nakon prvih nekoliko mjeseci susjed ugledao u selu, sav u nevjerici pitao je zar smo još uvijek tu – izgovara Marta dok se oko njezinih nogu vrzma Kinai, češki vučji pas – pasmine nastale križanjem vuka i psa.
Dala otkaz i otišli u nepoznato
U vrijeme kad su se preselili, Marta je radila u Parku prirode Učka. Ostaviti siguran stalni posao i krenuti u nepoznato nije joj bilo nimalo lako. Ali odlučila je da će baš tako biti. Kaže da je to bilo onoga trena kada je u kćerinu oduševljenju prepoznala onaj osjećaj iz svoga djetinjstva koji joj i dandanas izmami osmijeh.
U razredu ih je dvanaestero. Po Asiu svako jutro u sedam dolazi kombi i vozi je u školu, a vraća je oko 14 sati. Kad padne snijeg pa cesta do nas ne bude očišćena, pratimo je i pričekamo kod crkve u Hribu. No zna se dogoditi i da zbog snijega ne može uopće doći na nastavu – govori Marta, trenutačno zaposlenica Prirodoslovnog muzeja u Rijeci s kojim ima ugovor do siječnja 2020. godine, nakon čega će prionuti na ostvarenje životnih planova koje će realizirati upravo u Gorskom kotaru.
Naime, upravo su je iskustva koja je stekla u Parku prirode i u muzeju osposobila i za rad s djecom, što joj je od samog početka bio izazov jer joj je valjalo svoje znanje iskoristiti kako bi pobudila pažnju djece i zaokupila njihovu znatiželju. A kako je po prirodi i sama znatiželjna, uz posao je počela s istraživati nova područja, poput izrade prirodne kozmetike i ljekovitih pripravaka, zbog čega uzgaja ljekovito i bere samoniklo bilje, te primjene raznih tehnika energetskog iscjeljivanja.
Završila je nekoliko tečajeva, uključivši i theta healing, meditativni proces iscjeljivanja kojim se onoga kojemu je tretman potreban nastoji osloboditi prvenstveno negativnih emocija, za koje pobornici te metode kažu da su prepreka duhovnom razvoju, dok će to oslobađanje na tjelesnoj razini rezultirati nestankom mnogih bolesti.
Da bi se postiglo takvo stanje, tumači dalje, potrebno je iscijeliti svaki segment našeg života i stoga se traže temeljni uzroci stanja koja ljudima nisu prirodna, poput bolesti, depresije, ovisnosti, tuge... Marta kaže da se te tehnike, koju je svojedobno svladala i Danijela Martinović, ne pridržava slijepo, već je u nju, ne želeći biti ukalupljenom, utkala i svoju osobnost.
U konačnici, namjera joj je bila, objašnjava, izmamiti osmijeh onih koje susretne te svjedočiti koliko blagotvoran utjecaj možemo imati jedni na druge, ako si to dopustimo. Oduvijek su me zanimali iscjelitelji, ali sam dugo bila uvjerena da se oni jednostavno rode s tim darom. Nakon susreta s jednom divnom iscjeliteljicom, shvatila sam da se i ta sposobnost može naučiti kao i sve drugo.
Kako se kod mene proces osobnog rasta kontinuirano odvija, odmakla sam se od već utabanih puteva dosad poznatih tehnika te se prepustila svom stilu energetskog iscjeljivanja koji se temelji na mudrosti srca.
Zahvaljujući prijateljima koji su se hrabro ponudili da sve naučeno primijenim na njima, uvidjela sam da bez imalo napora uspijevam prodrijeti u srž problema – objašnjava. Naravno, njezina životno-poslovna priča ne bi bila cjelovita bez Amira, kojeg poznaje gotovo cijeli život, od trinaeste godine. Ljubav im se dogodila jedanaest godina kasnije.
Amir je trener u Školi nogometa HNK Rijeka. Vrijeme koje ne provodi na sportskom terenu taj 38-godišnjak provodi u šumi.
