Mama, hoćemo li se vratiti u Osijek u četvrtak do 13 sati? Nastava počinje u 14 pa možda stignem – upitala je Ena Šarac. U školskim klupama nije sjedila tri godine. Majka Biserka samo je odmahnula glavom, sretna što je najgore iza njih. Bilo je to prvo što je ova 18-godišnjakinja kazala nakon operacije u Münchenu, gdje joj je prije desetak dana konačno potpuno uklonjen tumor na mozgu. Scena je to koja vjerno opisuje cijelu Eninu 11 godina dugu borbu s opakom bolesti. Hrvatsku je osvojila snagom, vedrinom i smislom za humor i u najtežim trenucima.
– Samo je jednom zaplakala svih ovih godina, i to 2002. kada su joj tek otkrili tumor – kaže majka.
– A i tada sam samo malo – dobacuje Ena.
Operacija u Njemačkoj bila je peta na kojoj je bila. Boreći se za život, obišla je, šale se njih dvije, pola Europe – od Graza i Bruxellesa do Münchena.
– Išli smo na turneju kao s Rolling Stonesima – dodaje mama. Ena je završila prvi razred osnovne škole i kupala se na moru kada je toga kolovoza 2002. odjednom počela čudno žmirkati, povraćati i žaliti se na glavobolje. Bila je do tada savršeno zdravo dijete. Liječnici su ih prvo uvjeravali da ima tikove te da je to zato što ne nosi naočale. Majka im nije povjerovala, rekla je da ne vodi kćer iz bolnice dok ne otkriju što joj je. Četiri dana potom hitno je operirana.
Tješila je i tatu
– Prvo što naučiš jest to da liječnicima ne treba od prve sve vjerovati. Mnogo je toga na roditeljima – govore. Majka joj je tako i spasila život kada je na svoju odgovornost zatražila prekidanje kemoterapije.
– Završila je u kolicima, liječnici su tvrdili da su joj svi živci oduzeti i da nikada više neće hodati. Imala je i tri sepse. Od 20-ak djece koja su se tih mjeseci liječila kemoterapijom u Zagrebu samo je njih dvoje preživjelo – prisjeća se Biserka, sretna što se crne prognoze iz 2009. nisu obistinile. Ena, koja danas hoda, sama je sebi dijagnosticirala dijabetes, što je posljedica kemoterapije.
Nada je, kaže djevojka, ni trenutka nije napuštala. Uvijek je vjerovala da postoji rješenje. Znala je da ne vrijedi tugovati i sažalijevati se. A nije bilo ni vremena.
– Teško je čuti lošu informaciju. No dopuštali smo si pet minuta tuge, ni sekunde više – navode. Najteže je bolest podnosio – tata. Ena ga je pak jednom posjela, pitala tko je u njihovoj kući bolestan. Dala mu je, naravno, samo pet minuta da se “sredi”. Ne čudi stoga ni njezina reakcija nakon posljednje operacije. Roditelji su bili u šoku, nesvjesni da je tumor, nakon toliko muke, nestao u samo sat i pol. Pacijentica je pak mirno kazala liječniku: “Bože dragi, pa zato smo i došli. Rekli ste da možete i napravili ste to”.
Digla je frku
– Ja sam to došla riješiti! – kaže nam smiješeći se. Dok je bila po bolnicama, drugim je mališanima čitala priče. Nazvala je majku jedne noći u tri sata. Biserki su se noge “odsjekle”.
– Rekla je da malom Luki već dva sata priča priče i ne može se više sjetiti ni jedne pa neka joj pomognem – prepričava.
Primijetila je tako i da su dvojici mališana zamijenili kemoterapiju pa je “digla frku” i nije dopuštala da počnu tretman. – Sve ih je dovodila u red – šali se mama. Jedan je dječak, koji je izgubio bitku s bolesti, pokopan s lavićem kojeg mu je poklonila... Ena se ne osjeća zakinuto zbog toga što je preko noći morala odrasti. I ne zna što je pubertet, ni za “boljke” te dobi. Nedostajalo joj je društvo, ali prijatelji su joj bili velika podrška. Učenica je četvrtog razreda Ekonomske i upravne škole. Položila je lani 16 ispita u osam dana. Učila je po cijele noći. Ena je dvaput ujedinila Hrvatsku. Skupili su za nju ukupno 70.000 eura. Liječenje ih je do danas stajalo, procjenjuju, oko 120.000 eura.
– Izračunali smo da smo u prvih pet, šest godina samo na karte za vlak do Zagreba, bez boce vode, potrošili 60.000 kuna. I to sve od jedne plaće – navode.
>> Ena Šarac vratila se u Hrvatsku: Osjećam se kao u snu!
