Dok je taj oblik sačuvan do danas, uz brojna izdanja pojedinačnih bajki, i dok Kirina polako i sigurno nasljeđuju novi ilustratori koji se iskušavaju na kanonskom djelu hrvatske književnosti, trebalo je proći sto godina da se dozna kako je prvi ilustrator Ivanina drugog bestsellera bio zapravo 16-godišnji Krsto Hegedušić, i to već 1917. Riječ je o “zaboravljenoj” školskoj crtanki s 19 Krstinih akvareliranih crteža pomalo u stripovskoj maniri, tj. s citatima iz pojedinih bajki, koja je daleko od očiju javnosti ležala u Brlićevu arhivu. Nepoznata je ruka ostavila na njoj komentar “ne valja!”, što je vjerojatno odredilo njezinu sudbinu.
Sve upućuje na to da je riječ o Ivani kojoj se početnički Krstini radovi očito nisu svidjeli, ali ih je uredno arhivirala. Jednako je važno pitanje kako se budući osnivač grupe Zemlja i Hlebinske slikarske škole odlučio na taj, za njega atipičan potez; nije li se bila opet uplela Ivanina majka, ili će biti da su se Ivana i mladi Krsto ipak susreli, ova mu darovala primjerak Priča, a on, impresioniran slavnom književnicom i njezinim bajkama, jedva dočekao da iskuša svoj likovni talent. Da je tako moglo biti, sugerira u istome arhivu sačuvano pismo koje je Krsto Hegedušić, sada već uspješni student na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, piše Ivani u Zagrebu 30. svibnja 1923.: “Milostiva gospođo! Izvolite me ispričati što osobno ne mogu doći. Vraćam knjigu, nažalost nisam još ništa učinio – bolest i studij su me zadržali. Mislio sam preko ferija, pa ako ste voljni ostavite mi zadaću preko praznika. – Uz rukoljub Krsto Hegedušić.”
Zasjedanje Lige naroda
Anegdota možda pokazuje Ivaninu sposobnost da u mladome Krsti prepozna buduće vodeće ime hrvatskog slikarstva, no sasvim sigurno arhiviranom školskom crtankom potvrđuje još jednu svoju stranu koju je imala priliku naučiti u objema obiteljima. Svjesna njihove važnosti, odgovorno se naime ponijela i prema zatečenim dokumentima obitelji Brlić kao i prema svemu novome što je imalo ili moglo imati s njima ikakvu vezu. Osim znatiželje, osjećala je poštovanje prema povijesnoj važnosti ove obitelji, zanimala se za “stari Brod” i porodicu u koju je udajom ušla, za sve njezine članove, a posebice za političkog “enfant terriblea” – svekra Andriju Torkvata Brlića, te je zdušno radila na sređivanju i objavi njihovih rukopisa i dokumenata, koji “potječu iz konca 17. i početka 18. stoljeća”.
Nakon što je početkom 1932. u lokalnim novinama objavila dva svoja priloga – Stari Brod u starim rukopisima i bilješkama i Stari Brod – Cehovska škrinja i njene sloboštine u Brodu god. 1769. i god. 1774. – božićni broj Obzora 1933. donio je Ivanin članak Andrija Torkvat Brlić – Uvod k rukoveti pisama iz Arhiva Brlićevog 1848.–1852. kao “nacrt monografije” o čovjeku čija je “kobna pogreška” bila što je na sve stizao premlad: s 9 godina na gimnazijske nauke, sa 16 u literaturu, s 21 pripravan da se zaredi i s 22 za velike političke misije. Bio je to ujedno predgovor Dnevnicima Andrije Torkvata Brlića od 1840.–1856. čija su tri sveska 1934.-1935. bila otisnuta i kao zasebne knjižice pod zajedničkim naslovom Iz Arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, a nakon što ih je JAZU bila odbila.
Usprkos sve češćim pobolijevanjima i “zloj savjesti” što još uvijek piše, a “nije Tvoja dužnost”, čini se da je Ivana u naponu snage. Nakon proze Knjiga omladini (1923.) s esejom Omladini o idealima kao svojevrsnim autoričinim etičkim testamentom i omanje stihovane Dječje čitanke o zdravlju (1927.) s Kirinovim ilustracijama, zagrebačka Hrvatska revija i brodska Posavska štampa prigodnim su brojevima obilježili “25-godišnji književni jubilej gđe Ivane Brlić-Mažuranić”. S druge strane, i ostali domaći i strani tisak donio je seriju priloga nazivajući slavnu autoricu i “slavenskim Andersenom”.