Pratim tragove čopora vukova, risova i medvjeda. Već me znaju po mirisu i zvuku, ne boje se pa mi se jave. Toleriraju me. I ja njih – govori pokazujući nam fotografije divljih životinja koje je snimio što u svom dvorištu što nedaleko od njega.
Vukovi, medvjedi i risovi ne napadaju ljude. Kad idete u šumu trebate biti glasni, da vas čuju. I oni će se sami ukloniti. Ako pak ne žele da idete dalje, glasanjem će vam dati znak gdje je njihov teritorij – uvjerava, savjetujući još i da medvjedu nikada ne smijete okrenuti leđa.
Amir je toliko samouvjeren u onome što govori da nas uopće nije trebalo nagovarati da pođemo u šumu pratiti tragove zvijeri. – Ovdje su vukovi nedavno prošli – kaže pokazujući nam mjesto u šumi nedaleko od kojeg se nalazi fotozamka koju je postavio ne bi li ovjekovječio koji fascinantan događaj iz divljine.
U tom istraživanju surađuje s karlovačkim veleučilištem, a fotografije divljih životinja koje je snimio izložene su u Javnoj ustanovi Priroda u Rijeci. Upravo će to njegovo znanje i iskustvo biti okosnicom budućih turističkih ruta Marte i Amira. Jer, prepoznavanje životinjskih tragova vještina je koja svakom istraživaču omogućava da sazna koje životinje obitavaju u njegovoj okolini. Tragove životinja najzanimljivije je pratiti zimi kada vidljive otiske ostavljaju u snijegu.
Asia želi otvoriti restoran
Slažući segment po segment mozaik svog života, Marta i Amir već su se povezali s prijateljem, inače povratnikom iz Francuske, koji nedaleko od njih turistima iznajmljuje sobe pa k njemu dolaze turisti, mahom iz Francuske i Italije.
Jedni će drugima slati goste, a na istom će principu biti uključena i Martina prijateljica, instruktorica joge iz Ljubljane te jedna plesna terapeutkinja. Naravno, u priču o Avagori bit će uključeni i ovdašnji proizvođači lokalnih proizvoda. Planove za budućnost u Gorskom kotaru već sada ima i Asia. Kaže nam da bi željela biti kuharica i otvoriti restoran u Hribu.
Napravila je stoga i jelovnik na kojem će se naći juha od gljiva koje je ubrao njezin tata, zatim njoki u umaku od vepra, palačinke, kolači i – sladoled. Otkriva nam da joj je ljepše u selu nego u gradu pa se jako rastužila kada joj je otac u šali rekao da će morati poći s njim u Rijeku.
- Otkako smo se preselili iz grada na selo, ljudi nas pitaju kako je došlo do toga jer je još uvijek rijetkost da se mlada obitelj odluči na takav korak. Najčešće pretpostavljaju da ovdje imamo rodbinu ili neku naslijeđenu starinu pa ih začudi kad im kažemo da smo se doselili bez neke prethodne računice, jednostavno iz ljubavi prema prirodi, tišini, divljini…
U biti, iz ljubavi prema sebi. Cilj nam je u sljedećih godinu dana stvoriti zajednicu koja će u konačnici pomoći da ovaj prelijepi kraj zaživi još više. Već se nekoliko mladih doselilo, nadamo se da će ih biti još i više – govori Marta pokazujući nam natpis dobrodošlice koji je na drvetu ispisala Asia, a koji će Avagoru krasiti od sljedeće godine.
Malo drukčija izvedba legendarne pjesme "Za ona stara vremena"
Nek su si ljudi odabrali što ih ispunjava, jest da sam malo ciničan prema ovom mambođambo theta healingu, ali ako urede poslove da ponude boravak i smještaj turistima koji vole prirodu, zašto ne, to zvuči kao dobro popunjenje ponude. Sigurnoo je zdravije za njih i dijete dalje od smoga i buke.