Vrhunac dolazi u trenutku kada Ivana biva prvi put predložena za Nobelovu nagradu, a nakon zagrebačke proslave 60. rođendana, i kad bude predložena za članstvo u JAZU. Naime, 1930. izlazi i drugo dansko ilustrirano izdanje Priča te prijevod na ruski, pa i odavno najavljeni češki prijevod Hlapića, a u lipnju Ivana prati sina u Ženevu na zasjedanje Lige naroda. Nakon skupštine sastaje se, između ostalih, i s “jugoslavenskom grupom, u kojoj se vrlo ugodno ističe Ivo Andrić, onaj od ‘Ex ponta’”, koji će – piše kćeri Nadi – „biti kod nas na večeri, a poslije večere pozvali smo njega i sekretara Lige Naroda Krabbea sa suprugom u „Revue Sourire de Paris“: „Kako će se taj „sourire“ meni nasmiješiti, ne znam. Mislim da će se grohotom nasmijati, kad vidi ženu od 56 godina, koja prvi put u životu prisustvuje takovoj priredbi“.
Na povratku iz Ženeve posjetila je Veneciju, a ponovo će u Ženevu doći početkom veljače 1932., ovaj put u društvu sa sinom i bratom Želimirom. U Ligi naroda prisustvuje zasjedanju Conférence du Desarmement i ponovo susreću “Dra Andrića”, inače tajnika u jugoslavenskom veleposlanstvu, te ga pozovu “na večeru u talijanski restaurant Bonasso”. No već u srpnju Ivana je ponovo na liječenju, sada u Rogaškoj Slatini, gdje piše Autoportrait iz Rogaške Slatine, koji počinje:
Strossmayerova ogrlica
Sama jedem, sama pijem, / Nit se šalim, niti smijem – / Sama hodam, sama šećem, / Niti brbljam, nit blebećem – / Pa mi reci, mili bogo, / Bi l’ me tko prepoznat mogo? / Pitanje je pako drugo: / To potrajat hoće l’ dugo...
Dotične 1932. Ivana je već gotovo deset godina bez Nace (umro 1923.), bez majke četrnaest (umrla 1919.), bez oca četiri (umro 1928.). U toj “atmosferi umiranja” Ivana je gotovo preko noći ostala ne samo bez glavnih svojih oslonaca, nego i bez prihoda te sada sama vodi obiteljsko gospodarstvo kako zna i umije. Srećom, starija su joj djeca “četvero njih samostalni i opskrbljeni, te su stvorili svoje obitelji i domove, a peto diete, djevojčica Nedeljka, neopskrbljena je (14 i pol godina stara)”. Zabrinuta “što i kako će biti š njome“, Ivana od rujna 1931. pa do kraja veljače 1932. radi na svojoj oporuci, zapravo apelu Mojoj djeci i mom bratu Željku, koji “bolje nego itko pozna moje misli i nakane“. Budući da joj je imetak “neznatan”, preporučuje četvorima svoje djece najmladju sestricu Nedeljku, pa iznosi svoj plan o podjelbi imetka, ali ne kao zapovijed, ni kao posljednju želju, već kao “jednu od mnogih kombinacija”.
Obiteljska kuća, koju je zbog “težkog financijalnog udarca” iz 1926. od Ive kupio zet joj Viktor Ružić, da uz iste uvjete jednom bude ustupljena Nedeljki, a vinograd Brlićevac, koji je u istoj krizi prešao u vlasništvo brata joj Željka, da bude nakon njezine smrti prepisan na kćerku Zorku. Biblioteku i obiteljski arhiv želi predati sinu zajedno sa zbirkom akvarela i uljenih slika te crteža Nacine majke Fanike pl. Daubachy. Sve ostalo namjenjuje djeci bez udjela i gotovine.
Dva predmeta “meni osobito mila i s kojima se za čudo težko razstajem” Ivana posebno ističe. Prvi je zlatna venecijanska ogrlica, dar biskupa Strossmayera svekrvi Faniki pl. Daubachy: “Tu mi je ogrlicu na dan našeg vjenčanja (a na moj osamnaesti rodjendan) predao moj suprug kao pozdrav, dar i amanet njegove ljubljene pokojne majke. Tiekom četrdeset godina nije bilo radosne, svečane ili odsudne zgode kod koje nebih bila nosila tu ogrlicu. Ostavljam je mojoj kćerki Zdenki.”
Drugi je predmet lovačka puška: “Mnogo radosti i vedrine, a malo ubijanja spojeno je s tom puškom. Sve do zadnjih godina života donosila mi je ona sa svakim izpaljenim hitcem novu bistrinu i novi polet u dušu. Tu pušku ostavljam u pohranu kćerki Zdenki sve do onog časa dok moja Nedeljka ili jedan od dječaka iz moje obitelji... nedorastu do lova i pucanja...“
